Subota je divan dan za miting. Pogotovo ako je vrijeme lijepo i ptice na sav glas poje slobodarske ili domoljubne pjesme. Svi znamo da su sloboda i domoljublje tekovine kojima se mora vrijedno stremiti. Pokupite porodicu, koja opcionalno može biti i obitelj, i družite se sa veselim ili manje veselim istomišljenicima. Uzvikujete parole, klimate glavom kad vam kažu da se domoljublje, a opcionalno može i patriotizam, ne može pohabati, i budete kolektivno sretni nekih par sati, koliko miting traje. Kažu da je to bolje od spa-vikenda. Naravno, lijepa subota bi bila dobra i za dobar piknik negdje u prirodi, ali kako ćete baš na piknik ako ste već zatefterili štrajk glađu i žeđu. Nije to ljudski. A ni humano. A ni kršćanski.

Prošla subota je bila prava miting-subota. Pravi blockbuster doživljaj zahvaljujući mogućnosti praćenja na internetu i kokicama. Jedan u Beogradu, onaj Tomin gladnožedni. Drugi u Zagrebu, onaj kolektivno plačni. Tomo i njegov posilni su, kako prenose neki mediji, skupili 120.000 ljudi željnih nade. Najavljivana je danima fantastična ideja koju vlast, dakle Bota, neće moći odbiti. Da sam ja političar i da sam pred sobom skupio 120.000 jedinki, prva stvar bi mi bila da im izbiflam program kojim ću ih odvesti u bolju budućnost. I osigurati da glasaju za mene na izborima, kad god budu. No, kako ja nisam političar, zasigurno i ne znam ništa o političkoj retorici. Toma se, znamo danas svi pa i oni koji su stvarno gladni, odlučio na sasvim drugu strategiju. Saopćio je, dostojanstven i očinski, svim prisutnim nadopoklonicima da će štrajkati glađu i žeđu dok se ne saopći odluka o raspisivanju novih izbora. Time je bar inicijalno prebacio odgovornost na Botu za svoj ne tako mladi život. Znate svi za rituale istjerivanja đavola iz insana, gadno je to gledati. Čak i na filmu. Nije ništa manje gadno kad Gandhi uđe u Tomu. Samo što nema okretanja glave za 360 stupnjeva. Za tren smo svi bili prepadnuti a onda je Toma rekao da cilj štrajka ipak nije njegovo samoubojstvo. Tu je region bio baš iznenađen pa je odahnuo. Aleksandar Vučić je iskoristio priliku da malkice kritizira i SPC zbog nerazumnog uplitanja u Tomin združeni kršćanski poduhvat. Dešava se i to u teškim vremenima, prijatelju moj, đavo ih odnio.

Na drugom mitingu, onom zagrebačkom, plakalo se. Masovno se plakalo. I iskreno, s jedne strane ali i patetično, s druge. Iskrene su bile suze Hrvata (da ne kažem građana Hrvatske) koji tolike godine i ne pomisliše šta to zapravo bi sa Srbima koji iznenada nestadoše iz novostvorene države koja povremeno služi i kao predziđe kršćanstva. A nisu pomislili jer im vlast to, blago rečeno, nije ničim ni sugerirala. Suđenje generalima je bilo toliko udaljeno od hrvatske javnosti da šok te iste javnosti i nije toliko iznenađenje. Patetičan je pokušaj, nije bio nego je još uvijek, HDZ-a da jasnu hašku presudu predstavi kao osudu cjelokupne države Hrvatske, odbrambenog rata te Oluje kao vojne akcije. Kako su već mnogi komentirali, ništa od tog nije tačno. Da bi se to zaključilo bilo je dovoljno gledati samo prenos presude, nije se moralo ništa ni čitati. Da ima politike u haškom sudu, sigurno ima. Da li to daje opravdanje nekom govorniku na mitingu branitelja da Ivu Josipovića nazove Jovanom Josipovićem sa Pantovčaka? Ne daje. Ali simbolički govori da je najveća kletva u zemlji Hrvatskoj još uvijek biti nazvan Srbinom. Baš kao u Francekova vremena. Thompson nije mogao pjevati od tuge ali mu se brk smiješio na pomisao da bi u skoroj budućnosti mogao snimiti trostruki album. Ko je Džoni Štulić da snima trostruke albume, a nije ni domoljub.

Zapravo bi se danima moglo sprdati sa oba mitinga i rezultatima proizašlim iz njih. Sa populizmom naprednjaka, toliko niskim, da je teško vizualizirati sloj stanovništva Srbije kod kojeg ova Ghandizacija zaista prolazi. Sa nacionalističkom histerijom u Hrvatskoj u kojoj je detuđmanizacija očito vrlo nezavršen proces sa nejasnom budućnošću. No, nijedan od ova dva događaja nije zapravo za ismijavanje. Hrvatska je katapultirana u gotovo ratno stanje nakon što je dugo vremena djelovala kao bar donekle normalnija država od Srbije i BIH. Sasvim je moguće da će nacionalna histerija negativno utjecati na evropski put države a to opet mora negativnije utjecati na čitavu regiju. Srbija je dotakla još jedno dno, i u samom Nikolićevom činu, i u podržavanju čina, i u arogantnom nedostatku adekvatne reakcije u Tadićevom taboru.

A i jedan i drugi miting i bezbrojne floskule koje danima uporno lete na sve strane su samo jednostavan proizvod političkog licemjerja teškog kalibra. HDZ-ovog u Hrvatskoj jer pranje zločina se najbolje radi kroz veš-mašinu naroda. HDZ je narod, narod je puk, puk se branio, puk koji se branio nije mogao činiti zločine. Kad ponavljate jednu mantru, ona postaje mudrost u ušima onih kojima treba ponos koji ste vi zapravo oduzeli. Lakše je tako nego shvatiti da su vas pripadnici vaše etnije kraljevski obmanuli. Haški sud je postao time srpski, mada je dugo vremena bio hrvatski. Sudije u Haagu sigurno imaju ozbiljnih problema sa nacionalnim identitetom, stalno im se mijenja i vrlo je nestabilan. Gotovo postmodernistički fluidan. Nikolićev čin, opet, ne bi bio ni moguć u nekoj normalnoj državi, što naravno znači da je za njega bar djelimično odgovorna i nesposobno-neosjetljiva Tadićeva vlast koja se također ne obračunava sa prošlošću i koja bi tako rado sjedila ne na dvije nego na tri stolice, ne dopuštajući narodu da krene u neku izvanfloskulnu budućnost. Paranoje rastu, masoni prijete, mantra Evropa nema alternativu više zaista ne znači ništa. Izbori, bili u decembru ili kasnije, su tu zapravo potpuno nebitna kategorija koja ništa neće riješiti. Kao što ni šminka ne može ružno lice napraviti baš lijepim, već samo može smanjiti stupanj ružnoće na tom licu. Bez dubinskog, višeslojnog razračunavanja sa prošlošću, nataloženom i teškom, u obje države, mitinzi će biti sve češći. Mogu se Josipović i Tadić grliti kraj mora koliko god hoće. U pozadini će opet svirati Thompson i Baja Mali Knindža.

Peščanik.net, 21.04.2011.

TEMA – SLUČAJ GOTOVINA