Kampanja za bele listiće ili bele glasove ili prazne listiće ili prazne glasove1, koju je pokrenula grupa mladih ljudi organizovana u okviru inicijative MI7, mesecima izaziva različite komentare i različite ocene karaktera te kampanje. Aktivisti i funkcioneri političkih stranaka u Srbiji su njihovi najveći kritičari, dok se iz polja građanskog društva mogu čuti afirmativni tonovi. Nezavisno od sadržine vrednosnog suda o belim listićima, mislim da je važno utvrditi kakvu vrstu akcije predstavlja slučaj belih listića. Moja teza je da ovaj slučaj možemo da označimo kao građansku neposlušnost. To ću pokušati da dokažem u tri teksta koji slede.

U prvom tekstu ću najpre da definišem koncept građanske neposlušnosti. Potom ću objasniti šta je primarno značenje belog listića, zatim i šta sve obuhvata kampanja za beli listić, kako bih najpreciznije opisao slučaj belih listića. Nakon toga ću pokušati da utvrdim šta je osnov za slučaj belih listića, kako bih ustanovio da li taj osnov može da bude poistovećen sa motivima delovanja u okviru čina građanske neposlušnosti. Na kraju ću posebno izdvojiti osnovne elemente čina građanske neposlušnosti kako bih u narednim tekstovima svaki od njih posebno primenio u slučaju belih listića i utvrdio da li ovi potonji zadovoljavaju kriterijume građanske neposlušnosti. U analizi ću pokušati što preciznije da odredim značenje svih važnijih pojmova kako bi ostalo što manje prostora za dvosmislena tumačenja i nejasnoće.

Građanska neposlušnost je koncept nastao u okviru modernog konstitucionalizma2. Naslanja se na tradiciju politika otpora prema tiranskoj vlasti koja se razvijala u antici i srednjem veku. Njen osnov čini otpor građana nepravdi koju svojim odlukama, politikama ili zakonima sprovodi vlast3. Poput mnogih koncepata političke teorije, ni savremeni koncept građanske neposlušnosti nije monolitan. Kao što, na primer, svoju koncepciju pravde izlaže Rols, a svoju, osobenu, Sen4, tako i teoretičari građanske neposlušnosti sagledavaju ovaj koncept sa različitih aspekata i definišu ga na različite načine. To nam govori da „praksa i svrha građanske neposlušnosti mogu biti različite”5 i da je veoma teško stvoriti definiciju koja bi objedinila i praksu i teoriju građanske neposlušnosti uz pretpostavljenu saglasnost svih autora ili tumača građanske neposlušnosti. Postoji, međutim, definicija građanske neposlušnosti koja je, ukoliko se usmerimo na kriterijum uticaja autora (a ona se može meriti pozivanjem na definiciju ili navođenjem definicije kao relevantne), zasenila druge, a to je definicija koju je u delu Teorija pravde formulisao Džon Rols. U ovoj knjizi građanska neposlušnost je definisana kao javni, nenasilni, nelegalni otpor koji počiva na savesti i koji je usmeren ka određenom zakonu, odluci ili politici kojom se nastoji obezbediti promena tog zakona, odluke ili politike onih koji su na vlasti. Prema sudu Džona Rolsa, navedeni elementi predstavljaju minimalni set uslova koje bi trebalo da zadovolji aktivnost koju nazivamo građanskom neposlušnošću. Ovo viđenje građanske neposlušnosti postavlja pred nosioce otpora teške uslove ukoliko svoju borbu žele da predstave građanskom neposlušnošću6. Uzimajući Rolsovu definiciju kao merodavnu, i ja u ovom tekstu za slučaj belih listića vezujem jednu od najtežih provera za definisanje slučaja kao građanske neposlušnosti.

Iz navedenih elemenata je jasno da je čin građanske neposlušnosti uvek reakcija na postupak vlasti, najčešće zakon (mada može da bude i odluka ili politika), za koji postoji osećaj da svojom sadržinom narušava elementarne principe pravde i pravičnosti. Ovaj osećaj se javlja među građanima koji su svesni svih prava i obaveza kojima raspolažu i koje imaju u određenoj političkoj zajednici. Ova intervencija nam odmah sugeriše da čin građanske neposlušnosti možemo da praktikujemo jedino u onim zajednicama u kojima se neguje princip građanstva. Princip građanstva je temelj konstitucionalnih demokratija, on ne može da živi u nedemokratskim režimima, pa se sledstveno tome i građanska neposlušnost vezuje isključivo za demokratska društva. Upravo na tom tragu je Jirgen Habermas u jednom kraćem tekstu naveo da je građanska neposlušnost test za demokratsku, pravnu državu7. Smatram da ovim uslovom treba da bude dopunjena Rolsova definicija građanske neposlušnosti, kako bismo i element demokratskog ambijenta priključili elementima neophodnim za definisanje otpora kao građanske neposlušnosti.

