Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Sjaj disko kugle

Moj dečko je toliko bogat da ne mora da liže poklopac od euro-krema! – poručuje grafit s nekog sivog zida u nekom sivom naselju negdje na prostoru bivše Jugoslavije.

Toys for boys

Da, države su igračke za dječake, toys for boys. Najveća ironija — iako dječaci ne razumiju riječ “ironija” — leži u tome da u njihovim državicama ništa nije ni njihovo niti nezavisno.

Znanje je moć

Slogan — Znanje je moć — iščezao je u Jugoslaviji zajedno s Jugoslavijom. Književnici su postali komedijaši koji hrle pred televizijske kamere ne bi li prodali koji primjerak više. Nacionalizam je postao isprika samozvanim “kulturnim radnicima” koji su pohrlili da skinu s pijedestala “jugoslavenske” književne i druge veličine, pritom bukvalno.

Opasne veze

Danas, naravno, znam da veza između književnosti i “ideologije” traje otkada je svijeta i vijeka. Biblija nije samo grandiozno književno, nego i grandiozno ideološko djelo.

Bitches

Bitch je žena koja, kažu, ima svoje mišljenje i ne libi se da ga glasno i jasno iskaže; žena koja zna što hoće, i koristi sve što joj stoji na raspolaganju da bi dobila to što hoće

La vida es sueno

Virtualna realnost započela je u trećem stoljeću BC, s kineskim filozofom Chuang Tzuom koji se, sanjajući leptira, zapitao je li on to doista sanjao leptira, nije li leptir sanjao njega.

Opijum

Drugoga dana ujutro djevojka me odbacila kolima do obližnjeg univerzitetskog campusa, gdje sam imala zakazana dva susreta sa studentima kreativnog pisanja.

Razglednica s ljetovanja

U jednom američkom mjestu zatrebala sam liječničke usluge. Saznavši iz kratkog razgovora da dolazim iz Evrope, lokalna liječnica naglo je živnula. – Iz Evrope?! Imam Evropu u malom prstu! Odakle? – Iz bivše Jugoslavije… – Oj, oj, oj… – zakukala je.

Prazne klupe

Radio emisija 16.09.2005, govore: Biljana Kovačević-Vučo, Žarko Korać, Nataša Mićić, Čedomir Jovanović, Latinka Perović, Dubravka Ugrešić i Teofil Pančić.