Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Možda nismo zamišljali kraj bojkota na isti način. Neko je možda očekivao koordinisan stav i javnu odluku opozicije, uz jasno objašnjenje zašto se na izbore izlazi. Umesto toga, u poslednje vreme dobijamo nevešta obrazloženja, puna logičkih grešaka.

Izlazak na lokalne izbore u Negotinu je eksperiment, kaže Vuk Jeremić. Kakav eksperiment, pitate se, a Siniša Kovačević objašnjava: ako izbori budu pošteni, onda će njihova stranka ostvariti odličan rezultat, a ako budu nepošteni, onda će to „samo biti dokaz da na izbore ne bi trebalo ići“. Sve se tu pomešalo, i uzrok i posledica, i posmatranje i učestvovanje na izborima.

Nisu ovakvi stavovi usamljeni. Izlazi se na izbore i jer je „dosta zamajavanja“ sa „pasivnim“ bojkotom, kako kaže Boško Obradović. Bojkot se kvalifikuje, on nije bio onakav kakav je trebalo da bude, pa stoga nije doneo očekivane rezultate i nije ga šteta napustiti. Da je bio „pravi“ bojkot – e to bi bila druga priča.

Zašto čujemo sve više tankih objašnjenja zašto se napušta bojkot? Pre dve godine bilo je jasno zašto se sa njim počinje, ali ni tada, kao ni sada, nije bilo jasno kako se iz njega izlazi. Mnogo je lakše objasniti šta je cilj bojkota, nego proceniti njegove efekte i na osnovu toga odlučivati o sledećim koracima. Zato je sada vreme da se podvuče crta – šta se bojkotom zaista postiglo?

Da bi se analizirali ishodi bojkota izbora, mora se uzeti u obzir politički kontekst, hibridna priroda političkog režima, u kojem postoje i elementi demokratije i autokratije. Formalne demokratske institucije su još uvek glavni način kojim se politička moć u Srbiji stiče i održava, ali stranke na vlasti u stvarnosti zloupotrebljavaju poziciju i ostvaruju izraženu prednost nad političkim protivnicima. Srbija nije ni samo demokratija, ni samo autokratija, već i jedno i drugo.

Bojkotom institucija u hibridnom režimu, prvo parlamenta, pa onda i izbora, oduzimao se demokratski legitimitet vladajućoj stranci. Stranke bojkotom odbijaju učešće na nepoštenim izborima i vladajuća stranka se stavlja u defanzivu. Ali, istovremeno, bojkotom se ugrožava pozicija stranaka koje ne učestvuju na izborima. Opozicija ne učestvuju u utakmici koja se nastavlja i bez nje, između vlasti i „kooperativne opozicije“, čime ona postaje politički akter trećeg reda.

U nastavku teksta detaljnije ću obrazložiti načine na koji je bojkot izbora u Srbiji donekle delegitimizovao vlast, ali mnogo više marginalizovao opoziciju.

Delegitimizacija vlasti

Glavni motiv bojkota bio je nepristajanje na nepoštene izbore. Bojkot je bio način da se ukloni veo sa nedemokratskog dela hibridnog režima i da se iznudi njegova promena. Odbijanjem da se učestvuje na izborima, pitanje kvaliteta izbornog procesa postalo je prioritetno u političkom životu, narodnim poslanicima izabranim na bojkotovanim izborima oduzimao se legitimitet, a podrška drugih demokratskih režima ovako izabranim vlastima dovedena je u pitanje. Bojkot jeste donekle imao sve ove efekte, ali je i vlast uspešno odgovarala na izazove.

Izborni uslovi u prvom planu

Srpska napredna stranka došla je na vlast na demokratskim izborima, na talasu nezadovoljstva rezultatima vlade tadašnjih demokrata. Ali po dolasku na vlast, demokratske institucije su sistematično podrivane. Iako se kvalitet izbornih uslova na nacionalnom nivou kontinuirano pogoršavao, zapravo su lokalni izbori održani 2018. godine bili među okidačima bojkota.

Na beogradskim izborima održanim u martu 2018. do izražaja dolazi paralelna evidencija birača, dok su se izbori održani u opštini Lučani decembra 2018. istakli po zloupotrebi javnih resursa, potkupljivanju ali i zastrašivanju birača. U ova dva slučaja lokalnih izbora postale su vidljivije i jasnije tehnike kojim se osigurava ishod izbora kontrolom ponašanja birača na izborima na kojima bi glasanje trebalo da bude slobodno i tajno.

