Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Čula sam da je predsednica Vlade rekla da nas sa Peščanika treba da bude sramota. Prvi nam je to preneo Dejan Ilić u svom jučerašnjem tekstu. Nisam lično čula da je predsednica Vlade to rekla, ali ni ona nije čitala tekst Rodoljuba Šabića zbog koga ovaj navodno treba da se srami. Vest je postala zvanična kada je reagovao i sam Šabić.

Da li se nalazimo u vanrednom ili ratnom stanju?

Pitanje se postavlja iz najmanje dva razloga. Solidarnog, jer je „sramotni“ tekst gospodina Šabića, pod nazivom „Stanje ili situacija, pitanje je sad“, ukazivao na to da bi u zemlji bilo dovoljno uvesti daleko manje invazivnu, ali sa stanovišta suzbijanja epidemije, ipak dovoljno efikasnu – vanrednu situaciju. Na to su poslednjih dana uz Rodoljuba Šabića razložno ukazivale i Vesna Rakić Vodinelić i Vida Petrović Škero, a o tome je bilo reči i u nekim mojim tekstovima. Nije bilo nikoga da nas čuje – možda baš zato što naše tekstove ne čitaju, a istupe ne prate.

Za samo nekoliko dana od dileme „stanje ili situacija“ došli smo do dileme da li se nalazimo u vanrednom ili ratnom stanju. Treća mogućnost je da svedočimo državnom udaru, zapravo njegovom konvalidiranju, uvijenom u pandemijsku oblandu.

Kako bismo došli do argumentovanog odgovara na naslovno pitanje, analiziraćemo akte koje su Vlada, ili neki njeni delovi, usvojili u prvih pet dana vanrednog stanja.

Odluka o proglašenju vanrednog stanja

Već je ranije bilo reči o tome da je u nedelju, 15. marta, Odluku o proglašenju vanrednog stanja doneo trojac koji bi to mogao učiniti samo u okolnostima koje fizički onemogućavaju Skupštinu da se sastane. Nisu ponuđeni ubedljivi, zapravo nisu ponuđeni nikakvi razlozi, koji bi doveli do zaključka da se nije moglo sprovesti zdravstveno bezbedno okupljanje i glasanje poslanika. Odluka predsednika, predsednice Vlade i predsednice Skupštine nije ni naknadno odobrena u Skupštini, iako Ustav to omogućava. Takav razvoj situacije, odnosno tumačenje da Skupština ne može da se sastane do daljnjeg, sada već dvojcu (Vlada – predsednik) omogućava šestomesečno nekontrolisano iživljavanje nad Ustavom garantovanim pravima građana Srbije.

Ono što je izuzetno zanimljivo jeste da u Odluci o proglašenju vanrednog stanja nije naveden ustavni osnov za njegovo proglašenje. Nije rečeno da li se vanredno stanje uvodi zbog toga što javna opasnost ugrožava opstanak države ili opstanak građana, što su dva moguća razloga. Imajući u vidu pandemijske okolnosti, razumna pretpostavka je da se radi o drugom razlogu, ali je njegovo navođenje iz nepoznatog razloga izostalo.

Odluka takođe ne oročava trajanje vanrednog stanja. Iako ono može trajati najduže 180 dana, svakako bi moglo trajati i daleko kraće, onoliko koliko se procenjuje da je neophodno.

Ove okolnosti nas upućuju na to da već u prvom koraku nešto nije bilo u redu – od nesastajanja Skupštine, preko nenavođenja osnova uvođenja vanrednog stanja i neoročavanja njegovog inicijalnog trajanja.

Uredba o merama za vreme vanrednog stanja i Uredba o organizovanju rada poslodavaca za vreme vanrednog stanja

Ovde smo već ranije govorili o tome da Vlada tek svojim uredbama (a ne usmenim izjavama) može ograničiti neka od Ustavom garantovanih prava tokom vanrednog stanja. Prva ovakva Uredba uključuje nekoliko mera koje se odnose na ograničenje zabrane kretanja i okupljanja, a naročito kretanja u javnom prostoru licima koja su zaražena ili za koja se sumnja da su zaražena korona virusom. Ove mere, koje je navodno bilo moguće uvesti tek proglašenjem vanrednog stanja, već su bile predviđene Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti – ovo se pre svega odnosi na zabranu okupljanja na javnim mestima, ograničenje kretanja stanovništva u zaraženim područjima i karantin. Kršenje ovih zakonskih pravila već je vodilo prekršajnoj i krivičnoj odgovornosti.

