Burak Delier
Burak Delier

Olivije Roj, direktor istraživanja u Francuskom nacionalnom naučnoistraživačkom centru u intervjuu za Sign and Sight, razgovor vodio Eren Güvercin.

Na referendumu u Švajcarskoj, većina je podržala zabranu minareta; u Francuskoj i Belgiji traje rasprava o zabrani nošenja marama. I u Nemačkoj je rasprava o islamu često na samoj ivici histerije. Zašto su Evropljani toliko zaokupljeni verskim simbolima i religijama „stranaca“?

Rasprava u Evropi se u proteklih 25 godina pomerila sa pitanja imigranata na vidljive simbole islama. To znači da sada čak i oni koji se protive imigraciji shvataju da su pripadnici druge i treće generacije migranata ovde za stalno i da je islam pustio korene u Evropi. Rasprava je pošla neočekivanim tokom: dok se antiimigraciono raspoloženje prvenstveno vezivalo za konzervativnu desnicu, islam sada trpi napade i s leva i s desna, ali iz različitih pobuda.

Desnica smatra da je Evropa hrišćanska i da islam treba tolerisati, ali kao inferiornu religiju. Dok joj ustavni princip slobode veroispovesti onemogućava da zabrani islam, ona koristi svaku priliku da ga učini što neprimetnijim; na primer, Evropski sud za ljudska prava nije intervenisao da spreči Francusku, koja je zabranila marame u školama.

Levica se zalaže za sekularizam i prava žena, a suprotstavlja fundamentalizmu: protivi se nošenju marama, ne zato što je u pitanju obeležje islama, već zato što je u suprotnosti sa pravima žena. Kao što vidimo, iza rasprave o islamu krije se mnogo komplikovaniji problem: pitanje evropskog identiteta i uloge religije u Evropi.

Iako levica i desnica imaju sasvim različite stavove po ovim pitanjima, svedoci smo uspona novih populističkih pokreta (kao što je Vildersova Slobodarska partija u Holandiji), koji kombinuju dva pristupa, suštinski se svrstavajući u desnicu, ali služeći se argumentima levice.

U knjizi kažete da fundamentalističke grupe poput Al-Kaide nemaju mnogo veze s islamskom tradicijom. Ali u Evropi se fundamentalistička ideologija smatra suštinskom za tradicionalnu misao. Kako objašnjavate ovu kontradikciju?

Ovakav terorizam koji sprovodi Al-Kaida nema ni muslimanske ni hrišćanske korene. To je potpuno nova pojava. Ako pogledamo njegove pojavne oblike – samoubilačke bombaške napade, ubijanje talaca i civila – sve su to metodi kojima su se služile i druge organizacije pre Al-Kaide: na primer, Tamilski tigrovi su vršili samoubilačke napade; krajnja desnica u Italiji je odgovorna za bombe u Bolonji u avgustu 1980; Al-Kaidin video snimak pogubljenja stranih talaca u Iraku je potpuno preslikana egzekucija Alda Mora koju su izvršile Crvene brigade, sa svojom zastavom i simbolom na zidu, taocem vezanim lisicama s povezom preko očiju, prekim sudom, izricanjem kazne i pogubljenjem.

Način rada i organizacija Al-Kaide, navodnog neprijatelja imperijalizma SAD-a, regrutovanje mladih muslimana školovanih na zapadu i islamskih preobraćenika – sve ovo jasno ukazuje na to da Al-Kaida ne predstavlja ni tradicionalni ni fundamentalistički islam; to je nova interpretacija islama, pod maskom zapadnjačke revolucionarne ideologije.

Kako objašnjavate uspeh takvih radikalnih pokreta i ideologija? Da li je to zaista povezano sa siromaštvom i marginalizacijom?

Ne. Nije utvrđena veza između siromaštva i radikalizacije. U radikalnim islamskim pokretima ima mnogo više Saudijaca nego Bangladešana; štaviše, gotovo da uopšte nema militantnih Bangladešana. Mislim da je današnja borba nastavak starog sukoba antiimperialističkih pokreta iz Trećeg sveta i zapada, a posebno SAD-a. Bin Landen se ne izjašnjava mnogo o religiji, ali često govori o Če Gevari, kolonijalizmu, klimatskim promenama itd.

Al-Kaida je očigledno generacijski pokret i čine je mladi ljudi koji su se odmetnuli od svojih porodica i svog okruženja i koje čak i ne zanima zemlja iz koje su došli. U Al-Kaidi ima mnogo ljudi koji su prešli u islam, i to je činjenica koja je primećena, ali kojoj nije posvećeno dovoljno pažnje.

