Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Iz nove autorkine knjige „Brate moj, hane. Kosovo u svetlu turskih izvora” u izdanju Prosvete iz Beograda.

Lazarevo pismo Muratu ili Kako je došlo do Kosovskog boja

Za srpskog narodnog pevača nema nedoumica kada je reč o inicijatoru kosovskog sukoba: to je glavom sultan Murat:

Car Murate u Kosovo pade,
Kako pade, sitnu knjigu piše,
Te je šalje ka Kruševcu gradu,
na koljeno srpskom knez Lazaru:
“Oj Lazare, od Srbije glavo!
Nit je bilo, niti može biti:
Jedna zemlja, a dva gospodara,
Jedna raja, dva harača daje;
Carovati oba ne možemo,
Već mi pošlji ključe i harače,
Zlatne ključe od svijeh gradova
I harače od sedam godina;
Ako li mi to poslati nećeš,
A ti hajde u polje Kosovo,
Da sabljama zemlju dijelimo.
1

U drugoj, pak, pesmi „car Muratu oštar, verman piše”.2 A i muslimanska narodna pesma zna za carev ferman koji su knezu Lazaru doneli „carski Tatari”.3

O turskoj ekspanziji govore i najstariji osmanski izvori:

Kad on (Murat han) uze i osvoji Rum,
njegove gospodare (begove) učini svojim robovima.
Na kraju krajeva osvoji ga želja (pokoriti) i Laza,
i zato nastade ovde neophodna borba,

kazuje u svojoj Iskendernami, dvorski pesnik Ahmedi (1334-1413).4

Na njega se uglavnom oslanja (Behcet ut Tevarih) i nešto kasniji Šukrulah, sin Šihabedina Ahmeda (Sukrullah b. Sihabeddin Ahmed, 1388-1460).5 S tim što pohod protiv Lazara naziva svetim ratom protiv nevernika.6

Međutim, Urudž (Uruc, XV vek), a zatim i svi kasniji istoričari i hroničari zaključno sa Bitlisijem, krivicu za sukob svaljuju na kneza Lazara. Jedrenski istoričar Urudž (Tevarih-I Al-i Osman) sasvim je kratak:

„Lazoglu7 posla sultanu Muratu poslanika i reče [poslaniku]: ’Tvrdo sam odlučio, da se susretnem s njim licem u lice i da se ogledam s njim u boju. Neka dođe’, rekao je [Lazoglu]”. 8

Ašikpašazade (Ašikpašazade) – u nas i Ašikpašić – derviš, pesnik i hroničar svoga vremena (Menakib-i Tevdrih-i Al-i Osman) znatno je opširniji: „Laz sam opravi poslanika k hanu i reče: ‘Dođi i susrešćemo se na Kosovu’. I dodade još: ‘No dovedi zajedno sa sobom i svoje sinove’. ’I ja imam sina’, reče [Laz], ’ja sam također odlučio dovesti ga sa sobom. Dakle, sastaćemo se. Ili ćemo boj zametnuti, ili će biti mir. No što nam god po odredbi Višnje Istine bude suđeno’, reče [Laz], ’primićemo s zahvalnošću!’” Ali pored svega toga [Laz], kako kažu, posla hanu neizmerne darove i u svojoj poslanici, kako pripovedaju, oslovio ga je: ‘Brate moj, hane!’ I još je dodao: ‘Dođi sa dobrom spremom, i ja ću’, reče, ’zapovediti da te dočekaju sa dobrim naoružanjem’.”9

Ako se zna, kako to ističe Aleksije Olesnicki, veoma učeni i zaslužni istraživač turskih izvora u nas, da je prikaz Kosovskog boja Ašikpašazade izložio po kazivanju Jahši Fakiha (Yahši Fakih), sina imama emira Orhana, najstarijeg pisca osmanske istorije (čije delo dosad nije pronađeno), nije teško ustanoviti put kojim je saopštenje o Lazarevom poslanstvu dospelo do Derviša Ahmeda, kako se sam nazivao. On čak pominje i titulu koju je navodno upotrebio knez Lazar oslovivši Murata „brate moj, hane”, što je u očima pravovernih muslimana bilo krajnje neobično i neprilično.10 Zanimljivo je da ovakvo oslovljavanje od strane kneza Lazara pominje još samo Idriz Bitlisi (Hešt bihišt), dvorski istoričar Bajazita II, potvrđujući time tvrdnju Olesnickog da je takva titula morala izazvati neobičan utisak na sultanavom dvoru i dugo ostati upamćena u usmenom predanju.11

