Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Može li se, posle godina u kojima je Milorad Grčić žario i palio (svaka asocijacija na pečenjaru je namerna) u Elektroprivredi Srbije, zameriti nešto izjavi ministarke rudarstva i energetike Zorane Mihajlović da „novi direktor EPS-a“ Miroslav Tomašević ima njenu podršku i podršku Ministarstva, jer se dokazao u trenutku kolapsa elektroenergetskog sistema, jer ima autoritet i zna svoj posao?

Naravno da može, i to mnogo šta. Naime, nije sporno da treba podržati nekoga ko je stručan, zna svoj posao i ima autoritet. Nije sporno da je prethodno rukovodstvo EPS-a bilo katastrofalno i neodgovorno, kao što je i ministarka navela. Ali je njena izjava problematična po više osnova.

Za početak, Tomašević nije direktor, već vršilac dužnosti direktora. EPS nema direktora preko 6 godina, od razrešenja Aleksandra Obradovića 3. marta 2016. U međuvremenu je vršilac dužnosti direktora bio Milorad Grčić koji je na to mesto postavljen iako nije ispunjavao zakonom propisane uslove, a u vd fotelji je ostao i kada mu je uveliko istekao mandat. Uostalom, Grčićem smo se na Peščaniku prethodnih godina bavili i više nego što je zavredio, pa da se vratimo na ministarku i Tomaševića.

On je za vršioca dužnosti imenovan 3. marta 2022, na šestu godišnjicu Obradovićeve ostavke.

U međuvremenu su raspisana dva konkursa za izbor direktora, 2016. i 2017. godine. Do danas nisu okončani. Ako se Tomašević prijavio na poslednjem konkursu i strpljivo čekao 5 godina, možda će postati direktor ako Komisija za izbor direktora i potom nova Vlada (Vlada u „tehničkom mandatu“ to ne može učiniti) privedu kraju najduži konkurs u istoriji javnog konkursovanja i izaberu direktora. Ili ako se raspiše novi konkurs, bilo da se ovaj prethodni ignoriše, kao što je bilo sa onim iz 2016, bilo da se raspiše i sprovede novi konkurs nakon što Komisija utvrdi da nijedan kandidat koji se prijavio 2017. ne ispunjava uslove za imenovanje.

Tako će Tomašević imati priliku da ravnopravno sa svim ostalim kandidatima Komisiji dokaže da zaista ima autoritet i da zna svoj posao. A zapravo neće, bar ne u onom delu „ravnopravno“ jer on, čuli smo, ima podršku ministarstva i ministarke, koja već vidi da on „treba da upravlja najvećim sistemom u zemlji“. Slična „ustoličenja“ vd-ova viđali smo u prošlosti. Pasionirani proučavaoci javnih preduzeća sećaju se kako je umesto Radoša Ljušića za vd spasioca Službenog glasnika, uz podršku ni manje ni više već Aleksandra Vučića, promovisana Jelena Trivan. Ko bi se posle tadašnjeg inauguracionog govora (Vučićevog, ne Trivanove) kladio protiv nje na konkursima koji su usledili i na kojima je birana za direktorku u punom kapacitetu (kao jedina kandidatkinja).

Tomaševićevi izgledi na nekom eventualnom budućem konkursu zavisiće i od kotiranja akcija Zorane Mihajlović na unutarpartijskoj i međunarodnoj berzi funkcionerskog autoriteta, ali on će svakako na megdan protivkandidatima (ako ih bude) izaći sa tegom. A da li će to biti teg na njegovom tasu ili balast, ne zavisi od njega.

No, ipak, treba biti fer i ukazati da, sudeći po celom pismu podrške, namera ministarke nije bila da ojača poziciju Tomaševića na nekom konkursu koji se i ne nazire, već da pokaže zube „avetima prošlosti“.

Grčićeva struja se nije predala (uostalom, eno ga Grčić, neopterećen javnom funkcijom, obilazi sa predsednikom opštine Obrenovac domaćinstva i lokalna gradilišta i asfaltirališta u kampanji), progovaraju iz neimenovanih zabrinutih izvora zbog kadrovskih promena, pa je ministarka „reagovala na medijske napade“ na Tomaševića.

I da bude jasno u kojoj se deponiji uglja krije zečić, podsetila nas je da je kolaps elektroenergetskog sistema uzrokovan neradom, javašlukom i neodgovornošću tadašnjeg rukovodstva. Da se Tomašević dokazao u trenutku kolapsa i da on treba da učestvuje u konsolidaciji i da mu u tome pomažu stručni ljudi „koji su bili gurnuti sa strane“. Nesporno. Ali je sporno u kom svojstvu će oni to činiti. Da li će njihov autoritet biti dokazan znanjem i stručnošću i pojačan podrškom ministarke, premijera ili premijerke ili predsednika. Ili kroz javni konkurs. Jer, da parafraziram (kad smo već kod uglja) Palmu i njegovu famoznu o patriotizmu koji se ne sipa u traktore – termoelektrane ne rade na konkurse, ali je poštovanje zakona, i procedura koje zakoni propisuju, kamen u temeljima pravne države.

A što se tiče „neodgovornosti i javašluka bivšeg rukovodstva“ i krivičnih prijava protiv njih, o kojima ministarka Mihajlović takođe govori u ovoj elektroenergetskoj epistoli, možemo se nadati da se time neće „baviti nadležne institucije“, kako u objavi stoji, na način na koji smo navikli da (ne) rade svoj posao. Ili da se pitanje odgovornost neće okončati time što je „Mića“ znao šta mu je činiti, pa je podneo ostavku.

Peščanik.net, 25.03.2022.


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)