Rijetki su pročitali Prustovu Potragu za izgubljenim vremenom, ali svi znaju za njegov suvi kolačić madlen koji, kad se umoči u čaj, evocira različite i mnoge uspomene.
Nedavno je u CZKD bio organizovan okrugli sto na temu Rođeni u Yu i tom prilikom nije bilo čajanki i madlenki, ali jeste nešto drugo. Neko od učesnika se, naime, nostalgično sjetio i bajadera. To nije sve.
Ovih dana se publicista mlađe generacije u novinama osvrće na crtani u 19.15.
Trgovkinja u supermarketu mi preporučuje nekakav keks, uz komentar da je ko nekad.
Na tračerskoj mreži po imenu fejsbuk ljudi vole grupu profesor Baltazar.
Za prvomajskih pijanki, nisam jednom čula kako se generacije rođene 70-ih nostalgično prisjećaju kako su nekad znali sjest u auto i u Split na kafu.
Tu su još i 505 sa crtom, ćevapčići, Opstanak, Agrokomerc, Kenijada, Zabranjeno pušenje, Oliver Mlakar, Kvisko i šta već sve ne. Na ovu se temu prave zbornici i internet stranice, a narod koji živi u dijaspori na pobrojane stvari reaguje kao Čarls Bronson u Telefonu. I to da uđe u te spomenare, Čarls Bronson. (A Kodžak, jel se neko njega sjetio?)
U svojoj analizi buvljih pijaca kao toposa demokratičnosti i avangarde, teoretičarka Anđela Mekrobi se poziva na Frederika Džejmsona, koji (ovo) postmoderno stanje naziva „masovnim bijegom u nostalgiju“.
Nostalgičnu raspravu o rođenim u Jugoslaviji sam tako odslušala ne bez izvjesne dosade, jer teško je reći šta se više može očekivati od sličnih debata u čijem su naslovu sadržana ta dva slova. (Doduše, pored mene je sjedio neki lik koji je dobacivao komentare primjerenije utakmici Čukarički-Metalac.) Pozvani učesnici najčešće dijele manje-više slične stavove, što u principu onemogućava sukobe i potencijalno atmosferu arene. Ali izuzetna posjećenost tribine samo ide u prilog tome da su ljudi još uvijek željni ovakvih tema.
„Ne osvrćemo se unazad ako je sadašnjost, a s njom i budućnost, sjajna. Gubitak vjere u tu istu budućnost“, nastavlja A. Mekrobi, „stvorio je jednu kulturu koja jedino može da gleda unazad i da kroz sentimentalno uljepšavanje preispituje ključne trenutke vlastite ne tako davne prošlosti.“ Poznato? „Današnje društvo“, piše dalje autorka, „nije u stanju da proizvede ozbiljne slike i tekstove koje bi ljudima davale određeni smisao i pravac. U odsustvu toga se stvara „ambis koji se popunjava kulturnim tričarijama (istakla A. Terzić) i starim slikama recikliranim i vraćenim u opticaj kao pastiš.“
Svi, dakle, nešto traže u toj prošlosti koja iz današnje perspektive izgleda sasvim utopijski. Međutim, nije isključeno da se ona takvom čini jer su ljudi, gledano unatrag, naprosto (bili) mlađi, slađi i, da sad ne pretjerujem, možda ne pametniji, ali barem spontaniji.
I nekoliko krajnje postmodernih scena iz filma Gorana MarkovićaTurneja (2008), govore o ovome. Prije nego što lik kojeg glumi Sergej Trifunović na jezivo impresivan način zapjeva Zagrli me… i on se prisjeća crtanog u 19.15, tačnije, Žakija koji je posuđivao glas Dušku Dugoušku. I ne samo to. On zamjera protivničkoj vojsci koja je Miška, (mog Miška!) pokušala da gurne u minsko polje. Miško je, to znaju svi koji su ljetovali u Zaostrogu, glumio u seriji Otpisani. Naravno, i Sonju pamti, seks-simbol generacije.
Drugi primjer je scena u kojoj glumačku trupu konačno dohvate i muslimani. U svom ostrašćenom monologu, njihov vođa niže svoj nostalgični repertoar na kojem su i Crvena zvezda i keve mi i već pomenuti junak Otpisanih kojem je ovaj nekad bio u stanju da dâ i biciklo i sestru Hatidžu, toliko ga je volio.
Nije dakle Šveđanima Abba isto što je bivšim Jugoslovenima i Jugoslovenkama Azra. Ali jeste mlađim generacijama, koje ovaj rivajval sa prefiksom yu doživljavaju donkle kao bilo koji drugi, ali koji je kako godine prolaze sve više lišen emotivnog bagaža. Međutim, za razliku od učesnika tribine koji međusobno ipak sarađuju, likovi poput ovih iz filma Turneja baš i nemaju prilike da sjednu i da se prisjećaju slatkiša.
Suočavanje sa prošlošću kroz fetišizam kulturnih tričarija kao što su bajadere i emisije o životinjama jeste slađe, ali to je ipak falsifikovanje u kojem Jugoslavija ispada kao neka Čarlijeva fabrika čokolade. (Ranije sam bila sklona da mislim da se pjesmica Branka Kockice o kućama od čokolade i prozorima od marmelade u stereotipnoj predstavi ovdašnjih naroda može odnositi na Evropsku uniju; sada mi se čini da se na taj način predstavlja život u bivšoj Jugoslaviji.)