„Lazar je poslao” – čitamo tu – „jednog dostojanstvenika s pratnjom sultanu u Plovdiv. On je napisao pismo sultanu sa sadržinom koja je zagovarala spokojstvo i mir, ali je njegov cilj bio prožet tiranijom. Sultana je oslovljavao bratom i sav tekst pisao u bratskom tonu ovako: ‘Čuo sam da je moj brat došao na granicu svoje zemlje i ima namjeru da obnovi neprijateljstvo i rat. Mi smo pripremili i prikupili potrebna ratna sredstva da uništimo njegovu vlast i moć. Sada, bilo bi junački da ni moj brat nipošto ne zanemari sakupljanje vojske i pripremanje ratnog materijala; da oba svoja sina dovede u boj i da nikom od svojih državnika ne dopusti da izostane. Jer i ja ću u ovaj boj doći sa svim svojim sinovima i dovešću sve svoje pomoćnike; pa (nakon boja), ili neka mom bratu potpuno prestane briga na ovoj strani i neka se uspostavi čvrsta vlast jedne strane, ili da mi njegov korijen, njegovo potomstvo i slijedbenike iz zemlje Rumelije, iskorijenimo i očistimo ove krajeve od učenja i zakona vjere Muhamedove i po starom redu uredimo”.12

Razume se, postoji i mogućnost da je Bitlisi ovakvo Lazarevo oslovljavanje Murata preuzeo od svog prethodnika Ašikpašazade, čije su delo, kako je poznato, rado koristili kasniji turski istoričari i koje je, zbog svog jednostavnag jezika i stila, bilo omiljena narodna lektira. Ipak, više smo skloni pretpostavci da je saopštenje o prepisci dvaju vladara dvorski istoričar Bitlisi dobio na samom dvoru, najverovatnije kao usmenu predaju zapamćenu upravo zahvaljujući svojoj krajnjoj neuobičajenosti.

Da li se, u nedostatku bilo kakvih drugih vesti i indicija, može pretpostaviti da je pre bitke došlo do pismenog kontakta dvojice suparničkih vladara? Mislimo, ipak, da može. I to ne samo zbog toga što se ovakva inskripcija nije nikako mogla izmisliti – ova se, uostalom, i koristi u srpskoj kancelariji još od vremena cara Dušana13 – već i zato što su Turci u svojoj ekspanziji obično pribegavali vojnoj sili tek kada bi otkazala sva druga raspoloživa rešenja (pozivanje na predaju, vojna pomoć, pustošenje zemlje, ucena, lukavstvo i dr).14

U zetskim pismima knez i Dubrovčani nazivaju se „braća“, „draga braća“, „mila braća“, „prijatelji“, „braća i srčani prijatelji“, „ljubazna braća i prijatelji“. Godine 1379/80. knez Lazar piše povelju – a povodom spora Crepa Vukoslavića sa Hilandarom – „bratu Crepu“, a očigledno nije reč o najbližem srodstvu. Od vremena despota Stefana Lazarevića javljaju se vrlo često, sa neznatnim varijacijama, u inskripciji i ovi epiteti: „plemenita i mnogopočtena (gospoda) i braća naša (i naši dobri prijatelji)” (Stanoje Stanojević, Studije o srpskoj diplomatici, II Intitulacija, II Inskripcija, IV Salutacija, Glas SKA XCII, Beograd 1918, 193, 195, 198-99; Rade Mihaljčić, Lazar Hrebeljanović, Istorija – kult – predanje, Beograd 1984, 99,110, 159-60).

A kada je reč o Lazarevoj inicijativi i uopšte njegovom odnosu prema predstojećem sukobu, pada u oči da je on bezmalo identično interpretiran u delima dva tako različita autora kao što su Idris Bitlisi i Konstantin Filozof. „A kada je umro i Orkan” – kazuje ovaj potonji – „podiže se najmlađi sin Orkanov, zvani Amurat, i pokori vrlo mnoge krajeve na zapadu. Najposle se podiže na blagočastivoga kneza Lazara. Ovaj nije trpeo da više čeka i da prenebregne svoje udove, a uz to još Hristove, da se seku i kidaju, no (odluči) ili da ukloni stid njihov od sviju, ili sam da umre i još da posvedoči mučenjem. Obuzet ovakvim mislima, ustane on i pođe na Ismailjćane, i sukob je bio na mestu zvanom Kosovo ovako“.15

