Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Energetska kriza u Srbiji je možda pred razrešenjem. Nema dovoljno dobrog eksperta koji zna šta se sve može dogoditi. Očekuje se novi korak vladaoca ili bar velika ideja. Ništa od toga ne zavisi od razuma.

Građani strepe od mraka hladnoće i oskudice. Dobro znaju da je poglavica opasni manijak, ali taj uvid ne smanjuje očaj pred saznanjem da takav stvor nesmetano povećava svoju nasilnu moć. I to nad društvom koje nema snage, niti želi da brine o sebi. Otpor je splasnuo, oseća se zimska melanholija. On je i pored privida o moći možda zaista gotov, ali je njegova agonija suviše teško iskustvo. To je model postojanja u distopiji: počivši monarh ponovo među svojim žrtvama koje ponovo pristaju na sve.

On već neko vreme ne govori o zlatnom dobu. Bilo bi suviše neuverljivo, trebalo je osmisliti vreme koje dolazi posle. A to su katastrofe: neprijatelji u komšiluku, atentatori koji su se tu negde sakrili, dvojica snajperista koje službe traže već četiri sedmice a ne mogu da ih nađu ni među svojima. Sankcije su uvedene NIS-u, kao opomena zbog nastrane i suicidne veze s Moskvom.

Vladar nije sklon da reši ono što ne ume, a ne ume ništa i suviše je odvratno ono što ume. Upinje se da krizu proizvede u katastrofu a sebe u spasioca. Ali, nije računao na sile iznad sebe, koje ga vide onakvim kakav jeste: neugledan, nepouzdan, lažljiv. Bez svojstava. Nikakav dakle, nit se vodi nit se tera, kako bi to rekli Moravci, ni za vašar ni za opelo.

To što znamo o njemu mala je uteha, više je razlog za strepnju pred novim podvizima. O tome šta će učiniti ili neće, govori neprekidno, ne mareći za odjeke tih ispada.

Evo naslova sa jednog sajta od pre pola sata (četvrtak, rano popodne): „Rafinerija se zatvara, idem s Orbanom na burek, pa u vinariju.“

Nije jednostavno prokrčiti naslage i nakupine u mentalnoj napravi koja je proizvela ovakvu misao. Da li je to hladnokrvni stav smirenog državnika koji zna šta radi? Ili seoske bene koja sedi ispred birtije i sipa bisere iz svoje nesolidne glave? Rafinerija je stala, hajmo na burek!

Hedonista u krizi drži do delikatnog ukusa: prvo na burek kod Mićka (u Subotici), a onda u vinariju. A tamo se pije! (Čoka, Dibonis, Tonković?) Stara berba, recimo 2010, stono belo kaštel iz Čoke, savršeno ide uz burek bez ičega.

Njega ne brine što nikoga nije briga jede li Orban burek za ručak, ili možda gulaš paprikaš. O lignjama punjenim organskim jajima da ne govorimo. Mogao je domaćin da nagovori posetioca da prekonači negde na Paliću, pa da Mićko donese taze burek ujutru, u vreme kad se ta stvar uzima za fruštuk.

Mogao je da mu ponudi perkelt od govedine, fiš paprikaš, ili nešto slično. Ili roštilj na ćumuru, tu nema greške. Kako je mislio da od Orbana izmuze naftu uz Mićkov burek?

Nije mislio ni o čemu, naravno. Poželeo je da bude duhovit, ležeran i neodoljiv, ali ga je ubila urođena bizarnost i smrtonosni smisao za humor.

Ideja je, možda, da Orban ublaži simptome kliničke smrti Naftne industrije Srbije, koju feudalac lično gasi svojim podaničkim odnosom prema prijatelju i bratu Putinu. Ili čak da Mol kupi NIS? Oni, koji to znaju mnogo bolje od mene, tvrde da je mogao da nađe rešenje, ako se već u sve petlja, bilo je vremena za spas samo da je umeo, ili da je pitao nekoga koji ume. Ali on je, kao i uvek, izabrao najgoru mogućnost: držao se svoje pameti.

Čekajući da Mićko izvadi iz furune popodnevni burek, spasilac je izjavio da građani nemaju razloga da brinu: biće goriva, struje i gasa, biće svega. Čak i ako rafinerije iz tihog hoda krenu ka totalnom mrtvilu.

Ako je tako, zašto su nam uopšte trebale? Umesto rafinerija dovoljan je čarobnjak koji naftu toči iz Orbana.

Ako je tako – onda je energetska kriza na izdisaju. Grupacija u ograđenom svinjcu kod skupštine može da slavi svog vepra Napoleona sa životinjske farme i njegove neuporedive čarolije.

Stižu praznici. Pevaće cece, prije i lukasi na trgovima, uz vruću rakiju iz kazana. Vatromet dolazi u ponoć, da razbije gusti mrak. A i tvorac tame je tu negde, svuda oko nas. Gde bi inače bio!

Peščanik.net, 28.11.2025.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)