Karantin, crtež, Mila, 5 godina
Karantin, crtež, Mila, 5 godina

Vanredno stanje je donelo neke neobičnosti. Recimo, u potpunosti se slažem sa izjavom ministra zdravlja koji je tokom redovne konferencije za novinare u subotu rekao da „šta god da se dešava, procedura mora da se poštuje“. Izgleda da se tokom narastajuće epidemije priznaju i prizivaju medicinske procedure. To je sasvim u redu. Problem je u tome što se pravne svakim danom sve više krše, ali i aktivno nipodaštavaju.

Ovde smo već govorili o tri ključne neuralgične tačke vanrednog stanja – činjenici da ga nije proglasila, a ni potvrdila Narodna skupština; da vanredno stanje Odlukom o proglašenju vanrednog stanja nije oročeno i da nije naveden ustavni osnov za njegovo proglašenje; da je masovno ukidanje prava na kretanje (preciznije – lišenje slobode) učinjeno protivpravno i u formalnom i u suštinskom smislu.

Kako se u prve dve tačke i dalje ništa nije promenilo, zadržaćemo se na trećoj – zabrani kretanja. Ova zabrana je u drugoj nedelji vanrednog stanja bila glavna tema i u medijima i u privatnim razgovorima. U medijima su dominirale pretnje izvršne vlasti da će svim građanima biti zabranjeno kretanje 24 sata, da će pojedini gradovi biti „zatvoreni“, kao i da će biti nemoguće kretati se iz jednog dela Beograda u drugi. Sve to kako ne bismo završili na grobljima koja nemaju mesta da nas tako neodgovorne prime, a koje je redom nabrojao predsednik.

Ove pretnje zatvaranjem i grobljima u situaciji pandemije i gotovo globalne apokalipse, predstavljaju nešto najmonstruoznije što smo od vladajuće klike videli do sada – a videli smo svašta.

Sem pretnji, tokom nedugog vanrednog stanja videli smo čak četiri varijacije Naredbe o ograničenju i zabrani kretanja lica na teritoriji Republike Srbije koje je sve izdao ministar unutrašnjih poslova. Konstantno su slobode lišene osobe od 65 godina, ostalima je kućni zatvor produžen (umesto od 20 časova, od 17 časova do 5 ujutru, a zatim i od 15 časova vikendom). Sadistički se žongliralo i izlaženjem ljubimaca da obave fiziološke potrebe – pa su se kratkotrajnih 20 minuta u večernjim satima (ali samo 200 metara od mesta stanovanja) ubrzo pretvorili u nula minuta. Starci su dobili nedeljni termin u zoru da izađu i da se prehrane.

Žao mi je što moram da ponavljam, ali činim to iz čiste neophodnosti. Naredba ministra unutrašnjih poslova o ograničenju i zabrani kretanja nije validan pravni osnov za ograničenje ustavnog prava na kretanje. Niti ijednog drugog prava. Možda su čitaoci Peščanika prošle nedelje, kada smo o tome pisali, smatrali ovo tek proceduralnom tričarijom. Stvari su se u međuvremenu ipak promenile, jer je čak i ministar zdravlja odao priznanje važnosti procedura, a Naredba Nebojše Stefanovića se promenila čak četiri puta, sa naznakama izmena koje nemaju kraja. Zašto se ne bi menjale i nekoliko puta dnevno, ne bi li to bilo najuzbudljivije? Među stanovništvom je narasla panika i neizvesnost – šta će nam danas dati, a šta će nam ukinuti?

Kada ne znamo šta je dozvoljeno ponašanje potrebno je da mirno sebi ponovimo da nam pravo na kretanje tokom vanrednog stanja može biti ograničeno, ali ne i ukinuto. Ovo ograničenje može sprovesti samo Narodna skupština, a izuzetno Vlada svojom Uredbom, uz supotpis predsednika. To se do dana današnjeg nije desilo.

Predlažem da se svako od nas, uprkos strahu od bolesti ili moguće obesti izvršne vlasti, u ovim dobrovoljno izolacijskim danima makar jednom dnevno pogleda u ogledalo i kaže: ja sam slobodan čovek.

Ovo se, ali samo za trenutak, ne odnosi na ljude koji su iz epidemioloških razloga, od ranije propisanih zakonom, u karantinu ili u postupku bolničkog lečenja. Ali kada karantin i lečenje prođu i ovi ljudi sebi mogu ponoviti isto. Da su slobodni.

I ne, zaista ništa u tome ne menja Uredba Vlade o prekršaju za kršenje Naredbe ministra unutrašnjih poslova koja propisuje da prekršilac može biti kažnjen novčanom kaznom od 50-150.000 dinara ukoliko ne poštuje Naredbu. Ništa ne menja ni to što se ovom Uredbom van snage stavlja član 8. Zakona o prekršajima koji zabranjuje ponovno suđenje o istoj stvari. Namera genijalnih pravnih umova je da se krivični postupci koji su eventualno pokrenuti zbog kršenja epidemioloških pravila dovrše po ovoj Uredbi i (valjda poslednje proizvedenoj) Naredbi ministra – iako je prva Naredba upućivala na krivičnopravno kažnjavanje (ovo je takođe bio nonsens kojim publiku u teškim vremenima ne treba dodatno zamarati). Ako čak izuzmemo pravno neznanje, čitava ova situacije bi se mogla opisati kao: desna ruka ne zna šta radi leva.

Priču o Uredbi koja treba da pokrije ministarske Naredbe možemo kratko zaokružiti time da Ustav izričito zabranjuje ograničavanje prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu tokom vanrednog (i ratnog) stanja, uključujući tu zabranu suđenja za delo koje nije bilo kažnjivo u vreme njegovog izvršenja, kao i zabranu ponovnog suđenja za isto delo.

