Jesen je stigla i u naš zavičaj. Ovako je nekad glasila tema prvog pismenog zadatka u raznim razredima moje osnovne škole. Vjerovatno ovih dana u mnogim zavičajima đaci ispisuju slične sastave o vjevericama što marljivo skupljaju orahe za zimu, lastama što se postrojavaju za dugi let na jug i medama koje će se uskoro ušuškati u dugi zimski san.

U mom zavičaju, pretvorenom u brisani prostor u drinskoj dolini, već skoro dvije decenije niko ne piše o jeseni. Nema škole. Nema đaka. Samo još jesen redovno svraća i u taj kraj. I ovih će rujnih i listopadnih dana, sve dok potpuno ne zastudeni i obijeli, između ogoljelog granja izviriti ruševine Osnovne škole Hasan Brkić, moje prve škole, u kojoj su davno utihnula školska zvona, a imena mnogih njenih đaka izlistana na mermernim pločama Memorijalnog centra u Potočarima.

Ove misli o ruševinama razglednica su iz moga zavičaja. Ovoga ljeta tamo je bio cijeli jedan “univerzitet”. U blizini onoga što je ostalo od školske zgrade – skoro ništa – u kojoj sam daleke 1977. upisan u prvi razred, bilo je opet mjesto učenja. U školskom dvorištu, u kojem smo nekad gulili koljena za vrijeme školskih odmora, uz ruševine Osnovne škole Hasan Brkić, studenti su bilježili svoja zapažanja u Moleskine teke, postavljali pitanja, upirali ozbiljne poglede prema suprotnoj strani Drine, klimali glavama… Iako sam i sam bio u ulozi predavača, stvarna historijska predavanja su držale obezglavljene kuće iz čijih dnevnih i spavaćih soba danas rastu stabla, gorda i visoka – podivljali potomci avlijskih šljiva, krušaka, zove, jasmina… Praznina raščerečenih domova zjapila je odsustvom domaćica što su tu nekad ispijale kafe, sterale veš na balkonima i s njih dozivale djecu zagubljenu u igri i brčkanju u Drini.

Dvadeset i dva postdiplomca, magistranta i doktoranta iz Albanije, Australije, BiH, Grčke, Hrvatske, Nizozemske, Italije, Irana, Njemačke, Portugala, Rumunije, Rusije, SAD-a, Španije, Srbije, Slovenije i Velike Britanije – boravila su u prostorijama Međunarodne komisije za nestale osobe u Tuzli. Vidjeli su kako izgleda, zvuči i miriše cijeli proces vraćanja identiteta onima kojih više nema u njihovim zavičajima. Sve riječi ispisane u debelim knjigama i sudskim presudama govorile su manje od komada odjeće u raspadanju i vreća natrpanim kostima povađenim iz masovnih grobnica i pokupljenim sa smetljišta gdje su ih deponirali etnički higijeničari Republike Srpske.

U ICMP-ovim laboratorijima kosti su otkrivale mnoge detalje o smrti i onom što je uslijedilo nakon toga: „višestruki prostrjel grudi“, „ulazna rupa u frontalnom dijelu glave“, „posthumne frakture ekstremiteta“, „nedostatak lijeve natkoljenice“… Mimo DNK analize, kosti su također nudile detalje i o životu, o starosti ubijenih, povredama iz dana djetinjstva, plombama u kutnjacima… Na kraju, gigabajti kompjuterskih memorija su obrađivali, uspoređivali i konačno izbacili ime i prezime, datum rođenja i JMBG onog koga su davno ubili, potom zatrpavali, pokopavali, otkopavali, prekopavali da bi ga, konačno još jednom, ovaj put puno obzirnije, otkopali prije nego bude konačno pokopan pod svojim imenom.

Prije nego će svjedočiti kolektivnoj dženazi preko šest stotina onih koji su proteklih mjeseci i godina skupljani po masovnim grobnicama, slagani u vreće, te potom „sklapani“ kao slagalice u ono što je od njih ostalo i što će konačno dobiti njihovo ime i prezime, studenti su također prošli putem koji je bio jedina nada stanovnicima zaštićene zone šesnaest godina ranije. Marš nade, koji je jula 1995. za mnoge postao Marš smrti, danas se zove Marš mira.

