Samuel Colman: The Edge of Doom, 1836-1838, foto: bequest of Laura L. Barnes/Bridgeman Images
Samuel Colman: The Edge of Doom, 1836-1838, foto: bequest of Laura L. Barnes/Bridgeman Images

U bogatim zemljama politička borba se sve više svodi na rat između generacija. Dok se podrška manjim političkim partijama u Britaniji (liberalni demokrati, Zeleni, Škotska narodna partija, pa i Brexit) proteže relativno ravnomerno kroz sve starosne grupe, podela između laburista i konzervativaca je gotovo isključivo generacijska:

Kako su Britanci glasali prema starosti glasača, u procentima od 41.995 odraslih koji su glasali na opštim izborima 2019.

Rezultati istraživanja javnog mnjenja YouGov iz 2018. pokazuju da ako bi se pravo glasa ograničilo na birače starije od 65 godina Laburistička partija bi praktično nestala iz parlamenta. Ako bi glasali samo Britanci mlađi od 25 godina, nestali bi torijevci.

Izborne mape Britanije, na osnovu podataka YouGov, prema rezultatima projektovanim na osnovu ispitivanja javnog mnjenja 2018 – ako bi glasali samo stariji od 65 godina (levo) i ako bi glasali samo glasači od 18 do 24 godine.

To je naročito upečatljivo ako se ima u vidu da su levičarske politike laburista koje su mladi masovno podržali 2017. i 2019. do pre samo par godina smatrane za toliko radikalne da za njih nema mesta na političkom spektru. Otuda se čini da su proglasi propasti britanskog socijalizma ipak bili preuranjeni. S druge strane, tvrdo jezgro torijevskog glasačkog tela doslovno izumire. Ako konvencionalna istorijska mudrost još nešto znači, mladi obično počinju da glasaju za konzervativce kada uzmu prvu hipoteku ili osete da su osvojili neku relativno sigurnu poziciju koju žele da sačuvaju; ali torijevci verovatno više neće moći da računaju na to pravilo.

Otkud onda tako uverljiva pobeda? Zašto su neopredeljeni sredovečni glasači – naročito u nekadašnjim laburističkim uporištima na severu – odlučili da skrenu desno, a ne levo? Najočiglednije objašnjenje je nezadovoljstvo Evropskom unijom. Za mnoge radnike na severu, danas u sedmoj deceniji života, prvi izlazak na birališta koji pamte bilo je glasanje na referendumu o zajedničkom tržištu 1975, kada su Britanaci većinski podržali evropski projekat. Većina njih je narednih 40 godina doživela kao nizanje katastrofe za katastrofom. Na referendumu 2016. izjasnili su se protiv „evrokrata“, a onda sa nevericom gledali kako politička klasa izvodi apsurdnu predstavu proceduralnog baleta čija je naizgled jedina svrha bila da se doneta odluka poništi.

Takvo objašnjenje je možda ispravno, ali ne i dovoljno. Da bismo razumeli zašto je brexit postao tako važna tema, prvo moramo ispitati zašto se desni populizam pokazao neuporedivo veštijim u kapitalizaciji dubokih promena u prirodi klasnih odnosa, ne samo u Britaniji već u gotovo svim bogatim društvima; drugo, moramo pokušati da shvatimo jedinstveno nihilističku, gotovo autodestruktivnu ulogu centrizma na britanskoj političkoj sceni.

Dozvolite da ova dva pitanja otvorim obrnutim redosledom.

Mediji su poslednje izbore tretirali pre svega kao referendum o lideru opozicije i Laburističke partije Jeremyu Corbynu. Na izvestan način poslednji izbori su to i bili. Ovde je najvažnije shvatiti da političko-medijski establišment u Britaniji nikada, ni jednog jedinog trenutka, nije prihvatio rezultate partijskih izbora 2015, kada je Corbyn dospeo na čelo Laburističke partije. Da bismo stekli predstavu o tome šta se tačno dogodilo, možemo pokušati da zamislimo da je Demokratska partija u Americi odlučila da umesto uobičajenih preliminarnih izbora za predsedničkog kandidata organizuje seriju letnjih debata, zatim sprovede direktne izbore za sve svoje članove i konačno objavi da je njen predsednički kandidat Noam Chomsky. Corbyn je u poslednjih 30 godina tretiran u medijima u najboljem slučaju kao zabavni bundžija. Ni pod kakvim uslovima ne bi mogao biti prihvaćen kao legitimni vođa nacije, a kamoli kao šef države. Da bi se to dogodilo, zloglasni „Overtonov prozor“ (područje prihvatljivog javnog diskursa) – predstava o tome šta konstituiše prihvatljiv politički stav i implicira gde se politički centar trenutno nalazi – morao bi se dramatično pomeriti ulevo.