Preobraćenici su buntovnici bez razloga, koji bi se pre trideset godina priključili RAF-u ili Crvenim brigadama, ali koji su se sada opredelili za najuspešniji pokret na antiimperijalističkom tržištu. Oni i dalje slede tradiciju uglavnom zapadnjačkog milenijarizma, koji je okrenuo leđa ideji uspostavljanja novog, pravednijeg društva. Novi pokreti su vrlo skeptični prema izgradnji idealnog društva, što objašnjava samoubilačku dimenziju koja je bila prisutna i u RAF-u.

Neki Evropljani tvrde da je evropska kultura u suštini hrišćanska, i da je sve što je islamsko samim tim problematično i strano Evropi. Šta kažete na to?

Oni to govore u trenutku kad papa Benedikt, kao i Jovan Pavle II pre njega, prekoreva Evropu, optužujući je da odbacuje i ignoriše svoje hrišćanske korene. Rasprava o seksualnim slobodama, abortusu i pravima homoseksualaca ne predstavlja sukob Evropljana i muslimana, već sekularista – kojih ima i u muslimanskim zajednicama – i konzervativnih vernika, bilo da se radi o muslimanima, katolicima ili ortodoksnim jevrejima. Evropa je duboko podeljena po pitanju svoje kulture: sekularisti smatraju da je prosvetiteljstvo pravi kamen temeljac Evrope, a hrišćani misle da je prosvetiteljstvo dovelo do komunizma, ateizma, pa čak i nacizma.

Postoji li opasnost da će islamofobija postati evropska stvarnost?

Pitanje je kako definišemo islamofobiju. Da li je to sinonim za rasizam, posebno za rasizam prema muslimanskim imenima, bez obzira na stav tih ljudi prema religiji? Ili je to odbacivanje jedne religije? Ima militantnih antirasista koji su protiv zarova – na primer, među feministkinjama – a ima i rasista koji smatraju da su zarovi nevažni, jer sve muslimane smatraju jednako drugačijima. Postoji i problem nesposobnosti da se napravi razlika između etniciteta i veroispovesti.

Naravno da velika većina evropskih muslimana potiče iz drugih zemalja, ali veza između etničkog porekla i veroispovesti se gubi – Evropljani prelaze u islam, a muslimani primaju hrišćanstvo. Ima ateista među „Arapima“ i „Turcima“, a sve je više muslimana koji žele da pripadaju verskoj zajednici, ali ne i da budu pripadnici neevropske kulturne zajednice. Moramo da napravimo razliku između „etničkih zajednica“ i „verskih zajednica“, jer su to dva različita fenomena, kojima treba različito pristupiti.

Kako politika treba da se odnosi prema ovim globalizovanim religijama, koje su se udaljile od svojih kultura?

Mislim da upravo ove religije – a ne tradicionalne institucije poput katoličke crkve – danas beleže najveći „uspeh“. Nema smisla boriti se protiv toga, posebno ne u zemljama koje u svom ustavu imaju zagarantovanu slobodu veroispovesti. Naprotiv, moramo ojačati razdvojenost crkve i države garantovanjem potpune verske jednakosti – ne u smislu verskog „multikulturalizma“, već vodeći računa o uslovima u kojima određena verska zajednica može slobodno da uživa svoja prava – uz neutralni i jasno definisani oblik verske slobode, u okviru postojećih zakona.

Mediji često navode razlike između „liberalnog“ i „radikalnog“ islama. Šta mislite o ovoj terminologiji i šta ona govori o ljudima koji je koriste?

Mislim da vernik ne mora da izabere „liberalno“ tumačenje svoje religije da bi bio dobar građanin. I poziv na islamsku „reformaciju“ mi ne deluje ubedljivo. Ljudi koji žele muslimanskog Lutera nikad nisu ni čitali Lutera. On nije bio liberalan ni u kom smislu, a bio je i okoreli antisemita.

Ideja o uklapanju muslimana u zapadnjački kontekst nema nikakve veze sa teologijom, već su tu u pitanju lične navike i stavovi samih muslimana. Oni pokušavaju da usklade svoje navike sa zapadnim okruženjem, a pomoć za to pronalaze u svom okruženju. Na duži rok, ove promene će biti pretočene u nekakvu teološku reformu, ali besmisleno je povezivati savremenost sa teološkim liberalizmom. Ako to činimo, ili izvrćemo istoriju ili prosto sanjamo.

Olivije Roj je direktor istraživanja u Francuskom nacionalnom naučnoistraživačkom centru i predaje na Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales i Institut d’Etudes Politiques u Parizu. Autor je knjiga “Sekularizam protiv islama”, “Globalizovani islam”, “Politika haosa na Bliskom istoku”, “Potraga za novim umetom” i „Avganistansko-pakistanska veza”

Signandsight, 06.05.2010.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 11.05.2010.

NAŠ TERORIZAM