Svaki kilometar marša bio je zasebna historijska lekcija. Žute trake razapete između stabala drveća upozoravale su na još uvijek prisutna minska polja zasijana davnih 1990-ih. Svaki proplanak je bio obilježen znakom masovne grobnice s informacijama o kojoj vrsti grobnice se radilo (primarna ili sekundarna), te o broju ekshumiranih žrtava. Srušene kuće i ovdje su nadopunjavale ambijent zla koje je ubilo sela kroz koja smo prolazili. Među više hiljada sudionika marša bilo je i Jajčana i Bišćana i Goraždana, i Sarajlija, i Mostaraca, i Tuzlaka – ali i Beograđana, Novosađana, Zagrepčana i mnogih drugih, koji su u tri dana marša odaslali jasnu poruku da je, i pored svega, fašizam no pasaran ideja izvan haških ćelija, brloga i kabineta onih koji su gradili kule, vile i paradržave na ljudskoj patnji.

Nakon Podrinja, Srebrenice, Tuzle, Marša mira i dženaze u Potočarima, Ljetni univerzitet Srebrenica se preselio u Brčko – gdje su studenti sudjelovali u obilježavanju Međunarodnog dana nestalih i otkrivanju spomen ploče svim nestalim osobama u BiH – a potom je putujuća učionica nastavila Karadžićevim i Mladićevim stazama genocida diljem Bosne, preko Sarajeva pa sve do Omarske, Trnopolja, Kozarca i Prijedora.

U Omarskoj su studenti bili dio nijemog protesta preživjelih logoraša, uz obitelji onih čiji su životi na najbrutalnije načine ugašeni u ovom zloglasnom ilegalnom kazamatu, te brojne simpatizere i aktiviste koji se već godinama zalažu da se ovo mjesto patnje i stradanja obilježi na dostojanstven način. U Omarskoj je i ove godine bio novinar Ed Vulliamy, čiji je dolazak u Omarsku ljeta 1992. sigurno spasio mnoge živote i slikom i riječju svijetu potvrdio šta se to u Bosni stvarno dešavalo.

U Prijedoru nema više prijedorske čaršije, ali ima spomenika “srpskim oslobodiocima”, ima Ulica Jovana Raškovića i Ulica Kralja Petra Prvog Oslobodioca (od koga li su i kada ovi prvi i drugi oslobađali Prijedor?). I pored nedostatka bilo kakvih spomen obilježja, ima u Prijedoru kolektivnih sjećanja i priča koje svako zna – kao, naprimjer, priča o logoru Keraterm i kricima koji su noću dolazili iz te fabrike smrti. Ili priča koje pričaju nove džamije na mjestu srušenih, nova katolička katedrala na mjestu one dignute u zrak, zajedno s džamijom u Puharskoj u čast pravoslavnog Božića 1993.

U Trnopolju, malom selu nedaleko od Prijedora, polaznici Ljetnog univerziteta su posjetili još jednu osnovnu školu, onu koja se prije rata zvala OŠ Bratstvo-jedinstvo, a poslije rata je prekrštena (i pokrštena) u OŠ Ćirilo i Metodije. Za vrijeme rata, unutar školskog dvorišta i školske zgrade bili su zatočeni civili, Bošnjaci i Hrvati iz prijedorskog kraja i obližnjih sela. U toku proljeća, ljeta i jeseni 1992. bratstvo i jedinstvo Prijedora je „završilo na dva floora“, kako reče Damir Avdić – u koncentracionim logorima i masovnim grobnicama. Poput Omarske i Keraterma, ni u Trnopolju nema slova o tome šta se ovdje dešavalo 1992. godine. Ali ima spomenik „srpskim borcima koji ugradiše svoje živote u temelje Republike Srpske“.

Ovih dana čitam razglednice iz minulog ljeta u Bosni pristigle iz raznih dijelova svijeta – eseje, blogove, novinske članke, foto zapise, e-mailove – studenata druge generacije Ljetnog univerziteta Srebrenica. Ovi budući znanstvenici, među kojima ima i doktoranata i magistranata s prestižnih univerziteta poput Oxforda i Columbije, opisali su mnoge ubijene zavičaje koje su posjetili. Ovo što je, u dvije godine svoga postojanja kroz dvomjesečne studijske programe, postigao Ljetni univerzitet Srebrenica, već je postiglo veći međunarodni impakt od nekih institucija čiji „stručnjaci“ skoro dvadeset godina „izučavaju“ genocid žuljajući fotelje u svojim kabinetima u Sarajevu.

BH Dani, 749, 21.10.2011.

Peščanik.net, 23.10.2011.

TEMA – SREBRENICA