Radio emisija 16.02.2000, govori: Aleksandar Tijanić; 102. rođendan Bertolda Brehta.

Svetlana Lukić: Dobar dan, poštovani slušaoci, ovo je Peščanik Radija B292. Pogledajte samo novine danas, od cijanida nam umiru ribe u rekama, od metka ministri i biznismeni, od čekića babe na Dedinju. Neko možda u ovoj zemlji umire od ljubavi, ali sve zajedno živimo u zemlji u kojoj više niko ne postiže da umre od smrti.

Živimo i umiremo u Brehtovim komadima i ovih dana upravo slavimo 102 godine od njegovog rođenja. Ako je i bilo sumnje u veličinu ovog čoveka, posle nas je sve jasno, Srbija ga je učinila besmrtnim.

U današnjoj emisiji Peščanik čućete našu čestitku Bertoldu Brehtu i razgovor sa čovekom koji ne samo da zna kako je Breht umro nego i ko će ga ubiti u sledećoj inkarnaciji, Aleksandrom Tijanićem.

Prvo Breht.

Bogdan Bogdanović: Deco, rat ne dolazi u čizmama, rat dolazi u patikama, vi ga ne čujete. Tap, tap, tap i on je tu.

Mira Karanović: Neka drugi govore o svojoj sramoti, ja ću o svojoj.

Vida Ognjenović: Ko je naredio da se kao odmazda za bombardovanje nasilno iseli albansko stanovništvo? Jesu li vojne, policijske, paravojne ili parapolicijske formacije vršile ta iseljavanja? Ko je i gde o tome odlučivao? Da li se moglo predvideti da će osveta po zakonima Leke Dukađina biti takođe surova i krvava i da će se izvršiti najčešće na nejači i na onima koji nemaju zaštitu? Već deceniju slušamo tužbalice naše vlade o demografskoj krizi u zemlji, da bi ta ista vlada danas zabranjivala deci sa Kosova da se upisuju u škole na teritoriji Srbije i porodicama da se ovde nastanjuju. Oni svi moraju da se vrate na Kosovo, da padnu žrtvom obmane o našoj pobedi i suverenitetu. Zašto mi sve to podnosimo?

Arkan: Pa, pička mu materina, ovo je rat, ovde se gađa minama, ovde se gine i umire, ali vi ginete i umirete za Srbiju, za otadžbinu. Jeste razumeli? Idemo na presvlačenje.

Saša: Ovo i ovo, i ovo, s tim ubijam isto.

Svetlana Lukić: Koliko misliš da si ubio ljudi do sada?

Saša: To se nikad ne govori, znate. Na primer, evo, sinoć sam imao noćne more, jednog sam ubio, sanjao sam ga.

Petar Luković: Iskreno verujem da će ova zemlja polako nestati i umreti, ne znam kako. Jednog dana ćemo se probuditi, više niko neće biti ovde. Umiru ljudi, umiru životinje, automobili umiru, benzinske pumpe, umire sve. Nažalost, to je moja zemlja u kojoj sam ja rođen i mislim da patriotizam u ovom trenutku ne pomaže nikakav. Kaže se da je patriotizam poslednje utočište šljama.

Slobodan Milošević: Imam utisak da se dosta okleva. Trebalo je od 30-og, od zemljotresa, danas je 14-i i dok sam došao, znači da ste sve te kuće srušili.

Zoran Đinđić: Mrcinu jednu, truta jednog, stenu jednu da pomerimo sa našeg puta!

Beograđanin: I Đinđić, bandit Vatikanov, nemački špijun. Miloševića volim više nego sebe. Moj je sin poginuo na Tovarniku, jedinac.

Govornik: Oj, Srbijo, čuvaj Slobodana!

Kontramiting: Slobo, mi te volimo!

Slobodan Milošević: Najveća nepravda je nasilje i rat. Volim i ja vas.

Beograđanin 2: Nije Srbija ono što je bila 1914, da svaka srpska kuća ima sedam pušaka, sedam muških glava. Srbija danas ima, svaka druga kuća jedinca, jedinca! 27.000 srpskih momaka kao vi izginula je na frontu koji ne postoji, a vodi nas lud čovek. Nepomenik, ne želim ime da mu spomenem.

radio veza: – Đukanović Mirko?

– Poginuo je, u Hadžićima je poginuo na čišćenju terena.

– Šta je gore spaljivano po tim selima, možeš li mi reći?

– Jeste spaljivano, samo u onim kućama gde se našlo oružje koje nisu hteli da predaju, kad se pozivalo da se preda oružje. Valjda će biti božijeg blagoslova da se to sve smiri i ova ludila i ovo sve i neka ide u pizdu materinu.

– Dobro, ako budeš video Duška, pokušaj mi učiniti da se čujem sa njim, mnogo, mnogo godina smo bili skupa, puška njemu, puška meni, pa ako dođe na nišan neka to ide pravedeno po božijem.

– Ako te nije strah, reci gde se ti nalaziš.

– Ja sam ti u centru grada Sarajeva, gde ne mislim ni ići ni bježati, pa što mi Bog dodeli, to će mi se desiti.

Artiljerac: Evo, izgleda da ćemo da počnemo, evo, već smo počeli. Još jedna, idemo.

Svetlana Lukić: A šta gađate, znaš li šta gađaš?

Artiljerac: Znam šta gađam, njihova neprijateljska uporišta odakle svakodnevno tuku nas snajperom i ostalim mitraljezima i tako dalje. Mi svakodnevno ostvarujemo uspeh na našem planu, nonšalantno to radimo.

