Life’s a bitch and so am I!
Catwoman u filmu “Batman Returns” (1992)

 
Šta znači bitch znaju i oni koji nemaju pojma o engleskom. Bitch ima protočnost i učestalost riječi fuck, njezina cirkulacija je globalna. Riječ bitch zvoni posvuda, naprosto zato jer američke tvserije i filmovi putuju posvuda. U slavenskim jezicima riječ bitch potisnula je bogati domaći repertoar riječi s istim značenjem.

Tko zna odakle se otela stara riječ bitch? Možda iz fraze son of a bitch, gdje je riječ zanijekala svoje majčinstvo, odbacila svoga sina, osamostalila se, i u svome karnevalsko-demokratskom osvajačkom pohodu istisnula sve ostale riječi. Bitch nije samo izraz familijarnosti među mladim ženama (kao što je niger izraz familijarnosti među pripadnicima mlade, urbane i socijalno obilježene afroameričke skupine), bitch ne pripada samo američkom socijalno, rodno ili dobno obilježenom slengu, bitch je više od toga.

Blagoslov globalnom pohodu riječi dale su američke feministkinje “trećeg vala”, tog koji je iznikao iz punkrocka, hiphopa, konzumerizma i interneta. Bitch se najčešće odnosi na mlade žene. Žene, čija je ideologija To Be Real, vjerovale su da je bolje pozitivno preokrenuti značenje riječi nego je cenzurirati. Dok je Gloria Steinem okupljala američke feministkinje oko časopisa “Ms”, feministkinje “trećeg vala” okupljene su oko časopisa “Bitch”. U šarenilu “trećeg vala” feminizma, koji razbija pretpostavku univerzalnog ženskog identiteta izgrađenog na iskustvima srednje klase bijelih žena, mogu se naći raznoliki pravci djelovanja. Sve te pravce — underground punk pokret “Riot grrrl”, ekofeminizam, transgender feminizam, queer kulturu, antirasizam, postkolonijalne teorije, tradicionalni aktivizam — povezuje interes za rasnu, klasnu i seksualnu žensku problematiku.

Tko je, dakle, bitch? Bitch je žena koja, kažu, ima svoje mišljenje i ne libi se da ga glasno i jasno iskaže; žena koja zna što hoće, i koristi sve što joj stoji na raspolaganju da bi dobila to što hoće, baš kao u poznatom američkom songu Whatever Lola wants, Lola gets, s tim što je song, recimo i to, nastao puno prije trećeg feminističkog vala.

Iznošena je istina da su mediji — televizija, film, internet — najjači promotori slika, ideja, ideologija i moda. Mediji oblikuju našu svijest. Moja mama je, na primjer, zbog holivudskog filma propušila. Film je tada imao emancipatorski utjecaj. Zbog istih tih medija ljudi danas ne puše. U filmovima danas puše isključivo negativci, jer tip koji puši spreman je na sve.

Kada je moja mama bila odraslija djevojčica nije postojala tinejdžerska popularna kultura. Zato mojoj mami nije preostalo drugo nego da ide u kino, najčešće krišom, i identificira se s velikim zvijezdama holivudskih filmova tridesetih i četrdesetih godina. Zahvaljujući maminom filmofilstvu i istom odsustvu tinejdžerske kulture u moje doba, moja dječja kultura bile su knjige i — holivudski filmovi.

Danas se tržište masovne kulture tako razgranalo da kulturna industrija zadovoljava sve dobne grupe svojih konzumenata. Nesolventna djeca postala su ozbiljni konzumenti. Djeca imaju svoje zvijezde, tinejdžeri svoje, adolescenti svoje, mladi ljudi svoje, ljudi srednjih godina svoje, s tim što su granice postale neobično elastične i propusne. U globalno popularnoj američkoj tvseriji Sex and the City, na primjer, anoreksične tridesetogodišnjakinje izgledaju kao tinejdžerke, prenemažu se, govore unjkavim glasićima, a problemi urbanih, samosvjesnih žena — koje su reprezentirale junakinje serije na čelu sa Sarah Jessicom Parker — jedva da se razlikuju od problema trinaestogodišnjakinja.

U dinamičnoj, razgranatoj i dobno podjeljenoj popularnoj kulturi nije lako pohvatati sve tipološke reprezentacije žena, niti su one jasne i jedinstvene u svojim porukama: patrijarhalni sadržaji često su maskirani emancipiranim imageom. U šarolikoj tipologiji ženskih likova, čak i onih koji pretendiraju na feministički dojam, samo je jedan ženski lik emancipatorski. Taj lik je žena-ratnica (tough girls, wonder woman, woman warrior, action chicks) koja se u popularnoj kulturi pojavljuje u mnogim varijantama. Likovi žena-ratnica generiraju se iz stripova ili video-igara i dalje se rasađuju po filmovima, televizijskim serijama, žanrovskim romanima (fantasy novels, gothic novels, historical fantasy itd.), u industriji igračaka, suvenira, i sličnom.