U tom trenutku Laburistička partija je bila podeljena na dve glavne frakcije: to su bili svetu biznisa naklonjeni bleriti i na kompromis uvek spremni socijaldemokrati, predstavnici takozvane „meke levice“. Zajedno sa liberalnim demokratima, koji su se smestili na pola puta između dve vodeće partije, i Evropi naklonjenim konzervativcima iz „Jedne nacije“, bleriti su bili prihvaćeni kao sama definicija pragmatičnog centra u britanskoj politici. Taj centar je počivao na nizu najšire prihvaćenih sporazuma svih zainteresovanih strana, a pokušaje udaljavanja od njih mediji su ocenjivali na skali od pomalo luckastog do potpuno bezumnog. Prvi takav konsenzus bila je vera da nacionalnu ekonomiju mogu nastaviti da pokreću finansijski sektor, građevinarstvo i nekretnine. Drugo, da se budžet mora uravnotežiti smanjivanjem izdvajanja za javne usluge ili njihovim prenošenjem na privatne kompanije. Treće, da državnu imovinu treba privatizovati, ali ne sasvim, da bi velike institucije kao što su zdravstveni sistem i visoko školstvo mogle funkcionisati kao neka vrsta hibrida piramidalne birokratije i „tržišnih sila“.

Takvu javno-privatnu hibridizaciju sprovodili su Margaret Thatcher, Tony Blair, Gordon Brown i David Cameron. Danas je to opšte mesto gotovo svuda. Gde god da se primeni, efekti su isti – gotovo svi provode mnogo više vremena u popunjavanju formulara. Ali u Britaniji je ovaj proces otišao dalje nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Strast prema papirima širi se iz samog središta sistema, od brokera u Sitiju koji manipulišu složenim finansijskim derivatima i klade se na to koliko prosečnoj britanskoj porodici treba vremena da izgubi kuću, do beskrajno komplikovane dokumentacije koju treba pribaviti da se dokaže pravo deteta na društveni stan. U Britaniji danas živi oko 312.000 knjigovođa – što je veliki postotak radne populacije (uz 150.000 britanskih advokata, oni čine znatan deo britanske radne snage).

Istovremeno prihvatanje sila slobodnog  tržišta i pravila i propisa čini dušu onoga što ponekad nazivamo „centrizmom“. To je izrazito nepovoljna kombinacija. Ona se zapravo nikome ne dopada. Ali klasa političkih komentatora je došla do konsenzusa da onaj političar koji se značajnije udalji od ove kombinacije nema izgleda za pobedu na izborima.

Početkom 2015, nekolicinu „levičarskih tvrdolinijaša“ u parlamentu koji nisu verovali u konsenzus, okupljenih u Grupu za socijalističku kampanju, uglavnom su smatrali za umereno zabavne iskopine iz 70-ih godina 20. veka. Dolazak jednog od njih na čelo partije protumačen je – kako u redovima partijskog establišmenta i njihovih saveznika tako i u medijima levo od centra, poput Guardiana – kao neprijatan incident koji treba što pre ispraviti. Corbyn je proglašen „neprihvatljivim“ za glasače. Da bi to i dokazali, desetine poslanika su pokrenuli kampanju da ga takvim i učine, koristeći beskrajna saopštenja za medije, procurele dokumente, pokušaje proizvodnje lažnih skandala i opštu kampanju psihološkog rata usmerenog na Corbyna lično – čime su praktično pokrenuli energičnu i agresivnu kampanju protiv sopstvene partije. Tony Blair je čak izjavio da bi više voleo da laburisti izgube nego da Corbyn osvoji vlast na svojoj levičarskoj platformi.

Problem je u tome što je povratkom hiljada starih levičara koji su napustili partiju u Blairovo vreme i ulaskom stotina hiljada mladih novih članova u lokalne odbore, partija počela da se menja velikom brzinom. Inspirisani Corbynovim pozivom da partiju ponovo pretvore u društveni pokret, novi članovi su stvorili Laburističku partiju birača (LPB). Njihove aktivnosti su uključivale organizaciju lokalnih LPB foruma za demokratsku debatu i traženje načina da se koordiniraju „vanparlamentarna levica“ – mirovni pokret, pokret za stambeno zbrinjavanje, ekološki pokret – i levica koja operiše unutar sistema. Ukratko, to je bio pokušaj prelaska sa politike ličnosti na demokratiju koja deluje odozdo naviše, polazeći sa lokalnog nivoa. Corbynov nedostatak konvencionalne harizme ovde je možda bio prednost. Odjednom, levica ne samo da je vrcala od novih ideja i vizija – četvorodnevna radna nedelja, novi demokratizovani oblici javnog vlasništva, zelene industrijske revolucije – nego se sve više širilo i uverenje da bi neke od tih stvari konačno mogle biti ostvarene.