Arkan: Mi nismo zaklali nikog, mi imamo samo jednog kome je dozvoljeno da kolje, a to je pas Džipsi, koji je treniran da napadne na reč ustaša. Razumete, svaki Srbin će biti osvećen, to ja obećavam.

Saša: Kad pogledaš kroz okular snajpera, to je ovako krug jedan i vidiš siluetu čoveka na primer i ti sad ovu strelicu uperiš mu tu u srce ili u glavu. Nemaš nikakav osećaj, možda je malo prvi put i neprijatno, vidiš padne, ali navikneš se, znaš kako je.

Mira Karanović: O Nemačka, bleda majko / Kako uprljana sediš među narodima / Među ukaljanima padaš u oči / Kad slušaju govore što dopiru iz tvoje kuće smeju se / Ali ko te ugleda, maša se noža kao da vidi haramiju / O Nemačka, bleda majko / Ala su te udesili tvoji sinovi / Da među narodima sediš kao ruglo ili kao užas.

Petar Luković: Mi mislimo kad se skupi nas dva miliona, pa mi sad svi tražimo ostavku, on će to da vidi, pa će da kaže – e, ja možda nisam za šefa države. Neće! Pre svega, on neće da vidi dva miliona ljudi, uvek će se naći neko kod njega da kaže – šefe, nema tu dva miliona ljudi, to je samo 20.000 ljudi, to se vama pričinjava. I ako ih vidi, njegovi će da kažu – ma kakvi, to je slučajno, to nisu dva miliona ljudi iz demonstracija, to su dva miliona ljudi krenuli u zoološki vrt tog dana. Mi imamo posla sa čovekom koji apsolutno stvarnost kao takvu ne poznaje, niti želi da je zna, niti želi da je prizna. On ima svoju stvarnost, paralelnu, podvlačim – paralelnu. Dakle, mi nemamo dodir sa tom stvarnošću, te se dve stvarnosti nikada u životu neće sresti, čak im ni vreme nije zajedničko. Nama je vreme već prošlo, isteklo, njima verovatno tek dolazi, veruj mi.

Borka Pavićević: Ne bih htela da ponavljam onu Brehtovu pesmu o tome da su sinoć odveli jednoga, pa mi nismo ništa znali, pa su odveli drugog, pa na kraju nije bilo nikog da pita kad su nas odveli.

Žarko Korać: Mnogi će misliti da sam ja možda u pravu, ali da preterujem, da sam mnogo opor, da to nije tako loše. Sa tim rečima su mnogi otišli u Hitlerove koncentracione logore, baš su to govorili.

Mirjana Miočinović: Nema načina da se mi spasemo iz ove antropološke katastrofe, gde smo postali apsolutno neka vrsta gnusne antropološke pojave, planetarno gledano. To se može postići jedino sistematskim upućivanjem u istinu o ovim događajima zato što upućivanje u istinu dovodi vas do glavnoga krivca, hoću reći Miloševića. Jednoga časa kada istina dođe na videlo, on prestaje ne samo da ima političku sudbinu, on realno prestaje sa sudbinom takozvanog slobodnog čoveka, to je gotovo. Ja se samo uzdam u to da ćemo mi stvarno već dojaditi svetu.

Čovek: Ja sam recimo u situaciji da su mi žena i dete zaklani u ratu u Krajini. Takvih je nas masa, da vi pogledate Mostar, to je Vukovar, nestaju četvrti, to nije rat. On je samo kriv što je Srbin, on je kriv što je musliman, on je kriv što je Hrvat. Ja bih sad bacio tu pušku, ali nema, doteran sam do zida i moram tu da stojim. Isto i taj musliman, i on bi je bacio, ali ja ću ga zatući, i taj Hrvat. Tako da je to jedno ludilo i dole kod nas kraja nema.

Zagorka Jovanović: Ali treba izgraditi ponovo Farhadiju onu u Banjaluci, ali od pruća, pokajnicu! Moj brat prvi da ide brati pruće tamo, onaj zlikovac i da počne plesti. Da, džamiju pokajnicu.

Slobodan Tišma: Da li može da se piše književnost posle Aušvica? Da li može kod nas da se pravi rokenrol posle svega ovog što se dogodilo? Tu jedno samo pitanje postoji poslednje – da li postoji Bog. Ako postoji Bog, znači biće dan strašnog suda. Svi koji su počinili zločine odgovaraće, svi koji su poginuli ustaće. Ako postoji Bog možemo da se bavimo rokenrolom, možemo da pišemo književnost, a ako ne postoji, mislim… sve je… tu nema uopšte nikakvog opravdanja i nikakvog smisla, mislim nema utehe, onda je strava, sve je strava, samo to.

Aleksandar Popović: Ja ne znam kako ti ljudi imaju obraza, taj Genšer, to je nečovečnost jedna. Kaže – šta se mi pozivamo na prošlost, pa čekaj bar da umrem, ako boga znaš, pa posle pričaj ti nekom drugom nešto drugo, sačekaj bar da mi umremo. Da te odvedem na Novo groblje i tamo piše ovako – 145 muških osoba, 173 ženske osobe, 214 dece, ne zna se ni koje im je ime. Kupili smo ih 1941. iz ruševina na nosačka kolica i vukli da bacamo.

Slobodan Milošević: Ja moram da vam kažem, ja sam zabrinut nekad kad krupne odluke zavise od političara, a kad krupne odluke zavise od građana onda mirno spavam.

Čovek: Mi se jadni spremili, došao posle neki komandant, izjavio vi ste sigurni, Peti korpus ostaje u Prištini, te ono, te ovo i ljudi ostadoše. Došao je Anđelković, kad je video toliko ljudi da ima, oko 4000, on kaže – jeste vi ludi, šta čekate, za dva dana dolaze autobusi 25 ili 30, ne znam koliko je bilo. Međutim, prošlo dva, tri, pet dana, autobusi nikad nisu došli i još ostali ljudi tu.

