Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Znaju li oni da su se u Širokom Brijegu u Hercegovini zajedno sa Nijemcima i ustašama borili i mnogi fratri protiv naše oslobodilačke vojske? Oni su tu, razumje se, izginuli zajedno sa Nijemcima i ustašama, i ovi sada to nazivaju progonom crkve…
Josip Broz Tito, izjava povodom „Pastirskog pisma“ rimokatoličkih biskupa od 30. septembra 1945.

Šta znamo o nadbiskupu Alojziju Stepincu? To se pitao još sredinom osamdesetih godina prošlog veka dr Ivan Cvitković u svojoj knjizi Ko je bio Alojzije Stepinac (Sarajevo, 1986). Knjiga je napisana kao reakcija i odgovor na sve učestalije javne zahteve – od početka osamdesetih – dela episkopata Katoličke crkve u Jugoslaviji za Stepinčevu rehabilitaciju. Istom tematikom, a istom povodom, godinu dana ranije bavio se i Branimir Stanojević u knjizi Alojzije Stepinac zločinac ili svetac (Beograd, 1985). Obe knjige nastale su na obilju istoriografskog materijala koji pokazuje duboku povezanost nadbiskupa Stepinca sa tzv. NDH i ustaškim pokretom. Pomenuti naslovi bili su namenjeni, pre svega, široj jugoslovenskoj publici, a ne samo stručnjacima. Cvitković i Stanojević imali su jednostavan posao i jasan okvir. Nisu dovodili u pitanje antifašistikču borbu Jugoslovena, predvođenih KPJ, za vreme Drugog svetskog rata. Kao i rezultat te borbe: poraz okupatora, poraz svih mogućih kvislinga i njihovo kasnije izvođenje pred sud.

Prethodna informacija, međutim, nije dovoljna. Moramo dodati još jednu važnu nijansu: pobeda nad saradnicima okupatora značila je i poraz raznih separatističkih nacionalizama. Zato je tadašnje navođenje istorijskih podataka o prekrštavanju i genocidu nad Srbima u NDH, koje su sprovodile ustaše, a Stepinac posredno ili neposredno podržavao, imalo jasnu političku poruku o tome – kakvu su istoriju međusobnog satiranja Jugosloveni ostavili iza sebe, a zajedničkom borbom u okviru NOB-a i prevazišli!

U današnje vreme se u državama koje su nastale na razvalinama nekadašnje SFRJ sistematski uništava nasleđe antifašizma, odnosno tekovine zajedničke borbe protiv okupatora, tako da je onu dodatnu, nekada dobro poznatu kategoriju „domaćih izdajnika“ gotovo i nemoguće uočiti. Novi narativ koji je stvoren glasi: Srbi su stradali od ustaša, Hrvati od četnika, a svi zajedno od komunista. Pozicija koja osuđuje svaku vrstu totalitarizma i poziva građane da odaju poštu svim žrtvama totalitarnih sistema, izgovorena u kontekstu ovogodišnje komemoracije žrtvama u Jasenovcu od strane tadašnjeg potpredsednika hrvatske vlade Tomislava Karamarka, neizbežno završava u istorijskoj relativizaciji istog tog mesta. Jasenovac se onda lako pretvara u „trostruki logor“ koji su osnovale ustaše, a koristili ga partizani, prvo za obračun sa klasnim, a zatim i političkim neprijateljem u doba Informbiroa, kako kažu u „Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“. Totalitarizmi ipak ne mogu biti jednaki, tako je i „partizanski logor… imao znatno veći broj žrtava od ustaškog (logora)“.1 Ovih dana, dok tehnički ministar spoljnih poslova Srbije upućuje protestne note Hrvatskoj zbog pravne rehabilitacije Stepinca, list „Politika“ štampa feljton o Jasenovačkom logoru. Feljton je napisan u duhu Karamarkove osude svih totalitarizama. „Kad se, završetkom Drugog svetskog rata, formalno završio i verski rat katolika protiv pravoslavlja u Hrvatskoj, u Srbiji je počeo partijski rat protiv Srba“, piše Nadežda Vinaver, univerzitetska profesorka u penziji. „Smatralo se“, nastavlja Vinaver, „da je ubijeno oko 30.000 Srba… ali noviji podaci govore o strašnoj smrti više od 250.000 ljudi“.2 Nikakva se istraživanja ne navode kako bi se potkrepila navedena tvrdnja, ali to možda nije ni potrebno. I u Srbiji totalitarizmi ne mogu biti jednaki, onaj crveni je mnogo gori.