Većina u Laburističkoj partiji parlamentaraca (LPP) je takav razvoj događaja u početku doživljavala kao manju neugodnost, ali vrlo brzo to je postao ozbiljan razlog za brigu. Treba naglasiti da u Britaniji ne postoji ništa slično američkom sistemu primarnih izbora; ovde, kada partijsko rukovodstvo jednom uvede svog predstavnika u parlament, ovaj ostaje kandidat za poslaničko mesto praktično do kraja života. Jedini način da se ukloni, pored poraza na izborima, jeste komplikovani proces „opoziva“. I same naznake da bi za parlamentarne poslanike koji vode kampanju protiv sopstvenog lidera, uprkos masovnoj podršci partijske baze, možda trebalo razmotriti mogućnost opoziva (što je praktično ekvivalentno kandidovanju protivkandidata za isto mesto na primarnim izborima u Americi), u medijima su dočekane kao najava staljinističke čistke. Ali Corbynovo krilo to nije ni pokušalo. Udaljivši se od volje partijskog članstva, laburistički parlamentarci su imali dobar razlog da svaki pokušaj demokratizacije unutrašnjeg funkcionisanja partije protumače kao direktan napad na svoju političku karijeru.

Ipak, ne mislim da to može objasniti svu žestinu i ostrašćenost unutrašnje opozicije korbinizmu. Centristi tvrde da su pragmatični. Centar je 40 godina klizio udesno. Zašto je sada nezamislivo napraviti korak ulevo? Možda se sve odvijalo burno i haotično, ali niko nije predlagao ukidanje monarhije ili nacionalizaciju teške industrije. Mogli su jednostavno da se prilagode situaciji. Nekolicina je to i učinila. Ali panična reakcija većine može imati smisla jedino ako su ovu pretnju doživeli na nekom mnogo dubljem nivou.

Laburisti koji sede u parlamentu većinom su i sami započinjali karijere kao aktivisti laburističkog podmlatka, baš kao što su novinari političkog centra nekada bili levičari, pa i revolucionari ove ili one vrste. Većina njih se uspinjala kroz partijsku hijerarhiju u Blairovo vreme, kada je cena napredovanja bilo odricanje od mladalačkih ideala. Pretvorili su se upravo u one ljudi koje su nekada prezirali kao prodane duše.

Ako uopšte još o nečemu sanjaju, onda je to pronalaženje britanskog ekvivalenta Baracka Obame, lidera koji izgleda i ponaša se kao vizionar i toliko je usavršio svaki gest i intonaciju da niko ne stiže da se zapita šta je zapravo ta njegova vizija (vizija je bila upravo to da nam vizije nisu potrebne). Onda ih je zajahao pogužvani vegan i zakleti trezvenjak koji govori samo ono što misli i tako inspiriše novu generaciju aktivista da sanja o promeni sveta. Ako ti aktivisti nisu sasvim politički naivni i ako njihov vođa nije glasačima potpuno neprihvatljiv, onda su centristi svoj život proveli u laži. Zapravo, nikada nisu ni stigli do prihvatanja stvarnosti onakve kakva ona jeste. Jednostavno su se prodali.

Mogli bismo poći i korak dalje: najostrašćenije protivljenje korbinizmu dolazilo je iz redova muškaraca i žena u 40-im, 50-im i 60-im godinama. Oni su poslednja generacija u kojoj je značajniji broj mladih radikala uopšte dobio ponudu da se proda i tako postane siguran bastion vlasničkih prava i zaštite status kvo stanja. Za njima se vrata nisu zatvorila – sami su ih zatvorili. Oni su proizvod nekada najboljeg sistema besplatnog visokog obrazovanja na svetu – diplomci Oksforda i Kembridža koje je država obilato finansirala. Za sopstvenu decu i unuke su zaključili da je bolje da studiraju dok rade kao šankeri ili prostitutke, nego da započinju karijere opterećeni desetinama hiljada funti u studentskim dugovima. Ako su korbinisti u pravu, onda ništa od onoga što su činili nije bilo neizbežno, a to znači da su odgovorni za istorijske zločine. Teško je razumeti tu bizarnu opsesiju idejom da bi ih pripadnici levičarske omladinske grupa kao što je Momentum – najpitomije revolucionarne organizacije koju možete zamisliti – poslali u gulage, osim ako u nekom skrivenom delu mozga krišom ne slute da namešteni procesi protiv njihove grupe ne bi bili nezasluženi.

To bi donekle moglo objasniti nepokolebljivost njihovog neprijateljstva prema Corbynu i pokretu mladih koji je on predstavljao. Novoizabrano laburističko vođstvo očekivalo je poplavu napada u medijima, ali računali su da to može potrajati oko 6 meseci, svakako ne više od godinu dana; znali su da će centristi osporavati njihovu legitimnost, ali pretpostavili su da će ukoliko uspeju da pokažu da levičarska platforma nailazi na dobar odziv kod birača i uzdrže se od procedura za opoziv, ti isti političari, iz ličnih interesa, preći na stranu novog vođstva. Upravo to se nije dogodilo.

