Antivladin protest u Kišinjevu, Moldavija 2015, foto: Dumitru Doru/EPA
Antivladin protest u Kišinjevu, Moldavija 2015, foto: Dumitru Doru/EPA

„Komunista je onaj ko je čitao Marksa, a antikomunista onaj koji ga je razumeo“, šali se jedan od sagovornika Svetlane Aleksijevič u knjizi Polovno vreme, u kojoj nobelovka dokumentuje uticaj raspada SSSR na pojedinačne ljudske živote.

Ista misao obeležila mi je detinjstvo i odrastanje u bivšoj sovjetskoj republici Moldaviji. Moji deda i baka bili su žrtve staljinističke represije – deda je izgubio oca i troje braće i sestara zbog gladi koju je izazvala država 1946-47. Baka je izgubila posao učiteljice jer je svoju četvoromesečnu bebu sahranila po hrišćanskom obredu. Roditelji su mi bili tek svršeni studenti u vreme otvaranja sovjetskih arhiva tokom perestrojke. Kada su saznali da su radni kampovi bili Lenjinova, a ne Staljinova ideja, kako su ih dotad učili, osetili su da je njihov život bio laž. Sada su imali dokaz da je i Lenjin cinično pisao o vešanju kulaka; ponekad je bilo dovoljno da imaju jednu kravu ili nekoliko ovaca da bi bili kandidovani kao „narodni neprijatelji“. Tu negde leži i objašnjenje zašto bi generacija mojih roditelja možda i mogla da veruje u socijalnu demokratiju (mada bi rekli da su vam za to potrebni nafta i bogatstvo), ali socijalizam?! Za njih je to neprihvatljivo, toga su se zasitili. „Znamo kako se levičarski ideali lako mogu zloupotrebiti i degenerisati u totalitarizam“, rekao mi je porodični prijatelj.

Nasuprot tome, ja radim na istorijskom romanu o sovjetskim feminističkim idealistkinjama koje su sarađivale sa Staljinom. Priključila sam se klubu čitalaca Marksovog Kapitala koji su osnovali prijatelji levičari i aktivisti kod kuće u Moldaviji. Svi smo mladi i nismo iskusili sovjetski komunizam iz prve ruke. Levicu povezujemo sa Bernijem Sandersom, a ne sa gulazima. Među sobom delimo lekcije marksističkog antropologa Dejvida Harvija i često kačimo meme s Marksom kako kaže: „Bedak, zaboravio sam na ljudsku prirodu“ – ali se protivimo autoritarijanizmu i korupciji vlasti baš kao i naši dede i bake. Takođe smo kritičniji prema zapadnim društvima i delimo zabrinutost zbog uslova rada, moći krupnog biznisa i pristupa socijalnim službama i javnim prostorima. Levica po uzoru na zapad širi se među malobrojnim mladim ljudima u istočnoj Evropi preko građanskih grupa, umetničkih kooperativa, zinova, nezavisnih izdavača, onlajn platformi ili sićušnih partija koje okupljaju svoje članstvo po univerzitetima. Njihova glavna kritika savremenih istočnoevropskih društava usmerena je na rast nejednakosti. U pravu su.

Od pada Berlinskog zida, uprkos činjenici da je život u istočnoevropskim državama postao bolji, siromašni su u tim zemljama sve siromašniji, a bogati još bogatiji. Tokom 1980-ih, ukupna primanja siromašnije polovine istočnih Evropljana iznosila su oko 25-35% nacionalnog dohotka. Od kraja komunizma, ta je brojka u nekim zemljama pala na 17%. Država sa najvećom nejednakošću u regionu je Rusija, gde najbogatijih 1% sada zarađuje 27% nacionalnog dohotka – što je dramatičan skok sa 3,5% iz perioda pre pada gvozdene zavese.

Ali dok su na zapadu rešenja nejednakosti koja predlaže levica očigledno izvodljiva, u istočnoj Evropi su stvari komplikovanije. Možda ću glasati za laburiste ili Zelene u Britaniji, gde živim poslednjih sedam godina, ali u Moldaviji ili Rumuniji sam sklona centru. To je zato što je najveći zajednički neprijatelj širom političkog spektra u istočnoj Evropi – korupcija. Mada liberalnim proevropskim strankama desnog centra nedostaju odgovori na mnoga pitanja, one su spremnije na posvećenu borbu protiv korupcije.

