Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Nakon što je Goran Vesić prekršio sada već čuvena Četam haus pravila, reagovala je Četam haus policija koja je građanina Vesića privela na informativni razgovor. Oglasilo se i Četam haus tužilaštvo saopštenjem u kojem se kaže da će protiv Vesića biti pokrenut postupak pred Četam haus sudom. Ukoliko bude osuđen, zamenik gradonačelnika Beograda, moraće da snosi jasne zakonske posledice za svoj prestup.

Naravno, ništa od svega toga se nije desilo. Kršenje Četam haus pravila, u skladu sa kojima se održavaju okrugli stolovi između vlasti i opozicije, ne nosi sa sobom nikakve posledice. Zato Goran Vesić može nonšalatno da izjavi da se izvinjava ako je prekršio pravila, ali da bi to svakako učinio i da je znao da ih krši. (Ovo je već uobičajen naprednjački retorički obrt – nismo prekršili zakon, ali i da jesmo, pa šta?)

Pošto Četam haus policija ne postoji, a za kršenje pravila razgovora se ne snose nikakve posledice, postavlja se pitanje šta je to što bi uopšte moglo da motiviše predstavnike režima, koji u svojim rukama drže sve poluge moći u državi, da u ovim razgovorima uopšte učestvuju, uz poštovanje pravila i spremnost na ustupke?

Po svemu sudeći, samo jedna stvar – a to je pretnja bojkotom izbora od strane opozicije. Bojkot je, to je sasvim jasno, oružje nemoćnih. Bojkotom se ne može doći na vlast, niti se njime može direktno uticati na promenu uzurpatorske politike režima. Međutim, njime se može postići nešto drugo – može se razotkriti nedostatak demokratskog legitimiteta aktuelnog režima, do kojeg je ovome, iz različitih razloga, pre svega zbog procesa evrointegracija, ipak stalo.

Bojkot izbora nije nasilna niti antidemokratska metoda političke borbe, već legitimno sredstvo koje stoji na raspolaganju svim akterima u političkom životu. Tim pre čudi izjava nemačkog ambasadora Tomasa Šiba, da „bojkot nikada nije dobar“. Zašto? Kao i svako drugo legitimno sredstvo političke borbe, bojkot izbora može biti dobro (ili loše) rešenje, zavisno od konteksta u kojem se primenjuje.

Doduše, nemački ambasador je bio kritičan i prema aktuelnom stanju medijskih sloboda i načinu rada parlamenta. Pozivajući se na izveštaj Evropske komisije i preporuke OEBS-a, on je istakao i da situacija „nije idealna“, te da se, kako u medijima, tako i u parlamentu, moraju stvoriti uslovi za ravnopravno učešće opozicije u političkom životu. Međutim, nije rekao šta će se desiti ako režim ne bude omogućio ovakve uslove. Hoće li reagovati OEBS-ova policija? Kakve će posledice snositi režim za svoju uzurpaciju medija i institucija? Bez odgovora na ovo pitanje, lepe želje o oslobađanju medija i „povratku dijaloga“ u parlament, ostaju samo to – lepe želje.

Ukratko – ako je smisao okruglih stolova na FPN-u stvaranje uslova za ravnopravnu političku borbu u okvirima institucija, neophodno je usloviti predstavnike uzurpatorskog režima jasnim posledicama koje će trpeti ukoliko ove uslove ne obezbede. Ako takvih posledica nema, onda se „slabijoj strani“ u ovim pregovorima – to jest opoziciji – mora ostaviti sloboda da sama proceni kako će reagovati na bahatost režima, a to svakako uključuje i mogućnost bojkota izbora. Ukoliko se pak opoziciji unapred uskraćuje pravo čak i na ovaj minimalan vid pritiska na režim, „dijalog“ između vlasti i opozicije rizikuje da se pretvori u samo još jedno sredstvo pritiska na opoziciju da po svaku cenu obezbedi demokratski legitimitet uzurpatorskoj vlasti.

Peščanik.net, 22.08.2019.

BOJKOT IZBORA 2020.