Umesto toga, veliki pokušaj da se politika udalji od fokusa na lidere i ličnosti dočekan je četvorogodišnjom kampanjom svakodnevnih i neumornih napada na ličnost i karakter samog Corbyna. Krupnim slovima na naslovnim stranama optuživan je za sve, od toga da ne ume da se oblači do toga da gaji simpatije prema teroristima. Govorili su da je trockista, slabić, siledžija, vođa sekte, da ima dve leve ruke i da je radio za čehoslovačku obaveštajnu službu. Ne mogu da se setim nijednog drugog šefa velike britanske partije koji je bio izložen sličnoj kampanji. Čak i u „uglednoj“ levičarskoj štampi – Guardian, Independent, New Statesman – tradicionalne novinarske konvencije, kao što je uravnoteženo izveštavanje o najvažnijim događajima, potpuno su zanemarene, ali samo kada je u pitanju Laburistička partija. Činilo se da poruka glasi: „Dobro, ne moraš da sarađuješ. Ali nemoj da se žališ kada skinemo rukavice.“

Prevremeni izbori 2017. pokazali su šta se moglo dogoditi da su mediji Corbyna tretirali kao legitiman politički izbor. Tokom šest sedmica BBC i drugi mejnstrim mediji bili su zakonski dužni da laburistima i njihovoj platformi daju vremena kao i ostalima; Corbyn, koji je u anketama prethodno zaostajao 15 procenata, gotovo odmah je izjednačio. Laburisti su uzeli torijevcima 30 mesta i lišili Theresu May većine. Konstantno otpisivan kao „glasačima neprihvatljiv“, Corbyn je doneo najdramatičniji skok za laburiste otkako je Clement Attlee porazio Winstona Churchilla 1945. Nekoliko sedmica se činilo da će pragmatičari najzad postupiti pragmatično.

A onda se, naravno, ponovo zahuktala kriza „antisemitizma“.

Teško je objektivno pisati o ovim događajima, jer je veliki deo pozadine veoma komplikovan i zamagljen kakofonijom žuči i senzacionalizma. Ponudiću samo jedan primer: Margaret Hodge, poslanica laburista za Istočni London, u leto 2018. započela je kampanju protiv Corbyna u parlamentu optužujući ga da je (njenim rečima) „jebeni antisemita i rasista“, a povodom čisto tehničkog spora o tome treba li u definiciju antisemitizma Međunarodne alijanse za sećanje na holokaust uključiti sve istorijske primere; ali Corbynove pristalice su ubrzo podsetile javnost da su se njih dvoje sukobljavali oko jevrejskih tema još 1987, kada je Margaret Hodge bila na čelu opštine Islington, a kada se Corbyn, tada mladi poslanik, udružio sa jevrejskim aktivistima koji su pokušavali da spreče opštinu da proda zemlju na kojoj se nalazilo staro jevrejsko groblje. Corbyn zapravo ima dugu istoriju podrške ciljevima Jevreja i bio je veoma blizak sa zajednicom Haredima.

Margaret Hodge je Jevrejka, ali većina poslanika i profesionalnih novinara koji su najoštriji u osudama Corbyna i Laburističke partije kao institucionalno antisemitske organizacije nisu; većinom su to bili isti ljudi koji su ga svakodnevno napadali od početka. Da budemo sasvim jasni: nema sumnje da je među pristalicama Laburističke partije bilo antisemitskih stavova – kao što ih ima u svim segmentima britanskog društva. Ali u drugim partijama mikrofonu ne može prići niko ko nije prošao obuku za rad sa medijima. (Poređenja radi, kada su konzervativci pokušali da naprave sopstvenu verziju Momentuma, omladinsku grupu nazvanu „Activate“, ona je gotovo odmah ugašena jer su neke od članova čuli kako pozivaju na masovno ubijanje siromašnih.)

Takođe se mora priznati da je partija mogla voditi ovu stvar i na bolji način, ali u početku se činilo da temeljno načelo antirasističkog organizovanja koje su usvojili – stav da treba dozvoliti da se takve ideje otvoreno iskazuju da bismo im se mogli javno suprotstaviti – daje dobre rezultate. Istraživanja su pokazala da su u prve dve godine Corbynovog mandata antisemitski stavovi među članovima Laburističke partije bili u opadanju, a ne u porastu.

Optužbe na račun Corbyna da je bio indiferentan ili čak naklonjen svemu što je usledilo pošto je pristup govornici otvoren svima predstavljaju školski primer primene zloglasnog postupka poznatog kao „swiftboating“ koji je patentirao Karl Rove: ako zaista želite da uništite političkog protivnika, nemojte ga napadati tamo gde je slab, napadajte ga tamo gde je najjači. Pre ove kampanje, čak i neprijatelji su mu priznavali da je pošten čovek i posvećeni antirasista. A onda, preko noći, i on lično je optužen za antisemitizam i proglašen za lažljivu lasicu zato što to krije.