Uredba reguliše i dve stvari koje ipak ne bi bilo moguće sprovesti uvođenjem vanredne situacije – prva se odnosi na zabranu svih okupljanja u zatvorenom prostoru. Ukoliko postoji medicinski razlog – verujmo iz iskustva drugih zemalja da postoji – da se zabrane sva okupljanja u zatvorenom prostoru, to znači da je kolektiv kao takav potencijalni izvor masovne zaraze. To onda znači ne samo da ne rade vrtići, škole već i svi drugi kolektivi, uključujući i radne kolektive (sem vitalnih službi koje moraju da rade, poput medicinskih, u posebno obezbeđenim uslovima).

Kod stava o fatalnom širenju zaraze u kolektivu Vlada je bila vrlo nedosledna, pa je svojom narednom uredbom, Uredbom o organizovanju rada poslodavaca za vreme vanrednog stanja, praktično u potpunosti omogućila redovno funkcionisanje radnih kolektiva, onda kada rad od kuće nije određen ugovorom ili opštim aktom poslodavca, a sam poslodavac shvati da svoj posao ne može da organizuje raspuštanjem kolektiva. Dakle, poslodavcima je ostavljena samo mogućnost da svoj rad organizuju drugačije nego uobičajeno. Ovde nećemo detaljno obraditi praktične posledice ovakve nedoslednosti – kako one epidemiološke, tako i radnopravne (koje se naravno svode na pretnju otkazom onima koji ne žele ili iz drugih razloga ne mogu da rade u redovnim radnim uslovima).

Ovde se postavlja zdravorazumsko pitanje – da li se zaraza zaista tako značajno širi u kolektivima? Ako je odgovor da, a pretpostavljamo da jeste, onda je na određeno vreme trebalo onemogućiti rad svih kolektiva i obezbediti dežurstva tamo gde je to neophodno. Ako je zaista u pitanju opstanak stanovništva, to je mala cena koju treba platiti.

Drugo ograničenje koje nije na drugi način moglo biti sprovedeno je ono o odlaganju izbornih radnji. O tome smo takođe već pisali. Ovo se nije moglo učiniti drugačije nego proglašenjem vanrednog stanja. Izborne radnje i izbori bi zaista doveli (i već jesu) u kontakt veliki broj ljudi i sasvim je opravdano zastati sa redovnim izbornim planovima.

Dakle – pitanje zabrane okupljanja u zatvorenom je tretirano potpuno nedosledno, dok je pitanje odlaganja izbornih radnji izvršeno nedvosmisleno i bez greške. Tu se pokazuju i prioriteti ove Uredbe.

Ali to je bio samo početak.

Naredba ministra unutrašnjih poslova o ograničenju i zabrani kretanja lica

Na kraju, ali samo hronološki na kraju, dolazimo do naredbe o zabrani kretanja osoba starijih od 65 godina tokom celog dana i zabrani kretanja svih građana od 20 časova do pet časova ujutru. O ovoj zabrani će se, uverena sam, jednog dana, pisati kao o jednoj od najmračnijih pravnih epizoda Srbije sa početka 21. veka. Evo nekih od razloga.

Pre svega i po ko zna koji put za ovih pet dana ponovićemo – Ustavom garantovana prava građana, poput prava na kretanje, mogu biti dodatno ograničena (dodatno – jer već jesu ograničena zakonom koji reguliše zaštitu od zaraznih bolesti) odlukom Narodne skupštine (po pravilu) ili izuzetno Uredbom Vlade uz supotpis predsednika. Ovo drugo je naš trenutni scenario.

Naredba ministra unutrašnjih poslova nije Uredba Vlade i to nam je svima jasno. Nebojša Stefanović nije Vlada Srbije, a ne predstavlja ni supotpis predsednika, to nam je valjda takođe svima jasno. To je formalni razlog zašto ovako sprovedeno ograničenje nije moguće čak ni u vanrednom stanju.

