Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Brnabić laže. Dobro, to znamo. Kao što znamo i da Vučić laže. Ali, pored toga što lažu, Brnabić i Vučić ne znaju mnogo toga drugog da rade. Ponajmanje umeju da misle. Da umeju da misle, znali bi da je laž efikasna samo ako ne podriva vrednost istine. Recimo to kolokvijalno i krajnje jednostavno: kakvog bi smisla imalo laganje da istina nije na ceni? Laž je delotvorna samo ako se predstavlja kao istina. Onog trenutka kada zgazite istinu, laž postaje besmislena. Na laži se ne može podići poredak. Dok je za samovolju pitanje istine i laži nebitno.

Brnabić je jutros, u intervjuu na RTS-u, zgazila istinu rekavši: „Ja sam govorila samu istinu. Ako nije popularno govoriti istinu zaista ne znam kako drugačije da se ponašam“. Nazvavši svoje laži istinom, Brnabić je sebi izmakla tle pod nogama i tako se našla u vakuumu. Iz vakuuma, ona pita i sebe i druge: „Ono što ja pitam sama sebe svih ovih dana, a pitam i sve ljude koji će odlučivati – ako vi imate situaciju u kojoj vi retroaktivno odlučujete na osnovu pravilnika koji ste doneli 2016. godine o nečemo što se desilo 2013. godine, onda to povlači sa sobom da vi na osnovu pravilnika od 2016. možete retroaktivno da otvorite bilo koju doktorsku disertaciju sa BU i da odlučujete po tim pravilima koja su praktično doneta u budućnosti“.

Pored toga, ona još pita: „Druga stvar je da ukoliko je vaše mišljenje, mišljenje koje je suprotno stručnoj komisiji – šta onda to znači, na osnovu čega se donose odluke, da li samo pod političkim pritiskom nekoga ko preti da će zatvoriti BU; plašim se da to dovodi BU u jako nezavidnu poziciju što mene brine kao građanku ove zemlje, ali verujem da je BU dovoljno snažan da se odupre svim pritiscima. U ovom trenutku imamo samo jednu vrstu pritiska od ljudi koji su sada prešli na ucenu“.

Pomozimo sebi i izvedimo Brnabić iz vakuuma tako što ćemo objasniti šta ona u stvari radi. Prvo njeno pitanje, nije pitanje nego je pretnja. Pretnja glasi: ako iznova postavite pitanje o validnosti doktorskog rada Siniše Malog i poništite ga, otvorićemo pitanja i svih drugih doktorata na Beogradskom univerzitetu. Da bi se pretnja lažno predstavila kao pitanje, bilo je potrebno slagati: prema nekom pravilniku od pre 2016. doktorska teza Siniše Malog nije bila plagijat, ali je posle 2016. to postala. Pored laganja, bilo je potrebno i nešto mašte, pa nas vratiti u 2013. i reći da je utemeljena tvrdnja o plagijatu Malog još uvek zapretena negde u budućnosti. Red laži, red SF-a – ni traga od istine.

Prvo – rad Siniše Malog bio je plagijat i 2013, i 2014. kada je to otkriveno, kao što je to i 2016. i danas. Nema tu nikakve retroaktivnosti. (Pozivati se sad na druge zemlje i govoriti da su tamo poništavani doktorati stari više decenija, sasvim je izlišno.) Ako bismo još ostali u žanru SF-a, moglo bi se reći – da je napisan i 1986, rad Siniše Malog bio bi plagijat. S tim u vezi, onda, par reči o pretnji. To da treba otvoriti i preispitati sve doktorate na Beogradskom univerzitetu ne bi nad tim univerzitetom smelo da visi u obliku pretnje. To bi moralo biti nešto poput etičkog imperativa. Nadalje bismo mogli spekulisati o tome da li Brnabić o drugim doktoratima, čijim preispitivanjem preti, zna nešto što mi ne znamo, pa najavljuje da će to otkriti ako se doktorska titula oduzme Malom.

Tu se podrazumeva da se ne bi preispitivali baš svi doktorati, nego samo oni čiji su autori zaposleni na Univerzitetu. Računa li to Brnabić na njihove nečiste savesti i onda na njih, na te nečiste savesti, vrši pritisak? Sve i da je tako, treba jasno reći: poništite doktorat Malom i – da, naravno – preispitajte i sve druge sumnjive doktorate. Tako se laž izbacuje iz poretka, a istina ponovo postaje njegov temelj.

U drugom koraku, pošto je u prvom odapela pretnju, Brnabić se pita – šta će to značiti ako se do 5. novembra donese odluka drugačija od odluke Stručne komisije. Iako njoj to deluje kao izuzetno komplikovano pitanje iz žanra SF-a, odgovor je u stvari vrlo jednostavan i prizeman – to će naprosto značiti da je Komisija slagala, kao što već sad svi znamo da je slagala. Ali, Brnabić kao da unapred sprema odstupnicu za Komisiju još malo pa i formalno uhvaćenu u laži, pa kaže da ako zaista padne takva odluka, to će biti pod pritiskom i ucenom. I to više nije žanr SF-a nego pučke komedije, sa verovatnim tragičnim ishodom, ili po Malog ili po Univerzitet. Smešno je dakle to što posle jasno upućene pretnje Univerzitetu i višegodišnjeg pritiska režima na Univerzitet, Brnabić proverbijalnu šaku (ili pesnicu, kako se kome dopada) studenata optužuje za ucene i pritiske.

Jednom kada sasvim izbacite istinu iz poretka, ostaje vam upravo ovo što Brnabić radi – prazan i besmislen govor i gola sila. Dok je govor smešan, sila nije. Do 5. novembra, obe strane će vagati. Na jednoj strani – da li ima smisla posegnuti za silom zbog Malog? Na drugoj: treba li se odreći ponovo otkrivene istine zbog sile koja se kao pretnja nadvila nad Univerzitet? Čekamo.

Peščanik.net, 28.09.2019.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)