Da li je to bila samo puka koincidencija? Sigurno da nije. Činjenica da obojica borave na samom dvoru i da svoja dela posvećuju vladarima, despotu Stefanu Lazareviću, odnosno sultanu Bajazitu II, morala je rezultirati upravo tekstovima slične sadržine. Jer, i na srpskom dvoru u Kruševcu i turskom u Jedrenu (u starijim delima Jedrenima) postojala je, već od katastrofalnog hrišćanskog poraza na Marici (1371), sasvim sigurno svest o neizbežnosti predstojećeg sukoba i svoj njegovoj fatalnosti za poraženu stranu. Ili, kako to kaže narodni pevač u pesmi „Zidanje Ravanice”:

Nastalo je pošljednje vrijeme,
Hoće Turci carstvo preuzeti,
Hoće Turci brzo carovati.
16

Pred turskom silom poginjali su glavu i grčki i bugarski i srpski feudalci. U to vreme, tvrdi Nedim Filipović, ušao je u turski jezik naš izraz „zaboga” i stvorena je turska kovanica „zaboga dimek” – kapitulirati, priznati tursku vlast, koju nalazimo i u osmanskim hronikama.17

Primer srpskog feudalca Konstantina Dejanovića koji će, neposredno posle Maričke bitke, izbegavši vojni sukob, predati zemlju i gradove Turcima (uz vazalne obaveze), veoma je indikativan u tom smislu. On će čak kalauziti turskoj vojsci na njenom putu ka Kosovu polju, kako to svedoči Mehmed Nešri (Mehmed Nesri).18 I ne samo to. „Neizmerne količine hrane” – kazuje nam Nešri u svojoj Cihannumi – „i nebrojane životne namirnice bejaše pripremio. Med, maslo protekli su kroz ordiju kao reka. A u Ilidži izađoše na podvorenje pred cara svi zemaljski velikodostojnici”.19 I, opet da citiramo Nešrija, jedan od pametnih hrišćana založio se, na Lazarevom savetovanju uoči bitke, da odmah otpočne boj, jer „koliko se ovde Turčin duže bude bavio, sve će mu veći moć i uticaj biti. Naša vojska, međutim, što bude duže ostala, sve će se više smanjivati. Pri tom je Turčin majstor za podvale”.20

Sagledana u tom svetlu ne mora biti sasvim bez osnova ni zdravica koju knez Lazar u pesmi „Kneževa večera” upućuje Milošu:

Zdrav Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na Kosovu,
I odbjeći turskom car-Muratu!
21

I, najzad, nisu bili u pitanju samo feudalci. Osmanske hronike ističu da Turci nisu ubijali svoje zarobljenike, a raju su ostavljali na njenom posedu nastojeći pridobiti je lepim postupcima i uspostavljanjem reda i sigurnosti, što je olakšavalo njihovo osvajanje. Za osmansko držanje, tvrdi Nedim Filipović, karakteristični su izrazi „i s narodom su se izmirili”, „s narodom su uspostavili sporazum i saglasnost”. Opisujući stanje hrišćana u vremenu Muratovog punog osvajačkog zamaha na Balkanu i aludirajući na teško stanje hrišćana u docnijim vremenima, anonimni turski hroničar kaže: „Harač je bio malen. Tako je bilo da i hrišćani nisu bili potišteni. Nisu od njih uzimali [haračj tako što su ih tjerali da prodaju ili stavljaju u zalogu odjeću, hranu, volove ili sinove i kćerke”. Nije teško proniknuti ni u smisao Muratove naredbe veziru Džandarli Ali-paši (Candarli Ali paša), koji se, 1388, upućuje da opustoši i pohara Šišmanovu oblast: „Ali, koji ti budu došli pješke” – naglašava sultan – „ne postupaj sa njima kao sa neprijateljima”.22

Šta reći umesto zaključka?

Da li dugom nizu nepoznanica vezanih za Kosovsku bitku dodati i ove dve koje su predmet naše rasprave? Sasvim pouzdan odgovor svakako nije moguće dati. Ipak, na osnovu svega izloženog, prihvatljiva je pretpostavka da je Kosovskom boju mogao prethoditi pismeni kontakt dvojice vladara (pominje ga i anonimni katalanski pisac u svom delu Historia de Jacob Xalabin),23 a ne treba odbaciti ni mogućnost da je inicijator Kosovskog boja mogao biti i knez Lazar.24

Iz Sadržaja:

Dolazak Turaka
Lazarevo pismo Muratu ili Kako je došlo do Kosovskog boja;
Miloš Obilić u turskim izvorima;
Prvi vekovi tuđinske vlasti

Crkve i manastiri
(Visoki) Dečani;
Crkve i manastiri (u Skadarskom sandžaku)

Izvori
Crkve i manastiri u Prizrenskom sandžaku;
Vučitrnski i Prizrenski sandžak u vreme Sulejmana Veličanstvenog;
Prizren u defteru iz 1571;
Kroz novobrdske mahale 1664/65.