Zaključujem da, pored navedenih elemenata, koncept građanske neposlušnosti kao javni, nenasilni, nelegalni otpor nepravednim zakonima ili drugim aktima koje nameće ili sprovodi vlast, koji počiva na savesti, može da bude praktikovan samo u demokratskim društvima, što istovremeno znači da aktivnost koja liči na građansku neposlušnost, a sprovodi se u nedemokratskim režimima nužno predstavlja neku drugu vrstu otpora koja je različita od građanske neposlušnosti8. Time smo obavili prvi deo zadatka, a to je bilo definisanje koncepta građanske neposlušnosti. Sledi definisanje karaktera aktivnosti koju nazivamo slučajem belih listića.

Pod belim listićem ili belim glasom ili praznim listićem ili praznim glasom (više u tekstu Prazni glas Vesne Rakić-Vodinelić) u primarnom značenju ću podrazumevati izlazak građana na političke izbore pri čemu građanin ili građanka precrtavaju izborni listić ili unose dodatne ilustracije ili znakove kako bi on postao nevažeći. U slučaju da izborno zakonodavstvo neke države predviđa postojanje opcije na izbornom listiću koja bi se zvala beli list, ili opcije da se ne glasa ni za koga, onda bi beli listić označavao i tu situaciju. Budući da izborno zakonodavstvo u Srbiji ne poznaje ovakvu instituciju belog glasa, u našem slučaju će beli listić (primarno značenje), kao što je već napisano, označavati situaciju u kojoj birač upotrebljava svoj izborni listić sa imenima izbornih kandidata na način na koji jasno stavlja do znanja da svoj listić želi da učini nevažećim. To može uraditi precrtavanjem izbornog listića, dopisivanjem slova, reči ili rečenica na svoj izborni listić, crtanjem raznih čiča Gliša, Mikija Mausa i sličnim radnjama.

Samo dve radnje ne mogu biti označene kao beli listić, a to su: (1) pridržavanje građanke ili građanina sadržine uputstva o načinu zaokruživanja svog kandidata na izborima; (2) ubacivanje potpuno praznog listića. Ova druga situacija može delovati upitna, jer iako bi po uobičajenim shvatanjima i to vodilo ka belom glasu, politička praksa koju imamo opominje nas na mogućnost zloupotrebe takve situacije jer bi se lako moglo desiti da bi taj prazni papir veštim potezom ruke nekog od članova izborne komisije mogao naprasno postati važećim, što nije ni približno moguće uraditi sa precrtanim papirom ili papirom na kojem su dodatne razne ilustracije ili znakovi.

U ovom radu, međutim, kroz sito ideje o građanskoj neposlušnosti provućićemo ne samo aktivnost glasanja i označavanja izbornog listića kao nevažećeg. Štaviše, koristeći Rols-Habermasovu paradigmu građanske neposlušnosti, analiziraćemo i kampanju za beli glas koja, uz finalni čin precrtavanja izbornog listića, predstavlja građanski otpor koji prepoznajemo po kovanici beli listić. Rezultat kampanje može da bude situacija u kojoj će pojedinci, shodno svom opredeljenju, odlučiti da precrtaju izborni listić i tako ga učiniti nevažećim čime bi se delovalo onako kako se predlaže kampanjom za beli listić. Slučaj Beli listić, u našem primeru, obuhvata: (1) kampanju za izlazak na izbore građanki i građana Srbije u okviru koje se građanke i građani upućuju na vrednost belog glasa kao načina otpora određenim zakonima, odlukama ili politikama onih koji su na vlasti; (2) takvo korišćenje svog izbornog prava u momentu kada građanka ili građanin glasa da svesno svoj glas učine nevažećim.

Sledi završni deo teksta. U ovoj celini pokušaću što jasnije da utvrdim osnov za nastanak i razvoj kampanje za bele listiće. Kao što se lako može proveriti, moto kampanje za bele listiće je „Dosta je: nula za nule“. Poruka je jasna – na političkoj sceni Srbije ne postoji dovoljno dobra ponuda koja bi zadovoljila „probirljivi“ ukus jedne grupe građana. Ne samo da je ponuda slaba, već je toliko bedna da je možemo označiti formulom „svi su isti“. U takvim okolnostima, zaključujemo da niko ne zaslužuje glas na izborima i umesto da npr. odlučimo da apstiniramo ili da formiramo političku stranku, prethodno razmišljamo o tome kako se došlo do toga da su svi isti, odnosno da je ponuda toliko bedna. Pada nam na pamet da postoje neki uslovi koji su vodili tome kao što je npr. stvaranje samozadovoljne kaste političara koja čini posebnu klasu koja sprečava pojavu stvarnog izbora. Potom tražimo dokaz za to i pronalazimo ga u sadržini Zakona o političkim strankama i kompletnom izbornom zakonodavstvu o čemu sam već pisao u tekstovima: Popravni za gospodina Deretu i Fasadna demokratija: ima li izlaza? Time dolazimo do osnova za delovanje u okviru kampanje za bele listiće. Osnov za ovu kampanju je sadržina Zakon o političkim stranakama i izbornog zakonodavstva, kojima su, prema zagovornicima belih listića, ustoličeni stranački šefovi kao posebna kasta koja za svoje politike odgovara jedino svojim tajkunima, umesto građanima. To je izvor nepravde kojom se nastoji redukovati prostor za slobodno političko delovanje.

