Sedište SPS-a na Studentskom trgu u Beogradu
Sedište SPS-a na Studentskom trgu u Beogradu, foto: Peščanik

Uživanje je posmatrati Dačić Ivicu sa mikrofonom. Ništa zabavnije od dosadnog pevača koji nikako ne ume da se otrese upornog falširanja. Bezbroj je takvih prizora na osnovu kojih sklapamo pazle o razdraganosti srpske elite na raznim festivalima klovnova i pajaca.

Manjak muzičkog dara Dačić zabašuruje podatkom da je srpska maćeha ovdašnjeg turbo treša, Ceca Ražnatović, rođena u Žitorađi. Kao i Ivica, uostalom. Bili su školski drugovi i ostali zauvek vezani zavičajnim uspomenama. Pesma im je u južnjačkim genima i vreloj krvi, a ima glasina da je svoj hit Lepi grome moj diva posvetila Ivici a ne Arkanu.

Dobro, Dačić ne izgleda preterano žestoko, nije Apolon, teško bi se udenuo u standardne gaće. Ali, da je trom, mekan i trehuljiv, sve su to samo prividi. Čovek je kalup južnjačkog mačizma, dežmekasti no energični maneken Srbije pred zemljama za koje smo jedva čuli da negde postoje.

Nije poznato ima li Srbija uopšte Ministarstvo spoljnih dela. Nije joj ni potrebno, jer ova država uz unutrašnje nema ni spoljne poslove. Da postoje, neko bi ih već obavljao. Umesto toga, ostaje nam samo ministrov šarm, kao poslednji i jedini adut.

Šta to znači? Da je izgledan, zabavan, duhovit. Da zrači, ima nedokučivu auru, a iz njega iskače fluid koji ga čini neodoljivim. Da je veselnik i veseljak, pa ume i sa kraljevima i sa fukarom, da bude odjednom sve što poželi. Da popije, pojede, podrigne, podvikne, podvrisne, prdne, zaojka, odjodluje, umukne, zaplače, padne u karasevdah. Oznoji se, dremne, plakne obraze, skine krmelje i ponovi sve to, kad god poželi.

Pa jeste, zar I.D. nije sve to što je nabrojano? I šta mu nedostaje da bi ušao u istoriju? Ništa, sve je tu. On je već u istoriji.

Radeći ono što nikada nije, svoju je misiju shvatio kao obrtanje velikog točka unatrag, u nadi da se nešto od onoga što sanja može vrnuti na početak. Zbog toga je pionir diplomatije, neopisivo uporni mališan koji u zemlje trećeg sveta zalazi gradeći tamo potpuno originalnu stvar. A ona se u srpskom diplomatsko-političkom novogovoru zove otpriznavanje!

Ovaj novi pojam, pored toga što je besmislen, da ne kažemo blesav i budalast, značio bi u opisnom prevodu ovo: povlačenje priznanja Kosova, što je akt nekih država koje su prethodno priznale to što su povukle.

U poslovima otpriznavanja, uz korišćenje raznih veština, ubeđivanja, podmićivanja, nagovaranja, navaljivanja, dosađivanja i već opisanog šarma, Dačić Ivica je postigao najviše što se u istoriji reverzibilne diplomatije moglo postići. Njegov pohod još traje, još je nekoliko stena otkriveno na Pacifiku.

Jureći za potpuno nevažnim egzotičnim senzacijama, Dačić je zaboravio bit stvari: suština srpske spoljne politike morala bi da se zasniva na državama koje jesu priznale Kosovo, jer su one najvažnije za određivanje stabilne pozicije Srbije. Da li je moguće da veseli ministar to ne zna? Moguće je da zna, ali verovatno ne zna i izgleda da nije razumeo o čemu je reč.

Ako nije razumeo, to je misaoni problem klovnovske vlade i čitavog murdarskog režima. Ako jeste, stvari stoje još gore, i u opasnom su sudaru sa interesima ove države. Što će reći, a to već godinama ovde dokazujemo, da su najvažniji poslovi u rukama najvećih mamlaza, koji očekuju da bude proslavljena svaka njihova nova budalaština.

I onaj koji drži Dačića na svojoj sisi, podstiče takve radove, dokazujući da u svojim slaboumnim idejama nije usamljen. Kapetan avetinjskog broda ima posadu kakvu je želeo.

Dačić čini sve da ostane u samaru i ugrabi onoliko od vlasti koliko je još moguće. Ima na svojim plećima hipoteku koferčeta i još neke mutne stvari, pa mu i Službe ili jači partneri u režimu, stalno drže jajca tačno iznad procepa. Zbog tako projektovanih neprijatnosti, I.D. se u kratkim pauzama otpriznavanja dohvatio novog podviga.

U novom Vučićevom iracionalnom ispadu povodom srpske stvari u Crnoj Gori, Dačić Ivica je istrčao bar korak ispred rude sa vodećom zapregom. I predložio užasnu stvar: da Crnogorcima koji imaju srpsko državljanstvo, valja to (državljanstvo) staviti pod sumnju, ili oduzeti, ako oni rezolutno ne podrže srpsku stvar u Crnoj Gori. I svuda gde te srpske stvari ima.

Lišavanje državljanstva je najteža mera pretvaranja čoveka, građanina u apatrida. Za Solženjicina, gubitak sovjetskog državljanstva je bio teža trauma od sibirskih i kolimskih gulaga. I Boris Pasternak, Rudolf Nurejev pa Mihail Barišnjikov gubili su svoje domovine i tražili nove, bežeći od tiranije.

Dačić još nije prozvao kapitalne izdajnike srpstva, njemu su pred mutnim očima obični građani koji imaju svoj, drugačiji stav od zvaničnih fanatičnih budala. Pa bi on da ih ovdašnje operetske diktature liši milosrdnim aktom odnarođavanja.

Stav koji se brani je, u stvari, poslednje i najvažnije sredstvo opstanka koje čovek ima.

Možda nismo sasvim dobro razumeli šta je želeo da kaže čovek koji je nekada učio političku teoriju, istoriju države i prava, i makar jednom pročitao Deklaraciju o ljudskim slobodama.

On verovatno jeste čitao, ali nije uspeo da sazna o čemu je reč i šta sledi kad režim isteruje državu iz slobodnih ljudi.

Tada se bezazleni pajac, koji svojim lošim pevanjem ushićuje publiku sa još gorim ukusom, pretvara u egzekutora.

Sreća je što ovde nemamo Sibir, Indigirku i Kolimu. A ni Goli otok više nije ono što je bio, niti pripada svetoj srpskoj zemlji.

Neki ljudi koji su ismevali Vučića, ili mu pretili na društvenim mrežama, nisu izgubili pasoš. Ali su umrli ili su zatočeni u zatvorskim bolnicama posebnog tipa. Mislite o tome kad od vas traže da podržite najvažniju srpsku stvar, ili zavolite onoga ko je tako grčevito drži.

Peščanik.net, 10.01.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)