Ostvaruje se Mladićev opaki san
Evropa, za koju je Mladić srpska ulaznica, zatvorena je za Bosnu i zato što nema bosanskih ratnih zločinaca za trampu.
Evropa, za koju je Mladić srpska ulaznica, zatvorena je za Bosnu i zato što nema bosanskih ratnih zločinaca za trampu.
Kad nestanu posljednji svjedoci iz Srebrenice, nadaju se đeneral i njegova braća unutar srpske države, ostaće bilješke u kojima genocida uopšte nema.
Mourinho je još za svog vakta u Chelseaju sebe proglasio Specijalnim, ali je jasno da bi ga prelazak u Real učinio jos Specijalnijim.
Skupljanje sličica bio je prvi ozbiljan projekat u mom životu.
Upotreba nepregledne srebreničke muke kao monete u homofobičnom potkusurivanju izraz je nepoštovanja žrtava genocida.
Nakon što sam se u Chicagu našao spočetka onog rata, naučio sam grad hodajući po njemu, kao što sam sve o Sarajevu naučio pješke.
Tokom Festivala prikazivani su filmovi od kojih su mnogi odudarali od okolnog potsdamerluka, nijedan više nego Med (Bal), turskog reditelja Semiha Kaplanoglua.
Negdje poslije vojske Ljubo je puk’o, spucala ga je šizofrenija, razvile su se kompleksne fantazije u kojima je figurisao i Stipe Šuvar, tvorac zloglasnog usmjerenog obrazovanja.
Nakon što sam dugo skupljao pojedinačna slova, konačno sam se suočio sa frižiderom na kojem je u reljefu bila označena njegova marka “Obodin” i uspio da u komadu sročim svoju prvu riječ.
Svi oni koje je Wikipedia izlistala biće temeljito zaboravljeni kad poumiru oni čija tijela sadrže sjećanja na njih. Samo će ih se internet sjećati.
BH Dani – Da mislim da je potrebno da ikome dokazujem da su homoseksualci normalni koliko i heteroseksualci, život u Andersonvilleu bi bio lijep dokaz – ljudi ovdje žive i rade, bez nekog posebnog srkleta.
Drugi Queer Sarajevo Festival mogao bi, možda, proteći bez pretjeranog linčovanja. Ali podsjetimo se na trenutak stroge logike bosanskohercegovačke homofobije.
Misao koja se vremenom čitanja razvija, knjiga kao pozornica na kojoj se igraju priče o drugim, drugačijim ljudima, a mašta glumi sve likove, polako, čini se, zastarijevaju.
BH Dani – Weschleru ne pada na pamet mogućnost bosanskog Vermeera – mi smo njemu, barem implicitno, previše divlji da bi takvo nešto bilo moguće. Ali tek površno istraživanje sa moje strane dovelo je do pronalaženja vermeerovskog momenta u divnoj sevdalinki Ima l’ jada ko kad aksam pada.
Nedavno se jedan od Bošnjaka – recimo da se zove Izet – vratio u Bijeljinu, gdje je naletio na Vojkana. Vojkan ga je odmah pozvao na kafu, kao da se ništa nije desilo.
NATO-bombardovanje je greška, zato što NATO to čini iz očaja i prekasno, što znači da će preveliki broj nevinih ljudi – Kosovara i Srba – izginuti i nastradati kako bi se NATO i Zapad izvadili iz sramotne situacije mirnog posmatranja još jednog genocida.
Može se reći (pa hajde da kažem) da bi Amerika bez Hollywooda pukla pod pritiskom vlastite podsvijesti. Ej, kad bi Bosna mogla naći nekog masovnog terapeuta da se bavi njenom mutnom političkom podsviješću, gdje bi joj kraj bio.
Bratstvo i jedinstvo, Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić, Milena Dravić i Silva Košćina, Nijemci i Italijani, četnici i ustaše i ostale bratoubice, mudri Drug Tito i tifusari – sve nam je to bilo stvarno koliko i klikeri u džepovima.
Idealan dan mog života bio je, sa stanovišta mojih roditelja i drugih ozbiljnih građana, potrošen uludo.
Ima, naravno, i značajnih razlika između Makarske i Puerto Rica, između onog i ovog života.
Nisam imao namjeru da pišem o odluci Međunarodnog suda pravde kojom se Srbija oslobađa odgovornosti za genocid u BiH.
Na nekom bosanskom skupu u Chicagu, jednom mi je neko pokazao ženu iz Srebrenice koja je tu bila gošća.
Zadnjih nekoliko dana sam proveo u neprijatnom društvu đenerala Ratka Mladića, gledajući snimke koje je prošle hefte emitovao Bakir Hadžiomerović u emisiji 60 minuta.
Obama se predomislio u vezi fotografija koje pokazuju mučenje zatvorenika i blokiraće njihovo objavljivanje.
Nije u pitanju samo hoće li joj se dopasti Sarajevo ili neki drugi grad. Pitanje je hoće li joj se dopasti ovaj svijet, takav kakav je, hoće li joj u njemu biti udobno, može li ona u njemu biti sretna.
I dok sam se ja baškario u tom raju na zemlji – prosječna dnevna temperatura 20 stepeni Celzijusa, pošto je sad tamo kraj ljeta – izvali se Slobo, nespokoj mu duši.
Anarhizam je tada bio viđen kao pokret koji je imao korijene na stranom tlu i koji su u Ameriku donijeli imigranti. Početkom dvadesetog stoljeća, skoro svaka etnička grupa je imala svoje anarhističko društvo, povrh svih ostalih ljevičarskorevolucionarnih društava – davne 1908.
Snimak pogubljenja mladića iz Srebrenice od strane jedinica srbijanskih Škorpiona video je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti.
Slobodan je u svom koferčetu, pored Beograda, ponio i osjećaj svjetske nepravde od kojeg je Sarajevo bolovalo, osjećaj da se svaka banda, patrioti sakupljeni sa koca i konopca i akademija nauke i umjetnosti, može nadići i uništiti grad.
Ismet je u Iraku u taboru koji neformalno nosi ime vojnika koji je tu prvi poginuo, osamnaestogodišnjaka čiji je maternji jezik bio španski. Ismet mi se javlja povremeno, kad nije na smjeni, koja obično traje dvanaest sati u komadu, zato što „nemaju dovoljno vojnika” pa ono što ih ima „mora ići na zadatke non-stop”.
Kad sam završio u Chicagu, na kraju svog puta, rat u Bosni na svom početku, moj medeni mjesec sa američkom kulturom se završio, budući da sam morao naći posao.
Sjeća li se neko one dvojice begova iz TV serije Tale (ja mislim) koji sjede u tami bosanske provincijske kafane i srču kahvu. Svako malo, jedan kaže: „E, kakve je nekad Pešta kupleraje imala.” A drugi malo šuti, pa kaže: „Jah, jazuk za Peštu.”