Izbori postaju jedna od centralnih tema u političkom životu Srbije. Sredinom 2019. održava se prvi dijalog o izbornim uslovima koji vode nevladine organizacije, a u koji se u sledećoj fazi kasnije uključuje Evropski parlament. Međutim, ni prvi ni kasniji dijalozi ne doprinose suštinskoj promeni izbornih uslova, a vlast uspešno manipuliše procesom otvaranjem „paralelnog“ dijaloga, bez stranih posrednika. Stvari se menjaju da bi ostale iste.

Skraćivanje mandata skupštine

Delimični bojkot izbora 2020. doveo je do najnižeg odziva birača (49%) na parlamentarnim izborima u poslednje dve decenije. Slab odziv bio je doduše uslovljen i raširenim strahom birača od korona virusa. Ali, nisko učešće građana na izborima, naročito u gradskim sredinama, predstavljao je ozbiljan udarac legitimitetu novog parlamenta.

U Narodnu skupštinu ušlo je 7 opozicionih poslanika, uglavnom predstavnika manjinskih lista. Ovakav parlament, očišćen od političkog pluralizma, štrči među evropskim demokratijama. Vlast je ovo priznala kada je mandat takvog parlamenta skraćen, već prilikom formiranja vlade, uz najavu novih izbora na proleće 2022.

Parlament je nastavio da donosi zakone u skladu sa željama Vlade, kao što je to uostalom činio i dok je opozicija bila u njemu. Usvojen je i dugo očekivani Kodeks ponašanja, koji bi valjda trebalo da privoli opozicione poslanike da se vrate. Ipak, skupština je postala još toksičnija, sa mladim poslanicima SNS-a koji koriste priliku da se dokažu stranci i iskažu nadmoć nad odsutnom opozicijom, čiji se glas više ne čuje.

Poljuljana spoljna podrška

Zapadne demokratije sa kojima Srbija, makar formalno, želi da ostvari dublju integraciju, postaju nešto kritičnije prema političkom stanju u državi. Ovo je pre svega vidljivo u odnosima sa EU. Ocene Evropske komisije i Evropskog parlamenta iz godine u godinu su sve lošije, a kritike su sve glasnije, naročito iz redova liberala, socijalista i zelenih. Srbija, zbog nedostatka napretka u oblasti vladavine prava, već dve godine nije otvorila novo pregovaračko poglavlje.

Dok evropske integracije stagniraju, međunarodne organizacije konstatuju negativne procese u Srbiji. Poslednji izveštaji američke organizacije Fridom haus karakterišu Srbiju kao hibridni režim. Ali iako bismo mogli da kažemo da je spoljna podrška poljuljana, ona suštinski nije promenjena.

Podrška zapadnih demokratija vlastima u Srbiji ostala je konstantna, jer ona u novijem periodu sve manje zavisi od stanja demokratije u njoj. Uprkos očekivanjima, podrška bojkotu opozicije potpuno je izostala. I konstatovanje negativnih trendova i kritičniji odnos prema stanju demokratije započelo je pre bojkota, pa je pitanje da li je uopšte bojkot, i u kojoj meri, zaista doprineo smanjenju spoljne podrške vladajućoj stranci.

Marginalizacija opozicije

Kritičari režima u Srbiji koji tvrde da je on potpuno nedemokratski, odnosno da se radi o nekom obliku diktature, ignorišu činjenicu da se moć u njemu još uvek stiče i održava izborima, pa se tako i gubi. Svako održavanje višestranačkih izbora u hibridnim režimima predstavlja određeni rizik za stranke na vlasti. U poslednjih par godina, u okruženju su Gruevski i Đukanović na izborima izgubili vlast, a Orban i Erdogan najveće gradove.

Bojkot u Srbiji jeste usmerio pažnju na to kakvi su izbori, ali u krajnjoj instanci i takvi su dovoljni da se kroz njih crpi legitimitet vlasti. To partije koje bojkotuju izbore stavlja pred dilemu: da li bojkot unapređuje ili unazađuje njihove šanse na narednim izborima? Čini se da su često previđani neželjeni efekti bojkota ipak značajno oštetili opoziciju, koja je izgubila mesto u institucijama i resurse koji idu uz to, podeljenija je unutar i između sebe nego ranije, a njeni glasači su pasivizirani.

