Foto: Bogdan Spasojević
Foto: Bogdan Spasojević

Društvo, koje je ovde nekako opstajalo uprkos slomu, može se smatrati klinički mrtvim. Nema socijalne kohezije i solidarnosti, zavladali su apatija i melanholija, rušenje zakonitosti i gubitak poverenja u većinu stvari koje omogućuju zajednicu ljudi. Nema pouzdanih etičkih okvira u odsustvu društvenih normi i potpunom razaranju vrednosnog sistema. Sigurnost opstanka zavisna je od volje pripadnika otuđene i podivljale sile. Ona je sebe uzdigla iznad ljudi i zakona a protiv života i slobode.

Ovaj uvod verovatno izgleda kao tmurni pesimistički ogled, ali možda su stvari mnogo gore. Socijalna nebriga za građanski status pred rastućim državnim terorom dovodi u pitanje i fizički opstanak svakoga od nas.

Pozivanje na pravo odbrane pred tuđinskom policijom jeste rizik da budete optuženi za rušenje poretka. Mada je za odbranu života ljudi, rušenje poretka onih koji su svaki legitimni već porušili – ultimativni uslov. To je potpuni slom svega što nas zlostavlja. To je problem koji se pojavio kao vitalna pretnja i ne može se zataškavati nadom da će nasilnici iznenada postati razumni.

Konačno znamo da primeri čudovišnog nasilja tzv. policije nisu psihopatski ekscesi pojedinca koji se, na primer, dodatnom revnošću izdvojio iz uniformisane rulje. Nego pravilo ponašanja koje je izvan svake sumnje odobreno na samom vrhu.

To je usmeni nalog kostimiranim sadistima iz straha, mržnje i besa. Vladajući subjekt je već neko vreme u onostranom svetu, daleko od razuma. Možda u svom bunilu nije u stanju da sagleda sve posledice masovnog nasilja. A možda i jeste, ako već misli da ono nikada nije dovoljno i da uvek valja dozirati još, sve do pucanja.

U njegovim brojnim pobedama nad „blokaderima“ nema dokaza da je pobeda zaista bilo. Tinja otpor sa oblicima koji se ne mogu staviti pod nadzor. Vladalac veruje u silu kao definitivnu meru. Policija je već na nivou neronovske garde, sa mogućim identičnim epilogom: da se garda u jednom času okrene protiv onoga zbog koga postoji. Vojska je u stanju hibernacije a ako njen kolektivni um nije u stanju da se odvoji od ulizičke filozofije Milana Mojsilovića, onda je pred nama hunta bez uma.

Neki ozbiljni ljudi iznose bojazan da se ovde sprema konačni obračun sa građanima koji ne odustaju od otpora. Kao i svi takvi i slični poduhvati i ovaj ovde bi morao da bude brutalan bez završne računice: kako se kome zalomi, to je cena strahovlade.

Dakle, nasilje višeg nivoa, kakvo priliči najsurovijem obliku državnog terora. Ne treba sumnjati da je vladalac spreman na takav korak. Ništa ga više ne sprečava: ni moral, ni razum ni obziri normalnog stvora. Čak ni upozorenja prijatelja iz sveta, koji odjednom ponovo ignorišu njegovu smrtonosnu neuračunljivost.

Ima svedočenja da je za konačan obračun bio spreman još 15. marta. Nisu ga zanimale posledice niti broj žrtava na ulicama Beograda. Bio je uveren da ima dobro opravdanje pred sobom, ma šta uradio. Ispostavilo se da je jedan sonični hitac bio dovoljan. Trupe naoružane bojevom municijom su diskretno povučene.

Videli smo u Novom Sadu brutalno nasilje nad ženama i dečacima, neljudsku surovost policajca koju je MUP opravdao formulacijom da je delovanje policije bilo „u okviru zakonskih ovlašćenja“. To je onaj nivo cinizma koji je najgore moguće predskazanje: zločin je delo u okviru zakona. Mogu da rade šta žele i spremaju se za to.

Odnos prema državnom nasilju je uglavnom dvojak: izaziva strah i bes. Ili su na gomili oba osećanja istovremeno. Stav razumnih ljudi u protestima je ispravan: samo mirno, bez nasilja. Ali, uzdržanost jedne strane nije dovoljna. Policija, ne znamo čija je ali naša nije, već je dresirana kao zla sila, koja mrzi one koje mora da prebija. U glavama njenih vođa, taj odnos između mržnje i nasilja je logičan: tamo, gde su oni ljudi, momci, devojke i deca, tamo su vaši neprijatelji. Ne štedite ih, junaci, udrite iz sve snage, nema milosti za njih!

Potrebno je razumeti pacifizam druge strane, kao nenasilni otpor ili put u propast. Svejedno će dobiti batine, postati invalidi ili čak biti ubijeni. Takav je dubok jaz stvoren, i izgleda ne može biti zatrpan bez snažne implozije otpora. Niko nije dužan da trpi zlostavljanje, niti policiji bilo od koga može da bude dato takvo ovlašćenje. Bez ikakvih ograničenja.

Nije dopušteno da građani u protestu dođu u poziciju lakih meta, bez odbrane i dobrog izlaza. Mislite o tome kad vam neko kaže da je ovde moguća neka verzija Tjenanmena u završnici terora. Kadrovska rešenja u tzv. policiji garantuju njenu apsolutnu surovost.

A opozicija neka se sprema za poštene i fer izbore.

Peščanik.net, 21.11.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)