Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Očekujem da se onaj anonimni tajkun (ili njegov ghostwriter, svejedno) koji svakog vikenda piše kolumnu u Danasu ogradi od teksta Marije Desivojević Cvetković u istom listu od srede 31. jula. Mada, ko zna, i tajkuni su ljudi, a sezona godišnjih odmora je u punom jeku.

Ali, dok se on ne javi, da ja ulučim priliku. Naime, gotovo sve što je gospođa Desivojević Cvetković, viša potpredsednica Delta holdinga u svom tekstu „I u agrar mora da se investira“ preporučila kao lek za srpsku poljoprivredu – pogrešno je. A „najpogrešnija“ je svojevrsna „sprega“ između države i velikih kompanija koju u tom svom receptu prepisuje.

Najpre o podacima. „Po prinosu pšenice u 2018. godini (7,5 tona po hektaru) Delta agrar je iznad proseka Evropske unije, SAD-a, Argentine…“, piše Desivojević Cvetković. Pre tačno četiri godine, 30. jula 2015. u kolumni za portal RTV Vojvodine, napisao sam sledeće redove: „Nedavno se u jednom društvu poljoprivrednika poveo zanimljiv razgovor. Žetva pšenice upravo je bila završena i po medijima su počeli da se objavljuju rezultati. ‘PKB je ove godine ostvario rekordan prinos od 7,2 tone po hektaru’, javljeno je iz ove kompanije. ‘Na našim njivama proizvedeno je 8,2 tona po hektaru’, pohvalila se i Delta.

To je bio povod da neko jednog među okupljenima pita: ‘Pavle, koliko si ti imao pšenice ove godine’?

‘U proseku oko 11 tona na 200 hektara, a bilo je i parcela sa 12, 13 tona’, glasio je odgovor.

Drugi je, lalinski otežući, rekao: ‘ta, mi ne merimo po hektaru, ali imao sam prosečno šest tona po jutru, a ponegde i 7-8 tona’. Ako neko slučajno ne zna, to znači 10-11 tona po hektaru, jer jutro ima oko 0,6 hektara… Tako je kad paor nema pi-ar.“

Sada mogu da dodam i ovo. U Srbiji ima bar 1.000 poljoprivrednih gazdinstava, praktično dakle „kompanija“, samo malih, ne velikih, koje imaju 40-50 odsto veći prinos ne samo od ove ovde pomenute, nego i svih drugih tzv. velikih kompanija. O tome kako su oni to znali da urade – pitajte njih. I tako je praktično i u svim drugim delovima poljoprivrede.

Drugo, „niko ne očekuje da država proizvodi na njivi, pa ni da direktno finansira proizvodnju. Ono što se od nje očekuje to je da pre svega postavi strategiju i pravac razvoja“, kaže autorka. Dragan Đilas se ne bi složio ni sa prvom rečenicom, ali ja se sa njom slažem. Međutim – država niti treba da pravi strategiju niti da određuje pravac razvoja. Srbija je puna mrtvih strategija, a od kad je zacrtano da se podstiče razvoj stočarstva (u) njemu je sve gore. I malina se lepo razvijala dok neko nije smislio da je to „strateški“ proizvod. Država bi, recimo, trebalo da omogući da srpski seljaci dobiju sredstva iz evropskih fondova. Ali stotine miliona evra koje Evropa poklanja poljoprivrednicima Srbije već godinama ostaju neiskorišćene, praktično propadaju zbog nesposobne države. I korumpirane. Koja sad, jel’te, treba da napravi lepu i pametnu strategiju.

A šta bi te pare značile za razvoj srpske poljoprivrede. Pa i za sigurnost, o kojoj takođe piše Desivojević Cvetković: „Ako nešto muči srpskog seljaka, onda je to neizvesnost. Ne samo da gleda u nebo nadajući se da će godina biti dobra, već sa istom neizvesnošću gleda kome da proda proizvedenu robu. Pitanje otkupa je takođe ono što može da reši država, uz pomoć velikih kompanija koje se bave agrarnim biznisom. Nije realno očekivati da mali proizvođač u zabačenom srpskom selu poznaje inostrano tržište, da organizuje logistiku i plasman. To znanje poseduje jedan broj kompanija u Srbiji i one mogu da obezbede plasman poljoprivrednih proizvoda iz Srbije.“

Možda grešim, ali meni ovo poprilično liči na onu ostap-benderovsku maksimu: „ideje naše – benzin vaš“. To je ona, „sprega“, odnosno treća krupna stvar u kojoj greši „viša potpredsednica“. Uzgred, „mali proizvođač u zabačenom selu“ u doba modernih komunikacija ne postoji. Na lopti nema zabačenih mesta, sva su podjednako udaljena od centra.

Važnije od toga, međutim, jeste pitanje zašto Delta – kao i sve druge velike kompanije razume se – ne pruži tu sigurnost kome god misli da treba. Pa ako je to otkup – pošto već poznaje svetsko tržište – onda otkup. Ili dugoročni ugovor o saradnji, šta god, ko sam ja da ih savetujem.

S tim što, naravno, ne treba to da bude posao rezervisan samo za velike. Ko zna bolje – tj. ko da bolju cenu i ostale uslove – široko mu polje.

A država onda da radi ono što treba da radi – da se stara o tome da se ugovori sprovode u delo, da nema prevara, laži, ucena, iznuda, da nema monopola i kartela, itd.

Jednom rečju, da omogući pravnu izvesnost i sigurnost.

Jer, naš seljak se sa nebom i bogom na njemu nekako bori, ali ovi mali bogovi što po zemlji hodaju ne daju mu da diše.

Peščanik.net, 01.08.2019.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)