Gubitak institucionalnih podsticaja

Pošto su opozicione stranke koje su bojkotovale izbore napustile institucije, ostale su bez važnih izvora sredstava, ali i legitimiteta. Najosetniji gubitak tiče se finansijskih sredstava koje stranke dobijaju od države. Budući da je javno finansiranje političkih aktivnosti vezano za broj predstavnika, bez njih nema ni finansiranja.

Po podacima Agencije za sprečavanje korupcije, dve opozicione stranke sa najvećim brojem poslanika, DS i Dveri, samo u 2018. su iz javnih izvora dobile oko milion evra, na šta više nemaju pravo. Pored toga, funkcionisanje ovih stranaka oslanjalo se na nekoliko desetina narodnih poslanika i više stotina odbornika u skupštinama opština i gradova, koji su takođe plaćani iz javnih izvora.

Pored gubitka sredstava potrebnih za rad, stranke koje su nekada činile okosnicu opozicije (ali i vlasti) postale su politički akteri trećeg reda. Ovo je očigledno u odnosu predstavnika Evropskog parlamenta u međustranačkom dijalogu, koji su „parlamentarnu opoziciju,“ ko god oni bili, tretirali kao primarnog partnera u odnosu na „neparlamentarnu opoziciju“.

Podele unutar i između stranaka

Krajem 2018. i početkom 2019. došlo je do naznaka formalizacije saradnje u opoziciji. Nakon formiranja Saveza za Srbiju, na talasu protesta koji su mobilisali veliki broj opozicionih glasača, potpisana su dva dokumenta, „Zajednički uslovi za sprovođenje slobodnih i poštenih izbora“ i samo nekoliko nedelja kasnije „Ugovor sa narodom“. Jedan ili drugi dokument potpisalo je čak 20 političkih aktera, od kojih 14 tada parlamentarnih i 6 neparlamentarnih.

Međutim, ova velika ali heterogena opoziciona grupacija uskoro se razišla, pri čemu je bojkot odigrao značajnu ulogu u tome. Na izbore je izašlo 9 aktera (DSS, DJB, Nova Stranka, PSG, SMS, Zdrava Srbija i 1 od 5 miliona na republičke, a SDS i ZZS na lokalne), dok ih je 10 bojkotovalo (DS, Dveri, DZVM, GP, NS, NDB, Otadžbina, PZP, SSP sa LS, i USS Sloga). Značajnije unutarstranačke podele ili odmetanja zabeleženi su kod tada još uvek parlamentarnih stranaka (DS, Dveri, NS, SDS) i pokretu 1 od 5 miliona.

Fragmentacija opozicije nastavila se i nakon bojkota. Posle raspuštanja Saveza za Srbiju, formirana je Udružena opozicija Srbije. Ovo labavije udruživanje opozicije nije obuhvatilo stranke koje su učestvovale na izborima, pa ni neke koje su ih bojkotovale, i bilo je još kraćeg veka. Većina stranaka opozicije uporno zagovara saradnju, tokom međupartijskog dijaloga predloženo je nekoliko platformi za dijalog sa posrednicima iz Evropskog parlamenta, ali je bilo i onih koje su pristupile dijalogu bez posrednika. Tri nedavna predloga o saradnji samo su poslednja manifestacija rastakanja koordinacije između opozicionih aktera.

Pasivizacija opozicionih glasača

Birači koji još uvek imaju naklonosti ka opozicionim strankama ostali su nakon bojkota u najboljem slučaju zbunjeni, a u najgorem odbijeni od glasanja. Birači su i prethodnih godina dobrim delom imali razumevanja za pritužbe opozicije oko izbornih nepravilnosti, ali podrška strategiji bojkota nikada nije značajno porasla. Međutim, opozicione stranke su se tek nakon izbora našle u novom problemu.

Nakon formiranja Saveza za Srbiju na jesen 2018. usledio je period u kom je, prvi put posle 2014, neki opozicioni akter počeo da figurira kao druga snaga u istraživanjima javnog mnjenja, smenjujući na tom mestu SPS, iza neprikosnovene SNS. Ali, odlukom o bojkotu i raspadima opozicionih saveza dolazi i do dezintegracije opozicije u rezultatima anketa. To se desilo zato što su birači koji podržavaju opoziciju, ili makar znaju za njenu strategiju bojkota, u standardnim anketnim istraživanjima tvrdili da ne bi glasali na izborima, odnosno nisu navodili za koju stranku bi glasali.