Žena: A mogli smo da idemo svi sa Kosova u Beograd, kad je trebalo za Slobodana Miloševića da se glasa. Podrška, kad je bila podrška, kad je ono poslao autobuse. Pa neka pošalje i sad te autobuse, ništa ga ne košta. Zbog toga nas neće ovde Srbija. Oni svi misle da smo mi za Slobodana Miloševića svi. Nije to tačno, kad moraš onda moraš.

Krajišnik: I Milošević, dabogda svoju djecu čekao Dunavom da mrtvi dođu mu u slobodu. 90-e godine, da je Miloševiću trebalo dati oko, fali mu oko, ja bih izvadio svoje i dao sam, da bi me doveo sada do ovoga svega. Zato što smo varani, mi smo prevareni hiljade puta u ovome ratu. A i moje djete, rekoh mu – ubij se rađe, nemoj više srpsku pušku uzimati na ovakve načine.

Devojka: Oni su jedini razlog zbog kojeg sam spremna da odem bilo gde, na kraj sveta ako treba, na pusto ostrvo ili ne znam gdje, samo da se sklonim da ne trpim to više iznad svoje glave. Zbog njih sam ja došla ovdje, zbog njih sam ja ostala bez svega, zbog njih mi je mladost propala, pet godina u ratu, najljepše godine života ti provedeš pod policijskim časovima, pod mobilizacijama, pod non-stop jednom strepnjom da li ćeš ti ostati živ ili tvoji bliski, šta će se desiti. I kad znaš ko je za to odgovoran i toga istoga boli uvo, nego on ide dalje i dalje i uzima sve veća i veća prava sebi, jednostavno imam utisak da se protiv njih ne može izboriti. Jedino rešenje je otići odavde, izgubila sam svaku nadu i zato odlazim.

Beograđanka: Užasnuta sam, ja imam takav neki osećaj nabijenog gneva ali i neke nemoći, da apsolutno ništa ne mogu da uradim. Moja su deca oboje otišla iz zemlje, meni je strašno, ja sam se nadala da će se oni vratiti zbog toga što sam mislila biće bolje i mislila sam vratiće se. Stalno čekam da bude bolje, a vidim da je sve gore.

Borka Pavićević: Pa to je ljudi strašno, ja živim s tim od svoje 40-e do 51-e godine, pa to je, bre, porazno i sramota. I onda treba da mislim da li će neko da te bombarduje zbog ludaka koji su gradili svoju politiku na tome da treba nekog drugog mrzeti. I pojavljuju mi se u ime patriotizma obučeni u Lagerferdova odela i voze se mercedesima i izađu na pozornicu i pričaju protiv novog svetskog poretka. I unutar jedne kulture koja počinje sa tolikim nacionalizmom, od mog sopstvenog naroda je napravila koloniju. Pa, to je ogavno sve skupa i potpuno treba odati priznanje svim normalnim ljudima u ovoj državi, od nastavnika do penzionera, do boga ko nije više skočio s petog sprata i još uvek nikog nije ubio.

Bili su prvo Slovenci pa su onda bili Hrvati, pa su onda bili muslimani, evo sad su to Albanci, pa su Crnogorci i onda će taj neprijatelj preći na koga – na unutrašnjeg neprijatelja, i onda će početi obračun te vrste. Ima jedna Krležina pesma, ne znam da li ću sada da se setim: Sedim sam u sobi i ćutim, sekiru slutim. A pesma se zove, čini mi se, Zašto smo se klali, mati moja draga, kad ničeg nema, ni boga ni vraga.

Bora Ćosić: Jednom rečju, ja sam se više uklonio, to bih ja više nazvao nekakvom vrstom prezira prema vladajućem prostakluku. Ova odluka da se ne živi na mestu sramote i mestu zločina, jer ovde je zločin zakuvan, nije nikakav imperativ za sve. Ovaj narod ovde mora da čini nešto da bi pokazao svoj otpor. Nešto se zbilo od toga u ovih tri meseca dok su ovi ljudi bili na mrazu, samo je to nažalost bilo jalovo. Niko nikad nije se setio da kaže – mi ovo činimo ne zato da poboljšamo svoj život i ne znam šta, nego zato da se iskupimo. Mi se sad tu smrzavamo kao što je Vili Brant klekao pred jevrejskim spomenikom. To je osnovni razlog zbog čega je ceo taj bunt propao.

Radomir Konstantinović: Divno je i tužno je i strašno je što se sada ti i ja srećemo posle šest godina neviđenja, šest godina tvoga ali i moga stranstvovanja, šest godina nacionalističko rasističkog divljanja ovom zemljom. Divno je i tužno je i strašno je dakle što se srećemo ovde u ulici Jevrejskoj. Ovde je moja zemlja koju da napustim nikad neću. Moja zemlja: Papo Hajn, Darvo Šandor, Katalan Jakob – sedeo sam a njim u klupi u III razredu gimnazije, Koen Hajn, nosio naočare sa zlatnim okvirom, Holendar Josif, Rubenovič Jakov, Džeki, debeli Džeki, dozvoljavao je da ga tapšemo po trbuhu i smejao se za to vreme i sav se tresao i to je bio veličanstven prizor. Baruh Isak, Meju Hajshain, Pinto Isak, Šamo Josif, Tuvi Salomon, Kiš Martin i najzad, Albahari Avram, njih trinaestorica pobijenih trinaestogodišnjaka, a bilo nas je u razredu, ako se ne varam, trdeset dvojica. Nisu ova deca bila, ona jesu između ostalog i zato što ja jesam, ja sam sad sva ta deca.

Tvoj tekst o Dekartovoj smrti koji pisao si u Berlinu, a koji pročitao sam jedne noći u mojoj opusteloj kući u ogromnom uzbuđenju, za mene jeste pre i posle svega ruka prijateljstva pružena preko provalije od šest godina, koje godine strahote i poniženja bile su za mene šest vekova. Posle svega što se ovde dogodilo i pred onim što će, bojim se, tek da nam se dogodi, imperativ prijateljstva jeste jedini naš kategorički imperativ. Deco moja, dajte ruku, držaćemo se za ruke protiv ovoga zla. Nismo sami, mi smo zajedno: Papo Hajn, Darvo Šandor, Katalan Jakob, Koen Hajn, Holendar Josif, Rubenovič Jakov, Baruh Isak, Meju Hajshain, Pinto Isak, Šamo Josif, Tuvi Salomon, Kiš Martin, Albahari Avram, Bora Ćosić, Rade Konstantinović.

Svetlana Lukić: Ovo je emisija Peščanik Radija B292. U prvih dvadesetak minuta čuli ste našu čestitku Bertoldu Brehtu, slavimo 102 godine od njegovog rođenja i ako ste propustili to da čujete, pročitaću vam citat iz njegovog Dijaloga o izgnanicima, u kome on kaže sledeće: Ovo pivo nije pivo, ali činjenica da ni ova cigara nije cigara popravlja stvar. Kad pivo ne bi bilo pivo, a cigara bi bila cigara, sve bi pošlo naopako.

Posle ove mučne čestitke Brehtu mi naše slušaoce nećemo da zamajavamo time da JAT opet leti u svet, naš gost je Aleksandar Tijanić. Verovatno biste i vi voleli da čujete šta je o vama rekao jedan od rukovodećih ljudi u Borbi, Teodor Anđelić. Dakle, posle državne agencije Tanjug, juče vas je i Borba optužila da ste, kako se navodi, bili upoznati sa planovima za ubistvo jugoslovenskog ministra odbrane, Pavla Bulatovića. Komentator Borbe, inače urednik informativno-političke redakcije ovog dnevnika, Ivan Pajdić između ostalog kaže sledeće, citiram: Kada bi ovaj gospodin znao ili bolje reći želeo da zna šta je to građanska dužnost i zakonska obaveza, onda bi nadležne organe morao da upozori na planirano ubistvo. Reč je o zaštiti ljudskog života, a ne o potkazivanju, ovako je zaštitio ubice. Kraj citata. Nismo uspeli da nađemo novinara Pajdića, verovatno ima mnogo posla, ali je zamenik glavnog i odgovornog urednika Teodor Anđelić bio raspoložen za razgovor i prvo pitanje koje mu je naša koleginica Antoanela Riha postavila je bilo – zbog čega se i na osnovu kojih saznanja njegova novina bavi poslom policije, odnosno otkriva novinara koji je imao saznanja da će biti ubijen ministar vojni.

Teodor Anđelić: Ja mislim da ovde nije glavna tema ta teza, ja mislim da je ovde glavna tema jedna druga priča. Ja sam sa Sašom Tijanićem radio 15 godina u jednoj istoj redakciji, ona se zvala, i sad se zove NIN, i hoću da podvučem da takav tekst kakav je on sad objavio NIN nikad ne bi objavio ni ranije ni danas. Tekst objavljen u nezavisnim novinama pun je jednog leksičkog repertoara koji ne pripada, ne bi trebalo da pripada javnoj reči, tu pršti sve od hekler termina i potpuno je nevažno s mog stanovišta da li je Tijanić pomenuo ili nije pomenuo ovog ili onog, živog ili mrtvog učesnika javne scene u Srbiji. To je moj stav i to bih ja napisao da sam ja pisao komentar. Kolega Pajdić je pisao svoj komentar, pod svojim imenom i prezimenom i on ima jedan drugi svoj ugao. Mi ovde u Borbi objavljujemo komentare veoma slobodno, tako da svaki autor ima svoju upečatljivost ili sa stanovišta nekog drugog neupečatljivost, to je sad pitanje vrednosti.

Antonela Riha: Ovaj komentar vrlo liči na komentar koji je objavio i Tanjug i neko ko sa strane posmatra kako se objavljuju tekstovi može da stekne utisak da se oni zapravo pišu po nečijem diktatu.

Teodor Anđelić: Naglašavam, ovih dana sam bio bolestan i to je važna okolnost za ovaj razgovor. Prikupio sam nešto što sam mogao da prikupim, nisam čitao štampu ovih dana, i video sam upravo ovo što vi kažete, cela štampa, ova koja se zove ili sebe zove, mada je Tijanić sam tako ne zove, nezavisnom, vrvi od komentara i izjava, tekstova za koje bi vi rekli sada da su naručeni iz jednog centra.

Antonela Riha: Gospodin Tijanić je napisao jednu analizu, Tanjugov komentar i komentar vaših novina govore o nečemu što bi pre trebala da kaže policija. Znači, da policija otkrije ko je imao saznanja i ko je nešto uradio. U vašem tekstu proziva se direktno jedan čovek, proziva se novinar, proziva se krivac. U tome je razlika između ova dva teksta.

Teodor Anđelić: Prozivka Aleksandra Tijanića, ako to tako može da se nazove, to je veliko pitanje, ali da ne davim mnogo, to je samo komentar njegovog komentara. Ja verujem da će policija svoje radne obaveze obaviti i da će ući u trag i naći ko je ubio i organizovao ubistvo bivšeg ministra vojske.

