Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

U knjizi Anatomija antiliberalizma, Stiven Holms ukazuje na to da se kritike liberalizma neretko zasnivaju na zameni antonima. Tako se konkurencija suprotstavlja bratskoj ljubavi, i u odnosu na ovu potonju prepoznaje kao manjkava. Ali, po Holmsu, za klasične liberale, suprotnost konkurenciji nije bila ljubav, već – monopol: „A monopol nema nikakve veze sa ljubavlju, što zna svako ko je proučavao, recimo, odnos irskih zemljoposednika sa lokalnim seljaštvom. Tako, zamenom antonima, antiliberali prikrivaju izvornu moralnu i političku motivaciju zbog koje su liberali promovisali princip konkurencije“.

Ili, da uzmemo drugi primer koji u svojoj knjizi pominje Holms – naglasak koji liberalizam stavlja na lični interes neretko se suprotstavlja altruizmu, brizi za javni interes i odanosti moralnim idealima. Ali klasični liberali, revolucionari i društveni reformatori svog vremena, zapravo su, kako primećuje Holms, želeli da kažu nešto sasvim drugo. Naglašavajući značaj ličnog interesa svake osobe, liberali su želeli da se obračunaju, ne sa javnim interesom, niti sa zajedničkim dobrom, već sa privatnim interesima koji su se krili iza parola o javnom interesu i zajedničkom dobru – sa lažnim pozivima na patriotizam, religiju i statusnu hijerarhiju koji su od pojedinaca tražili da svoje interese žrtvuju na oltaru „viših interesa“.

Kako piše Holms: „Uprkos popularnoj mitologiji, nijedan liberal nikada nije promovisao lični interes kao alternativu javnom interesu. Svi liberali su izražavali duboku zabrinutost zbog ‘podmuklih interesa’, odnosno privatnih interesa koji se suprotstavljaju pravičnom tretmanu svakog pojedinca. Oni su slavili lični interes samo u meri u kojoj je on bio regulisan normama pravde, pa čak i tada, samo zato što su ga videli kao praktičnu alternativu različitim zloćudnim strastima i hipokritskom razmetanju dobroćudnim motivima… Ono čemu su se liberali suprotstavljali bili su religijski samoprezir i samoponištavajuće potčinjavanje tajanstvenoj božjoj volji. Jednako značajni antonimi ličnom interesu bili su i privilegija, paternalizam, krvna osveta, zavist, vojnička slava i uzvišenost države“.

***

Kada Mijat Lakićević insinuira da smo Dejan Ilić i ja „intelektualci oboleli od intelektualne bolesti“ (insinuirajući, prilično nedvosmisleno, na socijalizam), i kada naše tekstove dovodi u vezu sa „nacional-socijalizmom“, onda glavni problem nije u Lakićevićevom polemičkom maniru, nego u tome što on ne uviđa šta je zaista sporno u predsednikovoj apoteozi Ikee i njenog osnivača. Nije naime nepohodno biti „intelektualno oboleli“ socijalista da bi se video problem u predsednikovom tekstu. Dovoljno je biti dobar liberal.

Reći da je autobiografski pamfletić osnivača Ikee, „katehizis protestantskog duha“, pisati, sa pozicije predsednika republike, promotivni tekst za jednu privatnu firmu, nazivati sopstvene građane lenjim i nesposobnim, a strane poslodavce oličenjem protestantske vrline – to su sve, ne naročito suptilni, načini da se građanima stavi do znanja da su neki interesi vredniji od drugih. To nije liberalizam, to je sve ono protiv čega se liberalizam, istorijski gledano, borio – monopol, hijerarhija, religijska mistifikacija; ukratko – feudalizam. (Ne treba da čudi što predsednikov tekst o osnivaču Ikee Ingvaru Kampradu najviše liči na srednjovekovni žanr hagiografije.)

Kada premijerka i resorni ministar traže od radnika Fijata da odustanu od štrajka zarad „ljubavi prema Srbiji“, imamo posla sa istom stvari – zahtevom da se lični interesi žrtvuju na oltaru višeg interesa, u ovom slučaju patriotizma, koji opet služi kao sasvim providna maska za privatni interes poslodavca. Kada predsednik (tada premijer) kaže da radnici u Juri treba da ćute kako ne bi „oterali strane investitore“ i kako bi trebalo da budu spremni da rade i po 24 sata dnevno, onda to nije ništa drugo nego zahtev za samoponištenjem i žrtvovanjem ličnog interesa radnika.

Nažalost, isto se može reći i za tvrdnju Mijata Lakićevića da će za mogući odlazak Fijata biti odgovorni radnici i seljaci koji „nisu pokazivali naročiti respekt prema industriji, u čemu im je poštena inteligencija pružala svesrdnu podršku“. Naime, Lakićević primećuje ne samo da su se radnici usudili da štrajkuju, već su se i vlasnici zemlje na koju je Fijat bacio oko usudili da podignu cenu svog zemljišta. Po Lakićeviću, dakle, samo strani poslodavac ima prava da bude vođen svojim interesom, a na ostalima je da svoje interese žrtvuju iz „respekta prema industriji“. Sada nam Lakićević, umesto racionalne ekonomske analize, opet nudi veneraciju industrije, ovaj put Ikee. Ona je škola, ona je uzor, ona je ideal, a mi ostali smo oboleli.

Lakićevića je posebno naljutilo što sam u svom tekstu napisao da je Ikea „prodavnica jeftinog nameštaja, vođena profitnim motivom“. Kako je Ilić ispravno primetio, nisam to napisao kao uvredu, ne vidim naime ništa loše u profitnom motivu, svako ima prava na svoj ekonomski interes, Ikea ništa manje, ali i ništa više od bilo koga drugog. Stvari naprosto treba nazvati njihovim pravim imenima, bez mistifkacije. Čast svakome, veresija nikome, pa ni oličenjima protestantske vrline.

Peščanik.net, 16.08.2017.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Ikea i Veber

Mijat Lakićević – Alternativa

Dejan Ilić – Kratak odgovor Mijatu Lakićeviću

Mijat Lakićević – Idea Ikea

Rastislav Dinić – Rad oslobađa

Dejan Ilić – Predsedniče, laku noć

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU