Sjeća li se neko one dvojice begova iz TV serije Tale (ja mislim) koji sjede u tami bosanske provincijske kafane i srču kahvu. Svako malo, jedan kaže: „E, kakve je nekad Pešta kupleraje imala.” A drugi malo šuti, pa kaže: „Jah, jazuk za Peštu.”
Na vijestima bih ponekad spazio profesora Koljevića kako stoji pored Karadžića koji vazda poriče – za njega je ono što se događalo bilo ili „samoodbrana” ili se uopšte nije događalo.
Prema anketi dvije trećine bijelaca misli da bijeli svijet preferira bijele komšiluke, a 85 posto ih je priznalo da zaista žive u naseobinama gdje nema crnih komšija. Segregacija je, drugim riječima, živa, zdrava i nezvanična.
Moja nevolja je bila to što mi je bilo teško zamisliti bilo kakav drugačiji oblik književnog postojanja osim nacionalnog, utemeljenog u maternjem jeziku. Ali onda se taj kulturni model počeo raspadati u mojoj glavi.
To su bila vremena kada sam se, kao i mnogi moji prijatelji, pravio da me se sve to ne dotiče – da su glupost i bezumlje tako daleko od mene da jedino što sam mogao da radim je da sve to prezirem sa arogantne distance.
Prenosimo radio dramu Alfons Kauders reditelja Darka Tatića po motivima jedne od ranih priča Aleksandra Hemona.
Ležao sam u mraku, nesposoban da se pomjerim, sve dok nisam zaspao. Neonka je zujala u hodniku; čuo sam lift kako se uspinje i propada. Sanjao sam o ratu, o vladavini sile, o potpuno neočekivanim ishodima.
Šta ako joj smrdi Miljacka? Šta ako joj svi u lice budu puhali dim od cigarete, pošto je alergična? Šta ako Potomstvo odluči da ne voli ni ćevape ni ašče ni vodu sa Baščaršije?
Ti idealni, posvećeni čitaoci, o kakvim sanja svaki pisac, otvarali su, kao hirurzi, srce knjige, lovili su svaku aluziju, rasklapali svaki suludi neologizam…
Imate li prijatelja u Sarajevu? Zamolite ga da vam kupi ovu knjigu.
Uzvišene istine o patnji je priča iz knjige Ljubav i prepreke, koja ovih dana izlazi u Sarajevu u izdanju Buybooka.
U idealnom Sarajevu ne bi bilo nikoga, ulicama bi švrljali autobusi puni presretnih turista u obilasku znamenitih lokacija.
Teško mi pada mogućnost da ću svom djetetu morati objašnjavati kako je život bio neporecivo prisutan i dostupan.
Štampa je u Sjevernoj Americi, a i šire, na ivici kapitulacije. Direktni krivac za to je, navodno, internet, na kojem je sve džaba i sa kojim je odraslo nekoliko generacija mladih potrošača.
Obamin srdačni ispraćaj je došao nakon trezvenog govora, u kojem je on održao bukvicu prisutnom Bushu i jasno naglašavao prekid sa teorijama i praksama bushizma.
Iako je već godinama, zbog korupcije, na naslovnim stranama čikaških novina, pošteni Milorad nije mogao a da još malo ne zagrabi.
Ove godine božićna sezona obećava samo sveopštu finansijsku bol. Nezaposlen svijet, kao i oni kojima je frka, nema ni para ni finansijskog samopouzdanja da troši.
Obamanija dobiva oblik sistematskog zaborava, kao da je zadnjih osam godina bušizma bila jednonoćna pijanska afera slobodoljubivog američkog naroda i patriotske ultradesnice.
Ovogodišnji američki izbori bili su ne samo referendum o prošlih osam mučnih godina Bushove umobolne vladavine nego i referendum o budućnosti.
George W. Bush je najgori predsjednik u istoriji Amerike zato što su on i njegovi došupnici u mnogim Amerikancima, a bogami i strancima, probudili ono najgore.
Još od Hitlerova vakta, srce svakog poštenog nacionaliste se razgali kad vidi našu omladinu kako na ulici nasumično nasrće na nevine građane.
Taj jaz između instinktivne nesebičnosti i dobrote običnih ljudi i isto tako instinktivne sebičnosti i grabežljivosti vlastodržaca potrese me svaki put kad dođem u BiH.
Svako malo se jave neki velikodušnici koji vele da protiv homoseksualaca i lezbijki nemaju ama baš ništa, sve dok ih njihove normalne oči nikad ne vide.
To što ga se ne sjećam, što ga nisam zapazio, nije iznenađujuće, pošto sam tek nakon zločina bio u stanju prepoznati karadžićevštinu u Karadžiću.
Nema nigdje na svijetu takvog moralno-političkog rahatluka kao što to ima u multikulturnoj, multinacionalnoj Bosni, u kojoj nijedan čin nije, niti će ikada biti samo naš, ko god da smo mi.
Nasilje nikad ne dovodi do olakšanja, dok huja, nervoza i nezadovoljstvo kvasaju u nedogled. Dok ima rata, biće i nas – i obrnuto, dok ima nas, biće nekakvog rata.
Ako McCain bude izabran, ja se definitivno ispisujem iz Amerike, nek’ si jebu mater na vjeke vjekova.
Ponekad mi se čini da sam Sarajevo i svoj život izmislio, da se sve ono što mi se dešavalo u Sarajevu, u stvari dešavalo u mojoj glavi.