Antonela Riha: Koristite termin hekler tekstovi i ja prosto moram da vas pitam nešto što se ovih dana mnogim ljudima nametalo kao poređenje sa jednim sličnim tekstom u Politici Ekspres, nakon koga je ubijen Slavko Ćuruvija. Da li razmišljate o odgovornosti kada se objavljuju ovakvi tekstovi zato što nameću nekakva druga razmišljanja, a možda i neku konkretnu akciju?

Teodor Anđelić: Ja podvlačim da komentar koji je Borba objavila, znači komentar Ivana Pajdića, smatram reagovanjem na objavljeni hekler tekst u nezavisnim novinama. Mislim da je Pajdićev tekst samo pokušaj da se ono što je za komentar bitno, izvuče moralna oštrica.

Antonela Riha: Da li razmišljate o posledicama te moralne oštrice po nekoga ko je njena meta?

Teodor Anđelić: Novinari imaju i lepih i ružnih poslova u svom životu, a komentatori imaju obavezu da reaguju na mnogo šta što može da ima ove ili one posledice.

Svetlana Lukić: Čuli ste zamenika glavnog urednika Borbe, gospodina Teodora Anđelića. Gospodine Tijaniću, moram da vas pitam, možda nije bitno i relevantno za ovaj razgovor, da li je stvarno ovaj čovek vaš venčani kum?

Aleksandar Tijanić: Da, ali mislim da to nije bitno. On je bio neka vrsta siročeta NIN-a i ja sam ga tada usvojio i nekoliko godina smo bili prisni, pa sam čak hteo da se orodim sa njim toliko da sam ga uzeo za venčanog kuma, ali mislim da je to među nama Srbima normalna pojava.

Svetlana Lukić: Možda bi trebalo da prvi zakon u budućem demokratskom krivičnom zakonu bude da se institucija kuma ukida?

Aleksandar Tijanić: Da, bogami, jedan kum je jednom odsekao glavu, Karađorđe je tako nastradao, a bio je moje visine, odnosno ja njegove.

Svetlana Lukić: Za sada. Vi ste hteli da prokomentarišete ovo što smo čuli.

Aleksandar Tijanić: Ne bih komentarisao uopšte. Naravno da Teodor koji je vešt novinar, dakle, njegov karakter je rđav ali je njegova inteligencija nesumnjiva. On brani svog autora koji je to očigledno pisao po nečijoj narudžbini, prepisujući tekst iz Tanjuga, on ga brani na užasno neubedljiv način. Taj čovek nije komentarisao moj tekst koji se bavi stanjem u Srbiji, nego je samo izvukao, falsifikovao rečenicu, jer u mom tekstu se kaže da će u februaru između gušenja novina, suđenja novinarima, pokušaja zabrane velike stranke, jedan poznati Srbin biti preseljen na onaj svet. Pazite, poznati Srbin, ne ni političar, ni visoki državni funkcioner, a oni pišu da sam napisao da će to biti visoki državni funkcioner i političar. Kada bi oni hteli mene da izvedu na sud, ja bih otišao na sud i samo pokazao moj tekst – gde tu piše Pavle Bulatović. Ja sam recimo najavio smrt Mirka Bosanca, koji je ubijen pre dva-tri dana, danas smo u februaru, jeste, znači, eto, Mirko Bosanac, najavio sam smrt, ne piše niti političar, niti visoki državni funkcioner.

Dakle, falsifikuju taj deo rečenice, pazite šta rade dalje, prećutkuju nastavak te rečenice koji je strahovito opasan i koji zapravo pokazuje poreklo čitave hajke na mene. Nastavak te rečenice glasi: da će jedan poznati Srbin biti preseljen na onaj svet – zarez – ne bi li se skrenula pažnja sa naredbodavaca za ubistvo Arkana i atentat na Vuka Draškovića. Nijedna državna novina nije pomenula nastavak te rečenice, da li shvatate kakva je to samooptužba? Anđelić pominje da svaki komentator ima pravo na ugao gledanja, moram reći da je to prilično tup ugao gledanja na stvari i to se odnosi na sve što su napisali povodom mog teksta i moje prognoze koja se zasniva na posmatranju stvari.

Kako sam ja znao da će se sve to desiti u februaru? Tako što iza nedelje dolazi ponedeljak, tako što iza januara dolazi februar, tako što već deset godina Srbi žive od drame do drame, od nesreće do nesreće, od smrti do smrti. Tako što čitav kompletan život privredni, politički, kulturni, porodični, kakav god hoćete, ide ka nečemu što bih nazvao nultom tačkom celokupnog normalnog života primerenog Evropi, belcima i primereno ovom veku u kojem živimo. Nije teško pogoditi sa ovakvim sistemom i sa ljudima koji modeliraju ovaj sistem, šta će nam se dogoditi. Evo jedne prognoze – neće nam se dogoditi ništa dobro. Hoću li biti suđen za ovo? Hoće li mi neko pucati u glavu zbog ovoga? Pa, dobro, moje je da kažem, dakle, ništa nam se dobro neće desiti. I eto, sad da sačekam sledeće tekstove i sledeće komentare, ali iz tupog ugla.

Svetlana Lukić: To što ste vi rekli i što ste pisali u svojim člancima mnogi ljudi u Srbiji znaju, govore, nemaju prilike da to rade često i da govore tako atraktivno kao vi, ali zbog čega su izabrali baš vas, šta mislite?

Aleksandar Tijanić: Dve su stvari, prvo, ja sam očigledno tim komentarom prepoznao jedan scenario, potpuno slučajno sam nagazio na nešto što je očigledno predstavljalo dogovoreni scenario oko gušenja medija, gašenja nekih novina, suđenja urednicima. I najavio sam suđenje i pokušaj zabrane velike stranke i suđenje lideru te velike stranke. Da je Vuk insistirao na kontra mitingu ispred Sava centra mislim da bi zabranili SPO i mislim da bi hapsili Vuka za izazivanje nereda, odgovornost za, ne znam, uznemiravanje javnosti i tako dalje i tako dalje. Dakle, to je ono što sam prosto najavio i prepoznao neki scenario.