Političku prirodu kampanje najlakše ćemo uočiti ako uporedimo koliko puta je britanska štampa pisala o „laburističkom antisemitizmu“ u odnosu na „torijevski“ ili „konzervativni antisemitizam“. Uprkos činjenici da je bivši šef kabineta Therese May 2017. bio optužen za širenje antisemitističkih teorija i da je Boris Johnson napisao roman o „jevrejskim oligarsima“ koji upravljaju globalnim medijima, pretraga servisa za praćenje medija Meltwater daje sledeće rezultate:

2015.
Laburistički antisemitizam: 1
Torijevski/konzervativni antisemitizam: 0

2016.
laburistički antisemitizam: 2.520
torijevski/konzervativni antisemitizam: 0

2017.
laburistički antisemitizam: 93
torijevski/konzervativni antisemitizam: 0

2018.
laburistički antisemitizam: 6.790
torijevski/konzervativni antisemitizam: 0

2019.
laburistički antisemitizam: 3.820
torijevski/konzervativni antisemitizam: 1

Optužbe za antisemitizam strahovito su oslabile pozicije laburista. Ipak, ono što je u krajnjem ishodu dovelo do izborne katastrofe bila je uspešna kampanja da se Corbyn prinudi da promeni stav o brexitu. I to je, u suštini, bio centristički projekat.

Iz perspektive mnogih na levom krilu Laburističke partije, brexit je bio samo sredstvo odvraćanja pažnje: dobar način da se promeni tema rasprave i zaboravi na uobičajene probleme kao što su mere štednje, nadnice, zdravstvo, obrazovanje i javne službe, stvari koje direktno utiču na život glasača, da bi se pažnja usmerila na potragu za žrtvenim jarcima i simboličkim vrednostima. Mnogi su uvereni da je čitav projekat bio predstava: torijevsko vođstvo nije ni imalo nameru da se odvaja od Evropske unije na neki smislen način – kao što je neko primetio, tokom čitavog mandata Therese May na mestu premijerke, njena vlada nije našla za shodno da zaposli ili dodatno obuči ni jednog jedinog novog carinika.

Ono što u početku nije primećeno, a vremenom je postalo više nego očigledno, jeste to da je desnica u brexitu pronašla gotovo savršen politički otrov koji ne samo da je podelio britansko društvo na dva neprijateljska tabora, nego je učinio da na obe strane na površinu ispliva sve najgore i iz jednih i iz drugih. Na kraju su obe strane urlale optužbe jedna na drugu, optužbe koje su dobrim delom bile istinite. Protivnici izlaska su tvrdili da su mnogi iz kampanje za brexit otvoreni rasisti i da je njihova kampanja za izlazak – kao i trampizam – normalizovala oblike rasističkog izražavanja kakvi su do pre nekoliko godina bili nedopustivi. I bili su u pravu. Broj izveštaja o rasističkim zločinima iz mržnje naglo je porastao posle referenduma. Ovi su im odgovarali da su mnogi od najzagriženijih protivnika brexita otvoreni elitisti i da su na sličan način normalizovali iskazivanje prezira prema radničkoj klasi i stanovnicima malih gradova na način koji je takođe do skora smatran nedopustivim. I oni su bili u pravu.

Može se učiniti neobičnim to što je najviše koristi od svega toga imao Alexander Boris de Pfeffel Johnson, pripadnik viših klasa, školovan u Itonu, čovek koji je pre ulaska u politiku bio kolumnista i TV lice, poznat po preziru prema imigrantima, samohranim majkama i siromašnima. Ali da bismo shvatili šta se zapravo dogodilo, moramo prvo ispitati širi kontekst nečega što se naziva „desničarskim populizmom“. Od ekonomskog sloma 2008. levica je pokušavala da za glavne krivce i zlotvore proglasi bankare. Ali, uprkos činjenici da je londonski Siti u velikoj meri bio odgovoran za kolaps ekonomije i uvođenje politika štednje, takav pristup nije naišao na širi odziv. Desnica je, s druge strane, krivce tražila među birokratima – i migrantima, naravno, jer ne prezaju od najniže bigoterije, ali naglasak je bio na birokratima. To se pokazalo kao spektakularno uspešna taktika, bar u populaciji neopredeljenih sredovečnih glasača. Zašto?

Odgovor, verujem, leži u novoj strukturi klasnih odnosa koji nastaju u društvima kao što je englesko, a koji se reprodukuju, u ovom ili onom obliku, svuda gde je radikalna desnica u usponu. Gašenje radnih mesta u fabrikama i nestajanje tradicionalnih radničkih zanimanja kao što su rudarstvo i brodogradnja desetkovali su radničku klasu kao političku silu. Takav razvoj događaja obično se kontekstualizuje kao pomeranje sa industrije, proizvodnje i zemljoradnje na „uslužne“ delatnosti. Ali takva formulacija navodi na krivi put, jer su usluge definisane tako široko da praktično skrivaju šta se ovde zapravo događa. Procenat populacije koja služi kolače, vozi taksije ili šiša travu nije se značajnije promenio od viktorijanskih vremena.