Prilozi
Tragom Sasa u Srbiji u XV I XVI veku;
Jedan stari trg na Kosovu;
Prilog istoriji kačanika;
Prizren – primer hrišćansko-islamske koegzistencije

Iz knjige Brate moj, hane. Kosovo u svetlu turskih izvora. Olga Zirojević je 2018. objavila još dve knjige: Iz osmanske baštine i Istočno-zapadna sofra. Mali kulturnoistorijski i kulinarski leksikon.

Peščanik.net, 01.08.2019.

Srodni linkovi:

Olga Zirojević – Istočno-zapadna sofra

Olga Zirojević – Iz osmanske baštine

KOSOVO

________________

  1. Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pjesme, II, Beograd 1913, 299-301.
  2. Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa Vuka Stef. Karadžića, 11, SANU Beograd 1974, 63.
  3. Alojzije Šmaus, Kosovo u narodnoj pesmi muslimana, Prilozi proučavanju narodne poezije V, 1, Beograd 1933, 107.
  4. Aleksije Olesnicki, Turski izvori o kosovskom boju, pokušaj kritičke analize, njihova sadržina i uzajamne konsekutivne veze, Glasnik Skopskog Naučnog društva XIV, Skoplje 1935, 33; M. Orhan Bayrak, Osmanli Tarihi Yazarlan (Biyografi ve Bibliyografi), Osmanli Yayinevi 1982, 30.
  5. Mogućno je da je umro i kasnije (Isto, 205; Franz Babinger, Osmanli Tarih Yazarlari ve Eserleri, čev. Coskun Üčok, Ankara 1982, 21).
  6. Olesnicki, Turski izvori, 73. A na ovaj pohod sultan je krenuo pošto je prethodno sagradio musafirhanu, džamiju i medresu u Brusi (Isto, nap. 73). Da li je to pandan Lazarevoj Ravanici ili, što je verovatnije, prosto topos?
  7. Tako Turci nazivaju ponekad kneza Lazara.
  8. Olesnicki, Turski izvori, 64.
  9. Isto, 76.
  10. A kakvo su mišljenje imali na turskom dvoru u Jedrenu o romanijskim gospodarima kazuje nedvosmisleno Ahmedi: „Kad Murat uze i osvoji Rum, njegove gospodare (begove) učini svojim robovima!” (Isto, 77).
  11. Isto, 77.
  12. Salih Trako, Bitka na Kosovu 1389. godine u istoriji ldrisa Bitlisija, Prilozi za orijentalnu filologiju XIV-XV, Sarajevo 1969, 335-36.
  13. Car Dušan je jednom nazvao dubrovačkog kneza „dragi i ljubazni brat i prijatelj“, a za cara Uroša su knez i vlastela „poštena naša braća i dragi prijatelji“.
  14. Halil Inalcik, Od Stefana Dušana do Osmanskog carstva, Prilozizaorijentalnufilologiju III-IV, Sarajevo 1953, 23-53; Isti, Ottoman Methods of Conquest, Studiaislamica, II, 1354, 103-129; Bedrlye Atsiz, Osmanische Kriegslisten im Spiegel der Chroniken, Münchener Zeitschrift für Balkankunde, Sonderband 1, in honorem Rudolphi Trofenik, 165-73.
  15. Lazar Mirković, Stare srpske biografije XV i XVI veka, Srpska književna zadruga, Beograd 1935, 59.
  16. Karadžić, Srpske narodne pjesme, II, 192.
  17. Nedim Filipović, Princ Musa i šejh Bedredin, Sarajevo 1971, 187, nap. 233.
  18. Gliša Elezović, Ogledalo sveta ili Istorija Mehmeda Nešrije, SAN, Beograd 1957, 49.
  19. Isto. 49; Filipović, Princ Musa, 184, nap. 220.
  20. Elezović, Ogledalo sveta, 48, Trako, Bitka na Kosovu, 338.
  21. Karadžić, Srpske narodne pjesme, II, 302.
  22. Filipović, Princ Musa, 173-76, 180, 182, 186-87, nap. 229.
  23. Za podatak zahvaljujem kolegi dr Nenadu Fejiću.
  24. Zanimljivo je, ističe Nedim Filipović, da osmanske hronike svest o velikoj opasnosti po Turke koncentrišu upravo oko ličnosti kneza Lazara (Princ Musa, 183).