Znači, prvo ih je uplašilo to da bilo ko može da dopre do tog scenarija koji je užasno jednostavan – samo treba smisliti najgore stvari, poređati ih i oni upravo to planiraju. Druga stvar je činjenica da sam pre dve nedelje napisao jedan, kako bih rekao, portret visokog funkcionera JUL-a koga sam nazvao oštrodlaki i gde sam malo razmatrao njegovu, kako bih rekao moralno-karakternu strukturu ličnosti. To mu se nije dopalo i mislim da on stoji iza početka napada na mene, jer on ima uticaj na Tanjug, ima uticaj na crvenu Borbu, i to su dve novine koje uglavnom vode hajku, sad se tome pridružio i Šešelj.

Treća stvar koja je vrlo bitna, dakle, u ovih dvadesetak dana, budući da sam ja već praktično četiri godine bez posla, otkad sam dao ostavku na mesto ministra posle demonstracija u Beogradu i Srbiji zbog ukradenih izbora. Počelo je da se govori o nekakvom mom angažmanu na Studiju B i preuzimanju Studija B od mene, da će mi to neko ponuditi i govorilo se o tome da bih možda mogao da budem, kako bih rekao, koordinator ili autor izborne kampanje udružene opozicije. I da bi predupredili sve te stvari ova kampanja je došla do ovih razmera koje zapravo postavljaju pitanje elementarnog opstanka na ovom prostoru.

Međutim, moram da kažem, moja sudbina pa i moj život, dakle, to je bitno za moju porodicu i za mene, i ja to prosto ne bih isturao u prvi plan. Ako je neko presudio da treba da budem ubijen, u Srbiji odbrane nema, jer se gine i na strani jednoj i na strani drugoj, niko ne zna ko donosi presude, niko ne zna ko ubija. Ono što se zna to je da očigledno postoji čitav soj plaćenih ubica koji rade poslove i na jednoj i na drugoj strani, prema tome tu spasa nema ako je neko doneo presudu. Ono što sam ja uradio dajući tu stvar u javnost i polemišući sa njima, to je da sam povukao niti i konce do onih koji mogu da donesu presudu.

To sam uradio, dakle, bilo šta da mi se desi zna se zašto mi se to desilo i po čijem naređenju. Međutim, ja ponavljam, to se tiče samo mene i moje porodice, ali ono što se tiče profesije, novinarstva, srpskog javnog mnjenja, Srba kao nacije to je da se kroz ovaj slučaj, moj slučaj dresira ili pokušava da se dresira čitavo srpsko novinarstvo i čitavo srpsko javno mnjenje. To je ono najstrašnije i čitavom ovom slučaju, dakle, nije samo pretnja meni, ona je moja lična drama i drama moje porodice, ali suština, bit, srž ove stvari to je pokušaj da se preko pretnji meni, preko pokušaja slamanja mene dresiraju svi srpski novinari.

Ako se ovo dešava Tijaniću koji verujte mi na reč, nije loš novinar i nije nepoznat novinar i nije polupismen novinar kao što to kažu pismeni radikali i njihov pismeni šef i njihov pismen ministar informisanja, nego je dobar novinar i pismen čovek, šta će se onda dešavati novinaru koji nije poznat, novinaru koji to ne može do te mere da istera u javnost ili novinaru koji nije na ovaj ili onaj način zaštićen, mnogobrojnim kontaktima, mogućnostima za pisanje i tako dalje. Dakle, suština celog slučaja je pokušaj dresure čitavog srpskog novinarstva, jer se zakon o informisanju očigledno nije pokazao tako delotvornim i tako zastrašujućim kao što su autori mislili. Srpsko novinarstvo je preživelo zakon o informisanju i zato mora da se ode na malo rigidnije metode, ako uopšte postoji rigidniji metod od zakona o informisanju.

Svetlana Lukić: Vi ste danas gost Radija B292 zato jer ste rekli da imate svoje strahove i da strahove ima vaša porodica. Danas razgovaramo u ovom radiju, bez obzira što je u određenom periodu postojalo političko neslaganje između ovog Radija ili nekih drugih novinara i vas, dok ste radili u nekim drugim novinama ili bili ministar za informisanje.

Aleksandar Tijanić: Moram reći, uz puno poštovanje i ove redakcije i mojih kolega novinara, da sam ja bio ministar 4 meseca. Da biste sudili o mojoj karijeri. morate videti moj prvi tekst, od VIII sednice pa sve ove godine na ovamo, zaključno sa ta 4 meseca dok sam bio ministar. Dakle, ne možete ni vi, niti bilo ko da u ta 4 meseca nađe ijednu mrlju, sem toga što sam to bio, a razlozi, prosto me mrzi više da objašnjavam razloge. Bio sam direktor BK, pa sam otišao sa BK zato što je Karić blizak njima, pa posle Dejtona su oni hteli da poprave imidž Srbije, pa sam ja bio zgodan, ako odbiješ to onda si ti protiv mira, a za rat, jer, evo, potpisali smo Dejton i tako dalje. Ali to me mrzi da objašnjavam, to nije suština problema. Stvar je u tome što kod samostalnih ili nezavisnih novinara postoji težnja da imaju status prvoborca. To ne možete da radite, zapravo to ne smete da radite, jer to radi ova druga strana.