Drugi i suštinski razlog – čak i da je ovakvo ograničenje uvedeno Uredbom Vlade, uz saglasnost predsednika, ono bi bilo dubiozno jer se ne radi o ograničavanju prava na kretanje naročito ugroženoj kategoriji stanovništva, već o njegovom potpunom ukidanju. Ustav dopušta ograničavanje (odnosno odstupanje) od garantovanih prava, ali ne i njihovo ukidanje. Odstupanje se dopušta samo u obimu koji je neophodan.

Po pitanju neophodnosti ova vlast je zaista otišla predaleko. Možete reći da su zabranjena javna okupljanja, okupljanja u zatvorenom, možete zatvoriti sve ili većinu javnih službi, možete čak i propisati razdaljinu na kojoj ljudi mogu pojedinačno da se kreću u javnom prostoru da se ne bi inficirali (kao što su to učinile neke druge zemlje) ali im ne možete linerano ukinuti slobodu kretanja. To je zaista nedopustivo. Kada svemu tome dodamo zabranu kretanja tokom noći za sve građane, kao da virus tada naročito operiše, onda stvari dobijaju dodatno opasnu dimenziju. Preko dana možete da sedite u nebezbednim kolektivima, ali noću nećete nigde – ni makac.

Epidemiolog Predrag Kon je juče, gostujući na televiziji N1, rekao da se „jako loše oseća što se starijima ne dozvoljava da se kreću“. Čak je rekao da je „sigurno u redu izaći napolje, samo ne u većim grupama“ i da bi bilo dovoljno napolju kretati se na razdaljini od jednog do dva metra, kako bismo bili bezbedni. Možda u ovoj situaciji poneki čovek, poput gospodina Kona, ima i profesionalnu odgovornost za javno izgovorenu reč. U sveopštoj totalitarnoj buci– to je ipak dobra vest. Zašto ga ne slušaju predstavnici Vlade i predsednik?

Profesionalnu odgovornost imamo i mi pravnici. Slobodno možemo da kažemo da je zabrana kretanja koja je uvedena naredbom ministra bez pravne snage – što zbog načina na koji je doneta, što zbog njene sadržine.

Ovo nije poziv penzionerima (a ni drugim rizičnim grupama) da se ponašaju neodgovorno. Zaista treba da ostanemo kod kuće, koliko kog je to moguće, kako bismo zaštitili sebe i druge. Ovo je poziv na osvešćivanje – ukoliko imate potrebu da izađete iz svoje kuće, po hranu ili lekove ili da udahnete vazduh, imate pravo na to.

Naša zemlja nam ne može kolektivno i u potpunosti zabraniti da izađemo na ulicu. Za to ne postoji ni pravni ni drugi opravdani osnov. Zbog čega se vladajuća klika odlučila za ovakav eksperiment in vivo, a sa naročitom silinom u odnosu na penzionere – ostaje tema za razmišljanje.

***

Jedan dobronamerni kolega mi je ovih dana, dok smo razgovarali o merama Vlade, rekao da „sada nije vreme za otpor“. Naravno, referisao je na moj otpor. Odgovorila sam mu da je uvek pravo vreme za otpor ludilu.

Vlada u vanrednom stanju može ograničiti i slobodu izražavanja. Još uvek to nije učinila, ali ako to bude slučaj, samo će potvrditi sve o čemu su sumnjivci sa Peščanika pisali prethodnih dana, uključujući tu i mene.

Legitimni cilj – sprečavanje širenja zaraze i očuvanje javnog zdravlja – je moglo i još uvek može da se sprovede bez zastrašivanja i merama ograničenja prava koje su proporcionalne ovom cilju. Dakle bez potpunog ukidanja prava na kretanje delu populacije, bez vojske koja u borbi sa virusom patrolira sa prstom na obaraču i policije koja se svojim građanima pred spavanje obraća rečima – u toku je policijski čas!

Taj zadah tiranije, kako kaže Ljubodrag Stojadinović, a u hroničnoj nestašici alkohola i asepsola, zaista preti da nas uguši pre nego epidemija koja će proći i koje se, kao odgovorni ljudi, svi već danima čuvamo. Posledice zabrana i strah od izvršne sile koja kontroliše naše kretanje, naš život, progoniće nas još mnogo godina.

Vratimo se na pitanje sa početka – vanredno ili ratno stanje. Čini se da nije u toku vanredno stanje zbog ugroženosti opstanka građana, već ratno stanje koje je država proglasila građanima. U tom ratu, pandemija za sada igra za razobručenu državu.

Peščanik.net, 20.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)