Fotografije čitalaca, Veljko Vujčić

Fotografije čitalaca, Veljko Vujčić

Sud u Hagu sklapa poslednje delove mozaika o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Prošle nedelje prvostepenom presudom osuđen je Radovan Karadžić. Presuda je zasnovana na utvrđenim činjenicama o ratnim zločinima i drugim zločinima međunarodnog prava na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ove nedelje Sud je oslobodio od krivične odgovornosti Vojislava Šešelja, utvrdivši da nema dovoljno činjenica o njegovom učešću u udruženom zločinačkom poduhvatu, odnosno da u jednom slučaju nije ni dokazano da je reč o zločinu (Hrtkovci). U slučaju Vojislava Šešelja, sud dakle ne tvrdi da je Vojislav Šešelj nevin ili da se nijedan zločin nije dogodio, već konstatuje da tužilaštvo nije izašlo sa validnim dokazima za njegovu krivicu. Utisak je da se tu više radilo o terminološkoj prepirci između sudija i tužilaštva, nego o pokušaju da se utvrde činjenice.

Sudovi uopšte, pa i Sud u Hagu, utvrđuju krivičnu odgovornost i ne bave se drugim oblicima odgovornosti. To bi moglo da znači da je taj sud odlučio da Vojislav Šešelj nije kriv, ali da to ne podrazumeva da on ne snosi nikakvu odgovornost. Radovan Karadžić je, pak, prema prvostepenoj presudi nedvosmisleno kriv. Ako ove prvostepene presude postanu i pravosnažne, to će opet značiti da će Radovan Karadžić snositi posledice za svoja zlodela, dok će Vojislav Šešelj položiti račun samo sudu javnosti, ako ga javnost na to uopšte pozove. Na šta bi to moglo da liči, juče smo već imali priliku da vidimo. Kao u devedesetima, Vojislav Šešelj danas potpiruje mržnju prema susednim narodima i državama. Kao u devedesetima, to ovde ni danas ne nailazi na većinsku osudu. Uticaj odluka Suda u Hagu na srpski nacionalizam ravan je nuli, kao da taj sud, iz ugla tog nacionalizma, nije ni postojao.

(Pošto je ovde dominantna percepcija o Sudu još jedan oblik ispoljavanja srpskog nacionalizma, može se zapravo tvrditi da su i samo postojanje Suda i njegov rad u stvari osnažili srpski nacionalizam posle 2000.)

Srbija se već decenijama guši u svom agresivnom i frustrirajućem nacionalizmu i nijedna odluka Suda u Hagu do sad nije u vezi sa tim ništa promenila. Shodno tome, i ove dve presude, svaka na svoj način, samo produžavaju tu nacionalističku domaću agoniju. S jedne strane, presudom Radovanu Karadžiću potvrđene su činjenice o zločinima u Bosni i Hercegovini. S druge strane, presudom Vojislavu Šešelju potvrđeno je da Srbija s tim zločinima (kao i sa zločinima u Hrvatskoj, te zločinima prema sopstvenim građanima koji nisu etnički Srbi) praktično nema nikakve veze. Protagonisti srpskog nacionalizma, koji su iz Srbije osmislili i pokrenuli lanac ratova i zločina u devedesetim, iz Suda u Hagu dobili su poruku da mogu i dalje širiti mržnju prema susednim državama i narodima bez straha da će za to biti kažnjeni. Odluka suda u slučaju Vojislava Šešelja oslobađa kreatore srpskog nacionalizma krivične odgovornosti. To je loša vest za Srbiju, kao i za etničke Srbe van Srbije.

Srpski nacionalizam nije odustao od teritorijalnih pretenzija prema susednim državama. To se videlo i u komentarima na presudu Radovanu Karadžiću. I predsednik vlade i predsednik republike zaključili su da je ta presuda loša, a da nisu osporili činjenice na kojima se ona zasniva. Njih dvojica dosledno nastavljaju politiku srpskog nacionalizma iz devedesetih, za koju, kako to sledi iz presude Vojislavu Šešelju, Sud u Hagu smatra da ni za šta nije kriva. Taj kontinuitet ogleda se u podređivanju pravde i morala partikularnim potrebama „srpske” nacije, koju represivnim političkim i ideološkim sredstvima proizvode i nameću ovdašnji „gospodari stvarnosti”. Opravdano je, poručuju oni, isključivo ono što je u „našem” interesu. Pri tom, autoritativno određuju i ko smo to „mi” – „Srbi”, i šta je to „naš” – „srpski” interes. Na osnovu toga utvrđuju istinu o prošlosti, te šta je moralno važno, a šta se može zaboraviti kao „lanjski sneg”. Nebitno je to što su ljudi pobijeni u Srebrenici, ali je važno to što je za taj zločin okrivljen Radovan Karadžić, jer je Karadžić „Srbin”. Karadžić je slika i prilika „srpstva” i „srpskog” interesa, onako kako ga vide nacionalisti na vlasti s ove strane Drine. Otuda stiže i poruka za sve „Srbe” da su presudom povređeni njihovi interesi i njihov identitet. Pošto je to loše, reći će predsednik vlade, onda je to loša presuda, bez obzira na činjenice.

Srpski nacionalizam je i ovoga puta ostao bezbedan unutar granica Srbije. Srpski nacionalisti (pošto im je Sud u Hagu presudom Vojislavu Šešelju oprao prošlost) nastaviće da potpiruju mržnju i zahtevaju teritorije susednih država. Kao u devedesetima, oni ni ubuduće neće prezati od toga da u rat za teritorije gurnu etničke Srbe izvan granica Srbije. Ako ove dve presude neće biti otrežnjujuće za Srbiju, mogle bi barem poslati jasnu poruku etničkim Srbima izvan njenih granica. Za svaki zločin u koji su srpski nacionalisti iz Srbije uvukli etničke Srbe iz susednih država, račun polažu, kako sada stvari stoje, mahom ovi drugi Srbi.

Peščanik.net, 01.04.2016.

Srodni linkovi:

Svetlana Slapšak – Šešeljeva senka

Die Presse: Serge Brammertz – intervju

Fond za humanitarno pravo – U ratu zakoni ćute

Dva snimka – Hrtkovci i Vukovar


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)