Postoji neka vrsta cilja, cilj nije rušenje Miloševića, nego je cilj pravljenje demokratske Srbije. Ako je to moguće sa Miloševićem koji se uporno trudi da dokaže da to nije moguće, onda sa Miloševićem, ako to mora bez Miloševića – onda bez Miloševića. Da li me razumete? Dakle, vaš posao se ne iscrpljuje u tome da rušite i postavljate ovoga ili onoga, nego se iscrpljuje u nastojanju da Srbija bude normalna država za sve građane koji u njoj žive. I u tome, na tom poslu nema prvoboraca i ne možete brojati crvena krvna zrnca i reći meni – zato što si četiri meseca bio ministar, sad ćeš proći kroz čistilište, pa ćemo te primiti kao da si član redakcije B292.

Svetlana Lukić: Nemojte toliko da se žestite, htela sam da kažem da trenutno sve te stvari nisu važne.

Aleksandar Tijanić: Malo manje prvoboračkog statusa i biće sve u redu. Svetlana Lukić: Pa, dosta ste naučili za ta 4 meseca. Kažite mi, molm vas, gospodine Tijaniću, šta ste sada vi preduzeli. Vi ste tužili, vaši advokati su tužili, je li tako?

Aleksandar Tijanić: Pa, dobro, podneo sam, mislim, moji advokati Borivoje Borović, Zdenko Tomanović i Goran Draganić su podneli tužbu za uvredu i klevetu. Ja, dakle, neću da koristim zakon o informisanju, ja sam tužio Tanjug i autora tupi ugao Borbe, ovaj komentator Borbe, ne znam ni ime, nikad nisam čuo za to ime, tužio sam ih za klevetu i moji advokati su odredili odštetni zahtev po privatnoj tužbi od milion dolara i podelili su po 333.000 dolara za izbeglice iz Knina, dakle iz Srpske Krajine, iz Republike Srpske i sa Kosova, da se celokupan iznos da izbeglicama, ukoliko ikada dobijemo odštetu od njih. Hoću da kažem, probaćemo u njihovom sudu, po njihovom zakonu, pred njihovim sudijama da mi dokažu kako sam ja to znao da će biti ubijen Pavle Bulatović, za koga inače svi koji su ga poznavali tvrde da je bio najneviniji u vrhu režima i prosto, meni se javljaju rođaci i prijatelji, saradnici Pavla Bulatovića i govore sa gnušanjem o čitavoj ovoj kampanji, jer ja imam dva teksta o Pavlu Bulatoviću iz kojih se vidi da mi je taj čovek iz celokupnog režima bio najsimpatičniji. I taj tekst postoji, napisan je jedan broj iza teksta u kome sam najavljivao drame po Srbiji.

Tako da samo suđenje, ja ne očekujem bog zna kakvu satisfakciju od toga, ali ja hoću da kažem prvo, lakše će me slomiti nego zastrašiti, slomiti u smislu eliminisati, poništiti, nego što će me zastrašiti. Drugo, toliko sam nevin u ovoj stvari i da hoću da to pokažem na njihovom sudu. I treće, ja nemam prava ni na strah ni na povlačenje, jer verujem da mnogi ljudi videvši individualne tačke otpora i videvši nečiji karakter na delu, oslobađaju sebe straha. I tu dolazimo do suštinske reči čitavog ovog slučaja, da neko iz režima, sa nekog nivoa pokušava pomoću straha da doradi političko javno mnjenje Srbije, da zaustavi nezadovoljstvo naroda ovakvim životom, i to pokušava, gde može ide propagandom, gde ne može ide strahom, a onda i prevaspitavanjem, dresurom ili već ne znam šta sve imaju na repertoaru. Nažalost, možda ću se uveriti u to da postignu taj cilj o kome vam govorim.

Svetlana Lukić: A s obzirom na vaše iskustvo i na ljude koje poznajete, na kontakte koje imate, kako mislite da će se završiti ceo slučaj Tijanić sa njihove tačke gledišta?

Aleksandar Tijanić: Pa, znate šta, sve zavisi sa kojeg nivoa idu odluke o napadu na mene. Dakle, ako je to najviši nivo biće, hajde da kažem, jako teško za mene, ako su to radili miševi, sa nižeg nivoa nezadovoljni mojim pisanjem i tako dalje, to će se završtii nerešeno. Dakle, probaće da se čitava stvar prosto zabašuri, bilo je i prošlo je. Problem je da vas ovakve kampanje isturaju kao metu svakakvim ljudima, a kontrolisani mediji i neki političari su vešti u tome da onda pripišu to crnogorskoj mafiji ili internacionalnim bandama i tako dalje. Reći meni da sam američki špijun i saradnik ili da sam znao za ovo, to nije bezobrazluk, to je idiotizam, jer svako ko je pročitao dva moja teksta zna šta mislim o Amerikancima, zna da sam sa porodicom jedva preživeo bombu u kineskoj ambasadi kao i svi stanovnici Enjuba, jer su nam sa te strane svi stanovi bili srušeni, ali bukvalno srušeni, dakle, prozori, ne stakla, nego ragastovi, sva drvenarija je pala po nama i tako dalje. To je zaista idiotizam i prosto ne mogu da dozvolim da se to tako priča.

Pošto su radikali dodali gas na sve ovo ja ću ovih dana da uputim pismo vojvodi Šešelju i da mu ponudim da ovo rešimo dvobojem na tradicionalni srpski način. Dakle, nudim mu da na Radikalskim talasima u trajanju od dva sata on i ja razgovaramo o tome ko je najveća štetočina u srpskoj naciji. I ako ne budemo to mogli da rešimo na duelu televizijskom ja mu nudim sve oblike drugih duela, dakle, pištolj, nož, pesnice ili zarđale kašike i da rešimo jednom da vidimo, mi smo otprilike istih gabarita, i da rešimo da vidimo da li sam ja najveća štetočina ili je to vojvoda od Karlobaga, Virovitice i Ogulina i profesor Pravnog fakulteta koji ukida pravni sistem najavljujući likvidacije, eliminacije i slične stvari.