Dakle, ponovimo – Naredba ministra nije valjan pravni osnov za ograničenje, a posebno ne ukidanje prava na kretanje. Uredba o Naredbi krši izričitu ustavnu zabranu. Vlasti namerno koriste pandemiju da muče stanovništvo. Usput – zabrana mučenja i nečovečnog postupanja je jedna od ustavnih zabrana koja takođe nikada, pa ni u vanrednom stanju, ne može biti ukinuta.

Ukoliko nismo u institucionalno određenom karantinu ili pri bolničkom lečenju, ukoliko se ne okupljamo u grupama (u bilo koje doba dana ili noći), odluka da li ćemo izaći na ulicu je direktno proporcionalna obimu straha koji je ovaj režim upumpao u nas od kada je shvatio da korona virus ne postoji samo na fejsbuku.

***

Na kraju, nekoliko reči o lekarima kojima u ovoj situaciji poveravamo naše pojedinačno, a naročito javno zdravlje. Oni pozivaju na poverenje. Mi im verujemo, onoliko koliko to možemo u zemlji devastiranog zdravstvenog sistema. Odlučujemo da verujemo jer nemamo drugi racionalni izlaz. Ne želimo političare koji pričaju o medicini i epidemiji.

Zbog toga redovno pratim istupe naših lekara i pri tome sam čula da je bezbedno šetati se u spoljnom okruženju na razdaljini od 2 metra od druge osobe (ako izuzmemo osobe sa kojima inače delimo prostor). Da su maske i rukavice preporučljive, ali ne i neophodne ako držimo ovo odstojanje i ne dodirujemo eventualno kontaminirane površine i zatim usta, oči i nos. Svi to zajedno učimo, preslišavamo sebe, decu i roditelje. Dakle, verujemo lekarima.

I dok to činimo, mislim da i lekari treba da uče. Da obrate pažnju i ne omalovažavaju značaj nemedicinskih procedura tokom epidemije. Ovde naravno govorim pre svega o pravnim procedurama. Pre svega – zbog toga što o tome mogu da govorim, jer je to oblast koju mogu da komentarišem.

Na šta tačno mislim? Tokom druge nedelje epidemije lekarima je upućeno novinarsko pitanje o tome da li na našoj teritoriji i dalje važe zakoni Republike Srbije. Lekarski odgovor je bio „da to pitanje nije zanimljivo“ i da bi „možda nekom drugom bilo zanimljivo“. U nastavku je rečeno da bi epidemiološki najbolje bilo svima zabraniti kretanje.

Svesna sam da lekari ne moraju poznavati pravo, čak im ono ne mora biti ni zanimljivo. Ipak, lekari moraju poznavati pravo u oblasti za koju su specijalizovani, jer ga primenjuju. Tamo gde imaju dilemu dokle smeju da idu, treba da pitaju pravnike.

Kao što pravnici znaju i moraju znati da pravo na kretanje može i mora biti ograničeno (ali samo koliko je neophodno) zbog javnog zdravlja, tako i epidemiolozi znaju i moraju znati da epidemiološke mere imaju svoje granice i da se ne može „svima zabraniti kretanje“.

Ovakve izjave su opasne jer građane mogu dovesti u ozbiljnu zabludu.

Minimalno korektan odgovor na novinarsko pitanje bi bio da lekari ne mogu davati mišljenja o pravnim pitanjima. Nešto bolji odgovor bi bio – da, naravno da i u vanrednom stanju važe i Ustav i zakoni Republike Srbije. Toliko se o pravu nauči i u srednjoj školi.

Sasvim dobar odgovor bi bio da se pred novinarima pojavi neko od kreatora vladinih propisa u vreme vanrednog stanja. Najbolji odgovor bi bio onaj u kome bi se Narodna skupština sastala, kao i mnoga druga predstavnička tela drugih zemalja ovih dana. Onda bi se pred licem javnosti raspravilo o obimu i neophodnosti ograničenja prava tokom ovog vanrednog stanja.

Sve drugo vodi ishodu koji neće rezultirati ničim dobrim. Medicinske i epidemiološke procedure ne postoje sebe radi, kao što to nije slučaj ni sa pravnim procedurama. U središtu i jednih i drugih su ljudi i svet oko nas.

Naši građani, čak i oni koji se pridržavaju preventivnih epidemioloških mera, noću se iskradaju da izvedu svoje ljubimce u šetnju, kako bi zadržali minimum dostojanstva životinja. Kao da je zemlja pod okupacijom, a ne pogođena epidemijom.

Penzioneri, u želji da udahnu vazduh, kupe hranu ili podignu penziju, strahuju od sopstvene države, istrčavaju napolje, prerušavaju se i intenzivno strepe. Neizmerno me je rastužilo kada sam čula da je moj stariji poznanik neposredno posle jednog ovakvog iskradanja preminuo od srčanog udara.

Zbog toga je važno da znamo da su procedure važne, to kaže i ministar zdravlja. Važne su baš sve procedure, ne samo neke. Važno je da se profesije međusobno poštuju i uvažavaju, kako bi svi što pre prebrodili epidemiju. Vrlo je važna i odgovornost za javno izgovorenu reč. Ali je ipak najvažnije ljudsko dostojanstvo, koje svakim danom ovog vanrednog stanja nestaje.

Da li ćemo to dozvoliti, zavisi i od nas.

Ovaj tekst je realizovan uz podršku Fondacije za otvoreno društvo.

Peščanik.net, 30.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)