U novoj stvarnosti je skriven spektakularan rast činovničkog, administrativnog i supervizorskog rada s jedne strane i onoga što opisujemo kao „rad na nezi“ s druge strane: medicina, obrazovanje, održavanje, socijalna zaštita i tako dalje. Dok se produktivnost u sektoru proizvodnje umnogostručila, produktivnost u sektoru nege opada širom razvijenog sveta (uglavnom zbog birokratizacije koju nameće sve veći broj administratora). Taj pad se odražava na nadnice: nije slučajnost to što posle 2008. u razvijenim ekonomijama sveta najdramatičnije štrajkove i radnički otpor organizuju nastavnici, medicinske sestre, mlađi lekari, univerzitetski radnici, radnici u domovima za negu i čistači.

Moglo bi se reći da smo svedoci revolta klase pružalaca usluga nege, i to globalnih razmera. Ako je to tačno, nameće se pitanje: zašto globalna levica koja je uvek stajala iza obećanja društva koje pruža negu svojim članovima, nije imala koristi od ovakvog razvoja događaja? Zašto je svuda u usponu radikalna desnica? Kako je moguće da je to dovelo do poraza čoveka kome su čak i najveći neprijatelji nevoljno priznavali da je saosećajno i čestito ljudsko biće u odnosu na torijevskog kandidata koji je toliko narcisoidan i lišen ljudskih osećanja da je čak odbio da pogleda sliku bolesnog deteta ostavljenog na podu prenatrpane bolnice? Odgovor je ponovo u prokletstvu centrizma.

Kao što je primetio Thomas Frank, počevši od 70-ih godina stare levičarske partije od Sjedinjenih Država da Japana donosile su stratešku odluku da praktično napuste ono što je preostalo od njihove stare baze u radničkoj klasi i prikažu se kao partije koje pre svega zastupaju interese i senzibilitete profesionalnih i menadžerskih klasa. To je bila prava baza klintonizma u Sjedinjenim Državama, blerizma u Britaniji i sada makronizma u Francuskoj. Sve su to partije upravljača i administratora. (U Britaniji to, naravno, obuhvata i legije advokata i knjigovođa.)

Dok je ključna vrednost klasa koje rade na pružanju nege upravo briga za druge, ključna vrednost profesionalno-menadžerskih klasa najbolje se može opisati kao proceduralizam. Pravila i propisi, dijagrami toka, provere kvaliteta, revizije i video prezentacije koje čine jezgro njihovog radnog života neizbežno utiču na poglede na politiku, pa i na moral. To su ljudi koji iskreno veruju u pravila. Možda su oni jedini značajan segment populacije koji još veruje u pravila. Ako je moguće donositi uopštene zaključke o senzibilitetima različitih klasa, moglo bi se reči da pripadnici ove klase društvo vide ne kao mrežu ljudskih odnosa, ljubavi, mržnje, entuzijazma, već kao skup pravila i institucionalnih procedura, baš kao što demokratiju i vladavinu prava vide kao jednu istu stvar. (To, na primer, može objasniti inače neobjašnjivu nesposobnost pristalica Hillary Clinton da shvate zašto neki Amerikanci ne mogu da se pomire sa načelom da kada legalizujemo korupciju – tako što ćemo je nazvati „prilozima za kampanju“ ili prikazati kao govornički honorar od pola miliona dolara – korupcija odjednom postaje prihvatljiva.)

Osobeni spoj javnog i privatnog, tržišnih sila i administrativnog nadzora, svet pokazatelja, merila i zainteresovanih strana koji je karakterističan za ono što nazivam centrizmom direktan je izraz senzibiliteta profesionalno-menadžerskih klasa. U svemu tome ima izvesnog smisla, ali samo za njih. Međutim, upravo oni su sada baza levog centra, a centrizam se u medijima uporno predstavlja kao jedina održiva politička opcija.

Za većinu onih koji rade na pružanju nege, ti ljudi su neprijatelji. Ako ste medicinska sestra, jasno vam je da je vaš pravi i najdirektniji klasni antagonist službenik koji sedi na spratu. Pripadnici profesionalno-menadžerske klase ne samo da odvlače novac za svoje previsoke plate, nego i zapošljavaju beskorisne pomoćnike koji onda opravdavaju svoje postojanje proizvodnjom novih gomila papira, a njihov jedini učinak je to što otežavaju rad onima koji zaista rade na pružanju usluga nege.

Centralna klasna podela današnjice prolazi sredinom većine partija na levici. Kao i demokrati u Sjedinjenim Državama, laburisti okupljaju i nastavnike i školske administratore, medicinske sestre i njihove nadzornike. Zbog toga je veoma teško izraziti revolt klasa pružalaca nege kroz ove partije.