Sledi, ipak, još jedan obrt. Otkrili smo nove „domaće izdajnike“. To su zapravo partizani. Nova revizionistička paradigma počiva na „vekovnim“ verskim omrazama Srba i Hrvata, tako da se satiranje inovernih i inoplemenih tu nekako podrazumeva, ali niko nije pobio toliko mnogo svojih sunarodnika kao komunisti. Izmišljeni partizanski logor u Jasenovcu je „imao znatno veći broj žrtava od ustaškog“, dok su komunisti u Srbiji navodno pobili neuporedivo više ljudi nego nacisti, nedićevci i ljotićevci.

Vratimo se nadbiskupu i Katoličkoj crkvi.

Stepinac je bio odani rimokatolik, antikomunista i nacionalista. A svoju je crkvu doživljavao i kao političku snagu. „Da je Rusija bila katolička ne bi nikad bila boljševička“, rekao je nadbiskup princu Pavlu Karađorđeviću prilikom audijencije 1934. godine i nema sumnje da je bio u pravu. Tridesetih je godina 20. veka u tradicionalno rimokatoličkim zemljama, Portugaliji i Španiji, pobeđivao isključivo fašizam, dok je u Italiji već godinama neprikosnoveno vladao. Kakva je mogla biti politička logika jedne ovakve antiboljševičke optike, ako ne saradnja sa poretkom koji je uspostavio antikomunistički okupator. Nacionalizam ga je takođe vodio do pružanja raznih vidova podrške NDH, pošto su ustaše bili i nacionalisti. Kako je moguće zameriti Stepincu danas, kada su sve njegove vrednosti ponovo na snazi? Ili, drugačije, možemo li preispitivati njegovu istorijsku ulogu, a da istovremeno ne otvorimo i pitanje učinka i posledica nacionalizma i antikomunizma na ovim prostorima.

U odnosu na srpsku ideologiju, razlika je samo u veroispovesti. Zazor prema komunistima Stepincu nije zameren ni od predstavnika SPC. Poznate su izjave episkopa pakračko-slavonskog Jovana, člana zajedničke katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu, da komunistička optužnica ne može biti polazna tačka razgovora o Stepincu.

A možda je odnos prema Stepincu mogao biti i drugačiji kada je u pitanju Katolička crkva u Hrvatskoj, imajući u vidu oficijelno hrišćansko učenje o pokajanju. U jednom intervjuu iz 1985. mariborski biskup Vjekoslav Grmič ovako je odgovorio na pitanje novinara zašto se Katolička crkva u Hrvatskoj ne odriče Stepinca, a u Sloveniji Rožmana: „Ako bi službena Crkva to uradila morala bi priznati da nešto ispravno nije radila, da je nešto krivo učinila. Ako bi priznala da nešto nije dobro radila istodobno bi priznala da mora postati drugačija, da se mora mijenjati, da mora mijenjati svoje poglede na sistem.“ Da je put hrišćanskog preispitivanja i pokajanja težak i zahtevan, svedoči i činjenica da je ponekad i Crkvi teško da hodi njime. A dok se ta promena ne desi, držimo se onog tradicionalnog – ateističkog antifašizma. Bar nećemo posle crveneti od stida.

Peščanik.net, 31.07.2016.

JASENOVAC
STEPINAC

________________

  1. https://www.portalnovosti.com/o-jasenovakoj-trostrukosti
  2. Politika, 28. jul 2016.