Među likovima žena ratnica naći ćemo djevojčice, tinejdžerke, poput Buffy the Vampire Slayer. Buffy nije avanturistiknja koja će krenuti u potragu za vampirima, jer vampiri su posvuda oko nje; u školi, među učenicima. Za razliku od skromne Buffy, Lara Croft je avanturistkinja, bogata plemkinja atletske građe, arheologinja, poznavalac starih civilizacija i jezika. Lik Lare Croft izrastao je iz video-igre , kao ženski pandan Indiana Jonesu, a pojavljuje se u filmovima (Angelina Jolie), stripovima, romanima i crtanim filmovima. Xena, princeza ratnica, dolazi iz jeftinoga historical fantasy žanra. Xena je Amazonka, ženski pandan Herkulesu, i iako nigdje nije rečeno da je Bugarka, u borbi ispušta specifične zvukove, slične folklornom napjevavanju bugarskih žena. Xena je usamljena ratnica isprva skrivenih, a onda i otvorenijih lezbijskih sklonosti. Lik ratnice Kill Bill (Uma Thurman) Quentina Tarantina rođen je iz mješavine honkonških filmova, špageti vesterna i japanskih samurajskih filmova. U posljednje vrijeme svijet popularne kulture sve agresivnije naseljavaju prelijepe i tajanstvene žene-ratnice iz neobično dojmljivih i visoko estetiziranih kineskih filmova.

Emancipatorska transformacija žene najeksplicitnije je prikazana u filmu Batman Returns, gdje se Mousy Selina (Michelle Pfeiffer), ženstvena, nesigurna, nespretna i pokorna sekretarica koja živi u svijetu kojim dominiraju muškarci, pretvara u opasnu i zavodljivu Catwoman. Na istom principu transformacije iz žene-miša u ženu-mačku, iz ugrožene žene u ženu koja ugrožava — temelje se i proizvodi s ozbiljnijim pretenzijama, kao što je, na primjer, ikonički film Thelma and Louise.

Kada zamislim svoju mamu i njezinu unuku, i pokušam napraviti usporedbu između njihovih kultura, između njihovih identifikacijskih sadržaja i ikona, odmah uočavam golemu razliku. Moja mama se formirala na holivudskim filmovima. Njezine ikone bile su Katharine Hepburn, Carol Lombard, Lauren Bacall, Barbara Stanwyck, Bette Davis, Joanna Crawford, Ava Gardner, Marilyn Monroe i mnoge druge. Kada danas gledam te filmove ostajem zapanjena činjenicom da su muški i ženski likovi ravnopravni, prije svega zato jer razgovaraju kao ravnopravna i inteligentna ljudska bića. Ako prizovem u pamet samo rječite i duhovite dijaloge između Katharine Hepburn i Spencera Tracyija, ili pak Cary Granta, ostajem osupnuta poražavajućom činjenicom da današnji emancipirani ženski likovi uglavnom šute. A šute jer očito nemaju što reći. Dijaloške liste za nekadašnje holivudske filmove i televizijske serije pisali su uglavnom muškarci. Odnosi između muškaraca i žena bili su idealizirani, ali su ujedno uspostavljali idealan standard ponašanja među muškarcima i ženama. Odsustvo dijaloga u današnjim filmovima dokaz je poražavajućeg odsustva potrebe za dijalogom.

Ženska popularna kultura kao da se ipak sve manje vrti oko muškaraca. I Lara Croft i Kill Bill su usamljene, nezavisne “igračice”, i ne razlikuju se mnogo od svojih muških pandana. Ženska kultura polako postaje monološkom, kao i muška. Što se verbalne kulture tiče monolog nije samo konfesionalni oblik, nego i oblik dominacije nad slušaocem. Žene polako uspostavljaju svoju monološku dominaciju u mnogim sferama: u književnosti, u žanru personalnog memoara, u novinskim kolumnama, u televizijskim emisijama, u suvremenoj umjetnosti. Žene su odvezale jezike; “lajače”, alapače”, “prostače”, kakve su, na primjer, televizijska persona Ruby Wax ili pak suvremena engleska umjetnica Tracey Emin, jesu neobično popularne. Žene su definitivno izborile pravo na monolog i na “dugi jezik”, iako će skromno reći da je dugi jezik oduvijek bio sredstvo potlačenih i ugroženih — “dvorskih luda” i Šeherezada.

Kako koriste i kako će još koristiti svoj osvojeni položaj zavisi od žena. Nadam se jedino da će jedna od mnogobrojnih današnjih ženskih ikona, Victoria Beckham, izblijedeti kada unuka moje mame počne imitirati svoje ženske idole. Zašto pored tolikih drugih baš VB? Zato što je VB poznata po svojoj izjavi da u životu nije pročitala ni jednu knjigu.

Reč, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja br.76/22, 2008.

Peščanik.net, 25.11.2008.

TEMA – FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)