To donekle objašnjava inače teško objašnjivu popularnost neorganizovanih, impulsivnih, haotičnih (mada naizgled preduzetnih i efikasnih) javnih persona kakve za sebe grade ljudi poput Trumpa i Johnsona. Da, oni su deca privilegija u svakom mogućem značenju te reči. Da, oni su patološki lažovi. Da, reklo bi se da im je stalo samo do njih samih. Ali uspeli su da se predstave kao sušta suprotnost birokratima na koje smo svi besni, zbog čijih beskrajnih upućivanja na pravila, poziva na dodatne sastanke, izmišljanja novih formulara i motivacionih seminara ne možemo da završimo ništa od stvarnog posla. U Britaniji je predstava sa brexitom imala za cilj da prinudi laburiste da se identifikuju sa omraženom birokratijom.

Tako je bilo od početka. Izvorna kampanja za izlazak ciljala je na imigraciju, i još više na udaljenu i nezainteresovanu briselsku birokratiju. Činjenica je da su obe vodeće partije, torijevci i laburisti, bile duboko podeljene oko pitanja izlaska – a još više oko pitanja šta tim povodom treba preduzeti – što je dovelo do dugotrajnih i dramatičnih pravnih i zakonodavnih bitaka koje su borcima za izlazak omogućile da protivnike u Vajtholu optuže da pribegavaju proceduralnim trikovima da bi poništili volju naroda. Za ljude koji su ušli u pokret za demokratizaciju Laburističke partije to je bila nerešiva dilema. Većina novih, mladih laburističkih aktivista imala je dovoljno iskustva sa direktnom demokratskom praksom da shvati da je 52:48 praktično nerešen rezultat; jedini mandat koji takav rezultat daje jeste traženje neke vrste kreativnog kompromisa.

I to je ono što je Corbyn prvo pokušao da ponudi. Prihvatio je rezultat referenduma, ali je predložio pregovore o sporazumu na osnovu kog bi Britanija ostala deo Zajedničkog tržišta pod uslovima sličnim onima koje je dobila Norveška. Takav pristup je onemogućio da Theresa May izbore 2017. pretvori u novi referendum o brexitu i doneo je laburistima značajan uspeh; ali kada su izbori prošli i ostavili podeljen parlament, počela je protivofanziva snaga centra. Najvažniju ulogu tu je odigrao Alastair Campbell, nekadašnji Blairov savetnik za medije i glavni strateg kampanje Glas naroda za organizovanje drugog referenduma. Odmah je namirisao krv. „Umereni“ elementi u partiji su se probudili. Organizovani su mitinzi i demonstracije. Poslanici koji su se protivili izlasku – iz obe partije – zapretili su da će otkazati poslušnost ako se laburisti ne pridruže pozivima za organizaciju novog referenduma, da će se priključiti Evropi naklonjenim Liberalnim demokratima ili osnovati novu centrističku partiju.

U jednom trenutku je nekolicina poslanika sa obe strane sale pokrenula inicijativu za osnivanje centrističke alternative pod imenom (zavidnog nivoa neosvešćenosti) Change UK – što je raspirilo strahovanja da bi nezadovoljni protivnici izlaska mogli masovno napustiti partiju. Pošto je aktivistička omladinska baza partije velikom većinom bila za Evropu, laburističko vođstvo je zaključilo da nema izbora osim da zahteva novi referendum na kom bi odluka mogla biti promenjena.

Corbyn je naširoko kritikovan zbog neodlučnog stava o brexitu, ali ako se imaju u vidu stavovi šireg pokreta koji je predstavljao, takva pozicija je zapravo bila jedina koja mu je u tom trenutku preostala. Laburistička levica je pokušavala da pripremi dramatične društvene promene, kao Attlee kada je 1945. pozvao na osnivanje NHS-a. Uostalom, bili su revolucionari: želeli su da pokrenu demokratizaciju svih aspekata britanskog društva. A znali su da je to moguće jedino ako osvoje vlast u neformalnom savezu sa radikalnijim, „vanparlamentarnim“ uličnim pokretom koji ih je vukao ulevo. Zauzimanje čvrstog stava protiv brexita značilo bi da čak i ako bi pobedili (što je neizvesno), to bi bilo moguće jedino u savezu sa političarima koji se oštro protive njihovom širem projektu, a ako se odluka o brexitu promeni, onda će se suočiti sa radikalnim uličnim pokretima, ovog puta ne levice već desnice – besnih glasača za brexit i neprikrivenih fašista koji vuku na drugu stranu.

Poslednja stvar koju je Corbyn želeo bila je da bude prinuđen da na ulice pošalje policiju za razbijanje demonstracija da kontroliše proteste organizovane zbog prenebregavanja demokratski izražene volje glasača. To je bila pozadina početne dileme. Ali na kraju je bio prinuđen da podrži ideju o novom referendumu.