Nepovoljni rezultati u anketama za stranke koje su se zalagale za bojkot počeli su da imaju negativan efekat i na očekivanja birača o tome koliki je u stvari njihov izborni potencijal. Istraživači javnog mnjenja, kao i naručioci iz opozicionih stranaka, počeli su da nude ispitanicima sve kreativnije opcije za izjašnjavanje, kako bi pokušali da promene ovu po njih veoma turobnu sliku, za sada bez uspeha.

Posle bojkota

Poslednjih godina napisane su stotine analiza bojkota izbora u Srbiji. Neke od njih su bile dobre. Ali najveći broj njih polazio je od političkog stava u koji je njihov autor želeo da ubedi čitaoce i zato predstavljaju jednostrano viđenje bojkota.

Ne verujem da se bojkot izbora u hibridnom režimu može posmatrati na jednostran način. Njegov cilj jeste razumljiv, ukoliko se radi o pokušaju da se poremeti postojeće stanje i izbori se za fer izborne uslove. Međutim, opasnost od daljeg slabljenja opozicije je izvesno bila potcenjena.

Sa jedne strane, došlo je do skraćenja mandata skupštine i izborni uslovi su privremeno došli na dnevni red, ali je vlast spretno prevukla taj proces u svoju korist i za sada zadržala otvorenu podršku zapadnih demokratija. Sa druge, opozicija je izgubila mnogo i još važnije, nastavlja da gubi. Opozicione stranke imaju manje sredstava i ljudi, izgubljeni su efekti saradnje i neki glasači i možda najvažnije od svega, uverenje mnogih birača da njihov glas može dovesti do promena.

Možda je inicijalna koncepcija bojkota izbora bila njegovo preplitanje sa drugim aktivnostima, kao što su protesti ili građanska neposlušnost. „Pravi“ bojkot, neki bi rekli. Ovo treba razumeti i kao ponavljanje uspešnih strategija iz devedesetih: pritiska na institucije, uz masovnu mobilizaciju građana i nedvosmislenu podršku zapada, čega sada u stvari nije bilo.

Ali, osim promenjenih okolnosti, postoji i dublji problem sa logikom ovog pristupa kojim institucionalni politički akteri doprinose izlasku politike iz institucionalnih okvira. Ako je cilj imati bolje demokratske institucije, potrebno je razotkriti slabosti postojećih. Međutim, pitanje je po koju cenu. Opozicione stranke su bojkotom izgubile resurse u utakmici u kojoj su od starta u neravnopravnom položaju, delile su se i sukobljavale oko toga koja je „ispravnija”.

Ključno pitanje ipak, posebno danas, kada se odlučuje o ponovnom izlasku na izbore, je u kojoj meri birači razumeju ove strategije opozicije i kako reaguju na njih. Sve i da ankete trenutno ne pokazuju „pravo“ raspoloženje, ostaje pitanje koliko je bojkot mobilisao nepoverenje ne samo u vlast, već i u demokratske institucije i koliko dugo će takvi efekti opstati.

Zagovornici bojkota nisu poricali rizik sopstvene marginalizacije, ali su ga svakako umanjivali. Za njih je to bila trenutna cena koja mora da se plati, dok je delegitimizacija nedemokratskih institucija i praksi rezultat koji dolazi kasnije. Možda će se ovo pokazati tačnim i dugoročno će bojkot ispuniti svoju svrhu. Ali za sada izgleda kao da se vlast uspešno izborila sa izazovima legitimiteta, dok opozicija nastavlja da trpi zbog svoje marginalizacije, bez svetla na kraju tunela.

Šta dalje sa bojkotom? Nije celishodno razmišljati o bojkotu kao o ispravnoj ili pogrešnoj odluci, niti bi mu trebalo pristupati kao pitanju političke doslednosti. Umesto toga, opozicione partije i naročito glasači treba da imaju jasnu sliku o tome šta se u narednom periodu neizlaženjem na izbore postiže, a šta gubi. To je računica koja bi sada već trebalo da je jasna.

Peščanik.net, 15.10.2021.