Stanovitog Seju, glavnog protagonistu davnog hita Zabranjenog pušenja “Anarhija All Over Baščaršija”, nervira “ono A po zidovima”. Ložeći se na pobunu svojih britanskih vršnjaka, dijeleći s njima i muzički senzibilitet, jugoslovenski su omladinci tih osamdesetih godina dvadesetog vijeka zaista uresili mnoge zidove ovdašnjih gradova, gradića i palanki velikim zaokruženim slovom A, simbolom apstraktno sanjane anarhije, stanja koje su dostupni im rječnici (Klaićev, recimo, ili Vujaklijin) definisali (i još definišu) kao “bezvlašće”.
Grupa Zabranjeno pušenje preklapala se u velikoj mjeri s Top listom nadrealista, koju popularna urbana mitologija “sumnjiči” za proročke sposobnosti. U nekoj pomjerenoj dnevnopolitičkoj varijanti, međutim, i pjesma “Anarhija All Over Baščaršija”, iz perspektive bosanskohercegovačke 2011. godine koja je, evo, na izmaku, djeluje prilično proročki. Desilo se, eto, da je Bosni i Hercegovini uspjelo nešto što je zaista uspjelo malo kojoj zemlji u savremenom svijetu: cijelu je jednu kalendarsku godinu bila bez vlasti ostavši koliko-toliko čitava. I ne, nije ovo “dijagnoza” koju je trebalo postaviti još početkom oktobra. Ne govorim, naime, o 365 dana bez vlasti, nego o cjelovitom intervalu od prvog januara jedne do prvog januara druge godine. Šta god da se na ovom najnovijem sastanku eventualno i dogovori takozvana šestorka, to može biti implementirano tek u 2012. godini. 2011. ostaće upamćena kao godina u kojoj je vladala tehnička vlada. Nije ni to bez vraga; dok se u Evropi, pod utjecajem ekonomske krize, stvaraju, kao u Italiji, ekspertske vlade, mi, eto, imamo tehničku, a kako smo ionako najnepismenija zemlja u Evropi, gdje “čudne” “strane” riječi većina stanovništva zapravo i ne razumije, moglo bi se reći i da slijedimo Talijane. Tehnička, ekspertska, to ti je manje-više isto, mogao bi reći neki lokalni mudrac, i jedno i drugo ima veze sa “strukom”. Naši mediji su prošle godine u ovo doba raspravljali, između ostalog, i o daljim karijernim planovima Nikole Špirića, da li je u 2011. zapikirao neku fotelju u novom Vijeću ministara ili cilja na neku agenciju ili pak nešto treće, no ispostavilo se da je i tokom cijele 2011. godine Špirić radio kao premijer. U isto to vrijeme, Mladen Ivanić se mnogima činio pesimističnim kad je formiranje vlasti na državnom nivou najavljivao za ljeto ili jesen 2011. Ispostavilo se, vidjeli smo svi, da je Ivanić zapravo bio optimista.
I dok je, u političkom smislu, dakle, stanje u Bosni i Hercegovini obilježio status quo, u ostatku svijeta bilo je zapravo jako burno. Neko se prethodnih dana zgodno našalio zamišljajući mogućnost da je neki “analitičar” u decembru 2010. godine, gostujući, recimo, na CNN-u prognozirao za 2011. godinu: svrgavanje Ben Alija i Mubaraka, brutalno linčovanje Gadafija, “arapsko proljeće” u cjelini, pokrete poput “Occupy Wall Street”. U toj šta-bi-bilo-da-je-bilo pričici, rasplet dolazi sa kolima hitne pomoći i medicinskim tehničarima sa odjela psihijatrije koji nesretnog “analitičara” sprovode na hospitalizaciju. S jedne strane, po tvrdnjama dijela komentatora, to pokazuje kako je besmislena bila priča o “kraju istorije”. Drugi pak, nasuprot njima, u ovome vide dodatnu potvrdu iste priče. Naime, ako rušenje diktatora bude vodilo ka uvođenju liberalne demokratije, to je upravo ona vrsta pomaka koja se desila u Evropi s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, sa završetkom hladnog rata, a baš je taj pomak inspirisao tezu o “kraju istorije”. Ne treba, međutim, zaboraviti da aktuelna ekonomska kriza za mnoge opet predstavlja povod za bombastične najave početka kraja liberalne demokratije, iako iza tih gromoglasnih proglasa o apokalipsi najčešće ne stoji nikakva vizija iole realistične alternative.
Aleksandar Tijanić je nekad davno napravio urnebesno duhovito klasifikaciju najgorih tipova ljudi među koje je uvrstio muškarce koji puštaju nokat na malom prstu, muževe koji punice zovu “mama” i novinske komentatore koji tekstove završavaju frazom “vrijeme će pokazati”. Uz sav rizik koji nosi javno prognoziranje, čini mi se da se sa velikom dozom izvjesnosti ipak može očekivati da će Bosna i Hercegovina u 2012. godini dobiti Vijeće ministara, da će euro kao valuta preživjeti, kao i liberalna demokratija, naravno, ako sve zajedno ne ode dovraga. Jer kad smo kod proroka i proročanstava, po jednom od najčuvenijih koje uopšte postoji, po takozvanom majanskom kalendaru, za malo manje od godinu dana, tačnije dvadeset i prvog decembra 2012. godine nastupiće smak svijeta. Širom svijeta, ne tako mali broj ljudi se dosta ozbiljno priprema za najavljeni kraj svega i ostalog. Pametni Meksikanci u tome ipak prvenstveno vide priliku za veliku turističku dobit. Eh, kad bi barem oficijelna anarhija mogla biti turistički atraktivna pa da privlačimo posjetioce sa svih strana svijeta nečim egzaktno provjerljivijim od visočkih piramida. Pa bi se u prospektima britanskih turističkih agencija, recimo, na udarnim stranicama sudarali Meksiko i Bosna: “Čekajte smak svijeta na licu mjesta” i “Sex Pistolsi su samo pjevali o anarhiji, dođite u Bosnu da je živite”. Sretna nova godina.
Oslobođenje, 27.12.2011.
Peščanik.net, 27.12.2011.
NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI