Šunjave devedesete godine
Dovoljno je izaći na ulicu da bismo se uverili u skromne višejezične kapacitete Novog Sada.
Dovoljno je izaći na ulicu da bismo se uverili u skromne višejezične kapacitete Novog Sada.
U svojoj drami „Judita“ pisao sam o gradu koji, snishodljivo, na kolenima čeka da bude osvojen.
Potpisujući peticiju s kojom se osuđuje medijska hajka na Andreja Nikolaidisa, setio sam se Voltera.
Divno vreme – kaže. Jeste, ali bojim se da će i ovaj lep dan neka stranka da upiše u listu svojih zasluga.
Mađarska je pred teškim danima, EK joj je dala rok od sedam dana da koriguje tri zakona, u protivnom će joj biti uvedene određene sankcije.
U pravu je: mađarski manjinski dnevni list nalikuje na partijsku razglednicu.
Dragan Hadži Antić najavljuje da će Mirjana Marković u svojoj novoj knjizi dokumentovati ko je sve sedeo na Miloševićevom kanabeu.
“Tajanstveno ubistvo” Đinđića i te kako mori savest zemlje, i ta savest se neće očistiti sve dok cela istina ne izađe na videlo.
I mene je iznenadilo to što iz dana u dan raste broj onih koji podržavaju ideju o autonomiji Vojvodine.
Predsednik Tadić pominje nacionalistički glib. Bojim se da bi moglo da bude i gore od toga.
Sva je prilika da David jedino u Bibliji može da pobedi Golijata, na izborima bogate stranke pobeđuju siromašne.
Može se očekivati zabrinjavajući pad broja pripadnika mađarske manjinske zajednice u Vojvodini.
Oni koji su odavde panično pobegli, sedeći pored peštanskih kamina, čitaiju bukvicu o pravom mađarstvu onima koji su ostali kod kuće.
Bojim se da će sada, kada Evropi prete teška iskušenja, ceh da plati periferija.
Savez vojvođanskih Маđara је izabrao i Đelića, koji je bio predlagač inkriminisanog zakona.
Filosofija palanke jeste nostalgija za premodernim vremenima. San o prazajednici, kojoj neretko pokušava da se vrati i uz pomoć krvavih ratova, ubistvenih ideologija.
Na pomen Titovovog imena ljudi imaju osećaj kao da im je igla dotakla neki osetljivi nerv. Ne boli prošlost, nego budućnost.
Nije na građanima da preko sudova traže rehabilitaciju očeva i dedova, nego je dužnost države da rehabilituje nedužne žrtve.
Do sada se nije postavilo pitanje zbog čega članovi Mađarskog nacionalnog veća nemaju obavezu prijavljivanja imovinskog stanja.
Ako pridošlica u Južnom Tirolu želi da se bavi bilo kakvim poslom, mora dobro da zna i italijanski, i nemački. Dakle, s ovim počinje multikulturalna autonomija.
Nikad do sada nije izrečeno toliko kleveta i ataka na ljudsko dostojanstvo kao u poslednje vreme. I sve se to dešava u ime slobode.
Socijalizam je, zapravo, izvršio samoubistvo. Sad se pak čini da kapitalizam razara samoga sebe.
Kod nas se, zapravo, nisu ni pojavili forumi koji bi, prvenstveno, negovali dijalog. Sve pokušaje u tom pravcu vlasti dočekuju s podozrenjem, i smesta intervenišu.
Dajem za pravo Simoni Vejl: „Nisi mogao da se rodiš u bolje vreme, od ovog sadašnjeg, u kojem smo sve izgubili”.
Evropejstvo i kosmopolitizam više ne osuđuju komunistički rukovodioci, nego mladi koji, zahvaljujući milosti kasno rođenih, čiste duše odbijaju ono o čemu sam ja sanjario.
Na razmišljanje navodi činjenica da Efraim Zurof, poznati borac protiv nacista, prilikom svojih poseta Novom Sadu nije pomenuo i mađarske i nemačke masovne grobnice po Vojvodini.
Teško je proceniti kakve je štete ovoga puta naneo Mađarski nacionalni savet vojvođanskoj mađarskoj manjinskoj zajednici.
Vidim zloslutne znake jednog društva koje je krenulo putem starenja, vidim oronule kuće, ali na radiju i na televiziji čujem da je sve u najboljem redu.
Podigla se velika oluja oko smenjivanja glavnog urednika dnevnog lista Mađar So.
Može se očekivati da će BiH zatražiti obnovu procesa protiv Srbije. I da bi verovatno taj proces dobila.
Jajare i kokošari su tek nusproizvod našeg pljačkaškog kapitalizma. Zaraza hara u krugu gornjih deset hiljada.
U listu Mađarskog nacionalnog saveta predlažu da oštećeni mogu bez sankcija da likvidiraju kradljivce kokoški.