Toj atmosferi raspršivanja straha sa vrha se mora stati na put, podeli Srba na izdajnike i patriote se mora stati na put. Mora se reći da ako jedna strana, u ovom slučaju režim, izabere krvav put za očuvanje vlasti, da druga strana treba jasno da kaže, govorim o srpskoj opoziciji, da neće koristiti silu u rušenju režima, nego da traži izbore verujući da je ubedljiva većina Srba nezadovoljna ovakvim životom, praktično se već rastala u glavi sa ovim režimom i samo traži načina da to i praktično pokaže. Režim koji je vrlo inteligentan sa rđavim karakterom, ali vrlo inteligentan, to zna. To je razlog zašto ja mislim da će jako teško doći do podnošljivih izbora, to je razlog zašto mislim da će se stanje ovde i dalje zaoštravati sve do jedne mere koja će postati nepodnošljiva. Šta će onda biti staje u ono što sam vam već rekao – ništa dobro, ali ništa dobro za sve, neće moći nesreća da se sruči samo na jedan sloj Srba, ona će zahvatiti sve Srbe, bez obzira u kom obliku.

Svetlana Lukić: I na kraju samo da vas pitam, da li mislite da su Slobodan Milošević, gospođa Mira Marković i to što zovemo vrhom države, obavešteni o svemu ovome.

Aleksandar Tijanić: Znate šta, ja lično mislim budući da je Mira inteligentna žena, a Sloba poseduje, to sam više puta rekao, izuzetnu političku inteligenciju, ali koju ne koristi baš u vođenju politike, sudeći po nivou napada, sudeći po tako naivno konstruisanoj optužbi – da sam znao za nešto što niko živi ne bi mogao da zna, dakle, ti koji su falsifikovali napad na mene, napisali napad na mene na osnovu falsifikovane rečenice, toliko su glupi da ne shvataju da se kad stavite moju rečenicu i njihovu rečenicu da se vidi falsifikat. Mislim da je to apsolutno ispod nivoa vrha srpske države, dakle i Mire i Miloševića i mislim da to ne može da ide sa vrha. Mislim da, ako bi oni sklapali bilo koju vrstu optužbe protiv mene da bi ona bila mnogo inteligentnije sročena, pa time i opasnija.

Svetlana Lukić: A što moraju oni? Ovako je baš mudro.

Aleksandar Tijanić: Ja mislim da ne, mislim da je ovo toliko bedno urađeno i toliko neinteligentno da to nije moglo da proizađe od njih. Ja sam imao korektan odnos prema stvarima koje sam čuo ili radio za vreme ministrovanja, ja o tome nikada nisam govorio, nikada nisam pisao o porodici, nikada, niti ću, zato što smatram da je to civilizovani odnos. Ako sam prihvatio da budem ministar obavezan sam da ćutim o stvarima koje sam tada video. Ja mogu da koristim to kao saznanje o tome kako teku konci vlasti, ali ne mogu da pišem o detaljima, o ljudima i o stvarima koje sam čuo u nečijoj kući i ja se toga držim. Zauzvrat, prosto niti sam uzimao, niti sam pristupio nekoj partiji, razumete me, dakle, ja sam samo hteo da se bavim sopstvenim poslom, novinarstvom i mislim da mi je to na neki način, hajde da kažem, uslovno rečeno, do sada, dakle, uspevalo.

Prolazio sam bez većih problema, iako kažem, četvrta sam godina bez posla, bez većih problema u smislu životnih problema, pretnji, hapšenja, suđenja, atentata, bilo čega. Dakle, ja sam normalno radio svoj posao i mislio sam da mogu i dalje da ga radim. Nekome je očigledno stalo da budem sprečen u komunikaciji sa srpskim javnim mnjenjem, ali to je toliko neinteligentno urađeno da tvrdim da to nije poteklo sa najvišeg mesta, ne isključujem da znaju, isključujem da su umešani u to na ovom nivou, zato što je to zaista najbedniji mogući falsifikat.

Svetlana Lukić: A da li vas ovo iskustvo koje imate sa državom, koje je dosta drastično, bez obzira što smo na sve navikli u ovoj zemlji, drastičan je način na koji vas optužuju, da li će to nešto promeniti. I sami ste rekli da ste bez posla, da li će to nešto promeniti u vašem stavu da treba pisati negde drugde, raditi negde drugde, raditi nešto drugo?

Aleksandar Tijanić: Ne. Ja sam, kako bih rekao, situiran u sopstvenom jeziku, dakle, ja mogu da pišem samo na srpskom prostoru. Ja sada pišem za Nezavisne novine iz Banjaluke zato što one jedino hoće da mi objavljuju tekstove.

Svetlana Lukić: Niko u Beogradu neće da vam objavljuje tekstove?

Aleksandar Tijanić: Pa, ja ih nisam nudio, ali ako me bude bilo koja novina beogradska zvala da pišem, ja ću pisati. Banjalučke novine su mi ponudile da pišem i ja pišem za njih, ako me zovu beogradske novine, bilo koji beogradski medij, ja ću pisati za beogradski medij. Ne nameravam da promenim posao, ne nameravam da idem odavde, ne nameravam da radim ništa drugo no ovo šta sam radio.

/nedostaje kraj snimka/

Emisija Peščanik, 16.02.2000.

Peščanik.net, 16.02.2000.