Dok je laburističko vođstvo pretnjama i ucenama bilo primorano na savez sa militantnim protivnicima izlaska, konzervativci su se kretali u suprotnom smeru. Boris Johnson – ili, da budemo precizniji, njegov strateški mastermajnd Dominic Cummings – odmah su popunili kabinet odlučnim brexiterima i oterali protivnike prvo iz kabineta, a onda i iz partije. Onda je započeo grub i naizgled trapav pokušaj da kroz Donji dom progura neka vrsta zakona o brexitu. Neupućenom posmatraču prve sedmice njegovog mandata morale su izgledati kao spoj istorijske drame i slepstik komedije. Svaki njegov predlog u parlamentu je propadao i on je najzad prekoračio rok za izlazak koji je sam odredio; pokušaj da suspenduje parlament ne samo da je propao na sudu, nego je doveo i do optužbi da je lagao kraljicu; bivši torijevski premijeri su najavili kampanju protiv njega; rođeni Johnsonov brat se zgađeno povukao iz kabineta.

Corbyn je u međuvremenu dobio prve nevoljne pohvale od čuvara etabliranih stavova zbog izražene spremnosti da koordinira pokret otpora. Ali upravo to mu je došlo glave. Cummingsov plan je od početka bio da do pobede dođe serijom poraza. Poenta čitave parlamentarne drame bila je da se Corbyn – čovek čija je najjači adut bio taj što ne izgleda, ne ponaša se i ne kalkuliše kao političar, svede na figuru koja čini sve to, kao i da se jedini pokret u nekoliko poslednjih generacija koji je istinski želeo da promeni pravila britanskog društva prikaže kao saveznik profesionalno-menadžerske klase ujedinjene isključivo spremnošću da svaku pravnu i proceduralnu začkoljicu iskoristi za poništavanje volje glasača izražene na referendumu, da bi sve ostalo kao što je bilo.

Ako se u rezultatima izbora 2019. krije neka vredna pouka, to bi pre svega bilo otkriće koliko je otpor centrizmu danas snažan. U tom pogledu naročito je poučna sudbina pobunjenika koji su se otcepili od Corbyna da osnuju Change UK, među kojima je bio i Chuka Umunna, najavljivan kao britanska verzija Baracka Obame. Shvativši da nema dovoljno podrške za još jednu centrističku partiju, na kraju su se priključili liberalnim demokratima. Liberalni demokrati su dobili nešto više glasova (ne mnogo) i istisnuli svoje navodne saveznike po pitanju brexita prebegle iz Laburističke partije na svim mestima gde je razlika bila mala. Nijedan od laburističkih prebega nije dobio mesto u parlamentu.

Jo Swinson, kandidatkinja liberalnih demokrata za mesto premijerke, koja je sebe nekako uverila da je pobednička formula za liberalne demokrate da kampanju vode kao partija koja je odlučno protiv brexita i da ni pod kakvim uslovima ne uđu u savez sa Corbynom, nije pobedila ni u sopstvenom okrugu i više nije u parlamentu. Laburisti su izgubili 54 mesta u korist torijevaca – od toga 52 u okruzima koji su glasali za izlazak. Ali, kao što je potvrdio James Schneider, Corbynov direktor za strateške komunikacije, kada sam mu pokazao ranu verziju ovog članka, samo troje (Dennis Skinner, Laura Pidcock i Laura Smith) pripadaju radikalno levom krilu partije. Desetine „umerenjaka“ su praktično izvršili političko samoubistvo.

Zanimljivo je da isto važi za torijevce: nijedan od izbačenih protivnika izlaska koji su se nezavisno kandidovali za svoja mesta nije se vratio u parlament.

U britanskoj politici centar je u ruševinama. Državom upravlja tvrdo desničarska vlada kojoj su mandat dali najstariji glasači, uprkos otporu omladine koja je sve naklonjenija socijalizmu. Prilično je jasno da za Johnsonov tim brexit nije bio ništa više od izborne strategije i da nemaju pojma kako da ga pretoče u ekonomski prosperitet. (Koliko je ironije u činjenici da će u nastaloj situaciji od procesa brexita najviše profitirati upravo advokati, a uz njih i računovođe. Za sve ostale, teško je zamisliti scenario koji vodi do poboljšanja sadašnjeg stanja, a veoma je lako zamisliti Johnsona koji ostaje upamćen kao jedan od najkatastrofalnijih premijera u istoriji Britanije.)

Čeka nas nekoliko burnih godina. Ostaje da se vidi hoće li laburisti uspeti da se izvuku iz zamke u koju su ih gurnuli centristi prethodnih generacija, u ulogu partije koja istovremeno zastupa i interese pružalaca nege i njihovih šefova.

The New York Review of Books, 13.01.2020.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 01.02.2020.

ANTISEMITIZAM
BREXIT