Koalicija desnog centra bivšeg rumunskog predsednika Trajana Baseskua osnovala je nacionalni antikorupcijski direktorat koji je, uprkos svim svojim manama, uspeo da pošalje u zatvor neke od najuticajnijih korumpiranih političara, zbog čega se preporučuje celom regionu. U Moldaviji, Partija akcije i solidarnosti premijerke Maje Sandu prva je stranka koja je u potpunosti transparentna o izvorima svojih finansija.

Šokantni nivo korupcije u kombinaciji sa komunističkim nasleđem znači da se politika istočne Evrope ne može lako mapirati na poznatom levo-desno spektru koji objašnjava ponašanje birača u većem delu zapadne Evrope. Ovde su prilike daleko komplikovanije. Levičarski ideali i slogani opterećeni su iskustvom totalitarizma, dok ih istovremeno preuzimaju populisti kako bi pobedili na izborima manipulišući siromašne i stare. Nostalgični za svojom mladošću, birači na državnoj penziji često prodaju svoj glas za par čarapa ili vreću brašna – i obećanje da će dobiti još.

Jedna od najperverznijih nazovi levih partija u regionu je rumunska Socijal-demokratska stranka (PSD) koja je vodila vladajuću koaliciju sve do ovog meseca, dok domaćom politikom dominira još od 1989. Često je stavljala interes krupnog biznisa iznad interesa lokalnih zajednica; poznat je slučaj iz 2013. kada je njihova vlada dozvolila otvaranje rudnika zlata koji koristi cijanid na antičkom lokalitetu Roșia Montană, što je izazvalo masovne proteste. PSD je optužena za zaprepašćujuće razmere nepotizma u državnim institucijama i odborima, te za pokušaje ublažavanja antikorupcijskih zakona i otpuštanja sudija. Vodeća partijska figura je početkom ove godine zatvorena zbog korupcije. Nije čudo što rumunski građani više ne veruju državnim institucijama.

Nije samo stranačka politika haotična. Sistem socijalne zaštite zvanično je u vlasništvu države, ali je nezvanično poluprivatizovan. Na papiru, širom istočne Evrope smo zadržali besplatno (ili gotovo besplatno) zdravstvo, dečiju zaštitu, niže i više školovanje. U stvarnosti, posebno u Ukrajini, Moldaviji, Rumuniji, Litvaniji i Mađarskoj, mnogi su prinuđeni na neformalno plaćanje ovih usluga. Od pacijenata se često očekuje debeli bakšiš za pregled kod doktora ili, u slučaju skupljih operacija, da plate unapred, bez obzira na zdravstveno osiguranje. Od roditelja se, takođe, najčešće očekuje da plate dopunske časove, ispite i „poklone“ nastavnicima.

Najjezivije komunističko nasleđe, Veliki brat – za mnoge zapadnjake mali istorijski propust – još uvek je veoma prisutan. Rumunija troši više novca na svoju obaveštajnu službu SRI, nego Nemačka, Turska ili Kanada. U Moldaviji (3,5 miliona stavnovnika) 2017. je broj telefonskih razgovora koje su snimale tajne službe bio tri puta veći od onog u Britaniji. Policija često pre brani korumpirane političare nego građane – još jedan ostatak policijske države. Rumunska policija je 2018. bacila suzavac na mirne demonstrante kada su tražili da vlada odustane od predloga zakona koji bi omogućio korumpiranim političarima da izbegnu zatvor. Moldavska policija se gadno obračunavala prošle godine kada su zemlju potresali antivladini protesti, na kojima su građani nosili zastave EU i uzvikivali „Dole mafija“. Pravda nikad nije zadovoljena za sva hapšenja, prebijanja, silovanja i ubistva tokom masovnih protesta protiv nameštanja izbora u režiji moldavske Komunističke partije aprila 2009.

Na mnogo načina, problem u istočnoj Evropi je država – velika, korumpirana, neefikasna i opresivna – što objašnjava zašto i reformisti levog centra i nove, mlade levičarske grupe koje nastaju u građanskom društvu, traže rešenja izvan nje.

Paula Erizanu, The Guardian, 30.10.2019.

Prevela Ema Mimica

Peščanik.net, 06.11.2019.

PAD BERLINSKOG ZIDA