Beli listiću su, dakle, reakcija na zatvoreni sistem političke klase koja je demokratski legitimitet maskirala formom demokratskih zakona i demokratiju u Srbiji učinila fasadnom. Ovu prevaru su prepoznali građani i kao odgovor na to uputili zahtev za izmenu izbornog zakonodavstva u delu koji traži prepoznavanje belih listića kao legitimne opcije na izborima. Ovaj predlog je naišao na ismevanje tvoraca fasadne demokratije u Srbiji, ali i na još jaču kampanju zagovornika formule „nula za nule“. Time dolazimo do odgovora na pitanje koje je i prvi važni kriterijum i preduslov za moguće definisanje slučaja belih listića kao čina građanske neposlušnosti: na šta je reakcija kampanja za beli listić?

Mislim da je jasno – beli listić je reakcija na nepravdu kojom je politička klasa uz pomoć Zakona o političkim strankama i izbornog zakonodavstva suzila polje političkog delovanja na odabrane. Navedeni zakoni su obezbedili funkcionisanje sistema nadziranog pluralizma kojim se nastoji učvrstiti sistem fasadne demokratije u Srbiji. Kampanja za beli listić je, dakle, reakcija na sadržinu zakona i delanje vlasti koje je nepravedno jer se njime prostor delovanja političkih stranaka čuva za odabrane a ne za sve koji žele da se udružuju u političke stranke. Prvi kriterijum je ispunjen, beli listić je borba za pravdu, a ta borba je jasno usmerena na tačno određene zakone u Srbiji.

U sledećem tekstu, pokušaću da utvrdim da li je kampanja za beli listić nenasilni, javni i nelegalni čin, koji počiva na savesti i koji se odvija u demokratskim uslovima, kako bih u trećem nastavku analizirao dodatne zahteve koji se pred nosioce građanske neposlušnosti postavljaju kako bi sebe legitimisali upravo kroz ovu vrstu otpora. Ako bi kampanja za beli glas ispunila sve zahteve koje sam naznačio, onda bi zaključak bio jasan – slučaj belih listića u Srbiji predstavlja primer građanske neposlušnosti.

Peščanik.net, 20.04.2012.

Srodni linkovi:

Elementi građanske neposlušnosti u slučaju Beli listići (II)

Elementi građanske neposlušnosti u slučaju Beli listići (III)

BELI GLAS

________________

  1. Kovanice beli listić i beli glas i prazni listić i prazni glas ću u tekstu koristiti kao sinonime.
  2. Videti: Vladimir Pavićević, „Građanska neposlušnost u savremenoj političkoj teoriji“, Godišnjak FPN, Beograd, 2009, str. 79 – 94.
  3. Literatura o građanskoj neposlušnosti je obimna. Ovde sugerišem nekoliko odabranih naslova: Harold Bloom (ed), Civil Disobedience, Bloom’s Literary Criticism, New York, 2010; Lawrence Quill, Civil Disobedience – UnCommon Sense in Mass Democracies, Palgrave MacMillan, New York, 2009; Ivana Spasić, „Građanska neposlušnost“, u Kritički pojmovnik civilnog društva, Grupa 484, Beograd, 2004. Str. 39 – 79; Aleksandar Molnar, Rasprava o demokratskoj ustavnoj državi (prvi tom), Samizdat B92, Beograd, 2001; Džon Rols, Teorija pravde, Službeni list, CID, Beograd-Podgorica, 1998; Hannah Arendt, “Civil Disobedience“, in Crises of the Republic, Harcourt Brace, New York, 1978, pp. 51 – 103; Christian Bay, Charles Walker, Civil Disobedience, Theory and Practice, Black Rose Books, Montreal, 1975; Michael Walzer, Obligations, Essays on Disobidience, War, and Citizenship, Harward, Harward University Press, 1970; Harop Freeman et al, Civil Disobedience, Santa Barbara, Center for the Study of Democratic Institutions, 1996.
  4. Uporediti: Džon Rols, Teorija pravde, Službeni list, CID, Beograd-Podgorica, 1998; Amarty Sen, The Idea of Justice, Harvard University Press, 2009.
  5. Videti: Lawrence Quill, Civil Disobedience – UnCommon Sense in Mass Democracies, Palgrave MacMillan, New York, 2009, p. 2.
  6. U delima drugih autora kriterijumi za određivanje otpora kao građanske neposlušnosti su fleksibilniji i manje zahtevni. Pogledati npr. Ivana Spasić, „Građanska neposlušnost“, u Kritički pojmovnik civilnog društva, Grupa 484, Beograd, 2004.
  7. Jirgen Habermas, „Građanska neposlušnost – test za demokratsku pravnu državu“, Gledišta, Beograd, 1989, Broj 10 – 12.
  8. Ovakvo viđenje građanske neposlušnosti možemo označiti kao Rols-Habermasovu paradigmu građanske neposlušnosti.