Možda se radi o tome da smo i mi, poput Amerikanaca čije hirove tako volimo da ismijavamo, ipak skloni takozvanoj comfort food, hrani kao utjehi?
Konačno, rekla bih da ovde nije u pitanju nekakva jugo nostalgija već potrošačka nostalgija. Njen razvojni put bi izgledao otprilike ovako: prvo nije bilo ništa pa je onda došlo bar nešto, a toga sada – kuku! – ima previše.
To je još i nostalgija preopterećenih kupaca koji kad na brzinu svrate u supermarket da kupe nešto slatko, unutra se zadrže petnaest minuta i, rastrzani između domaćih jeftin(ij)ih i uvoznih skup(lj)ih, šta god da odaberu, izlaze frustrirani. To je svijest televizijskog pretplatnika o tome da, iako postoji pedeset i sedam programa, nema se šta gledati (Brus Springstin).
Banalno govoreći, komunizam je svakodnevno potrošačko iskustvo, a time i sam život, činio lakšim jer se nije toliko vremena gubilo ispred polica dragstora dumajući o tome dal je možda onaj E ipak kancerogen. Isto tako, s manje se skepse gledalo na spikere. Sumnja je zahtjevna aktivnost.
Frederik Džejmson ovo naziva degradiranim kolektivnim ’objektivnim’ duhom koji teško da na objektivan način može rekonstruisati prošlost. Umjesto toga, taj kolektiv, „kao u Platonovoj pećini, po zidovima iscrtava mentalne slike prošlosti“, u ovom slučaju, bajadere, bombone, revijalni (trivijalni) program i druge opšta mjesta iz regionalne gastronomije/ muzike/ kinematografije/ pornografije.
Vratimo se Džejmsonu. Ako tu i postoji neki realizam, on potiče od „šoka zbog zidova i zbog postepenog poimanja nove istorijske situacije“ u kojoj se traga za istorijom pomoću popularnih shvatanja i predstava o njoj. Pri čemu nam ta istorija uvijek nekako izmiče.
Tržište je itekako svjesno značaja nostalgije, pri čemu A. Mekrobi podsjeća da u reklamama slojevi podsuknji i perje u letu izazivaju neka prijatna, retro osjećanja. Na istu kartu generalno igraju i oni manji ili veći brendovi koji ističu da su njihovi proizvodi prirodni ili da je nešto domaće, a koji tim čarobnim riječima pokušavaju da izbrišu činjenicu da između proizvođača i konzumenta postoji karika u obliku supermarketa. Konačno, i danas se mogu kupiti proizvodi koji su ispunjavali police trgovina krajem 80-ih i početkom 90-ih. Pored toga, ništa lakše nego sjesti u auto i u Split na kafu. Ceste su bolje, automobili su udobniji, pa bi to trebalo biti čak i jednostavnije.
Sada su, ipak, svi (bolno) svjesni toga čija je bajadera? Samo, čija je kuvana kafa, to nije razjašnjeno? A šopska salata, čija je ona? O tome da postavljanje ovakvih pitanja može izazvati izvjesne neugodnosti govori i odličan film Adele Peeve Čija je ovo pesma?
Ali nije u tome stvar. To više nije naše, odnosno, moje. Osjećaj posjedovanja je nepovratno izgubljen. Nacionalni ponos koji ide uz svijest da znamo napraviti dobar začin za supe i variva i slasne čokolade od riže je raspadom Jugoslavije onemogućen. Tržište se, prirodno, otvorilo za masu novih i nepoznatih proizvoda, a kupci su sve zbunjeniji i paranoičniji.
Za potvrdu ove teze Naomi Klajn u svojoj knjizi No logo navodi izjavu tadašnjeg direktora marketinga u Starbaku koji otvoreno priznaje da je svjestan da kupci zapravo ne vjeruju da postoji neka razlika između proizvoda (ajde?!), te da upravo zato brendovi moraju kreirati jake emocionalne veze. U ovom je slučaju to takozvano Starbak iskustvo, pa kad ljudi stoje u redu za kafu to nije samo potreba za kofeinom, već skoro pa romantični osjećaj topline i zajedništva.
Prepoznatljivi proizvodi nastali za vreme bivše Jugoslavije tako evociraju nekdašnje zajedništvo socijalističke federativne republike, ali istovremeno zajedništvo i ekskluzivnost jednog brenda.
Osim toga, svođenje iskustva zajedničke države na politički neutralne trivijalnosti potpuno je idiotsko. A ovo pišem imajući u vidu etimologiju riječi idiot koja, preko grčkog i latinskog, označava privatnu, odnosno, apolitičnu ličnost. Dakle, uspomene na bajadere, 505 sa crtom i Kviska su krajnje idiotske tj. privatne, ali se one u kontekstu zbornika i konferencija izdižu na nivo univerzalnog.
Čisto sumnjam da je, recimo, preživjelim Golootočanima prva asocijacija na Jugoslaviju Jadro keks. Osim toga, valjda je i stanovnike bivših republike vezivalo nešto jače od konditorskog i tv programa.
Peščanik.net, 11.11.2010.
JUGOSLAVIJA