Nalepnica: Nikada nikome izvini!
Foto: Peščanik

Žalbeno veće Haškog tribunala je 8. juna potvrdilo prvostepenu presudu kojom je Ratko Mladić osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Mladić je osuđen za genocid, zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja izvršene u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Istom presudom Mladić je oslobođen optužbe za genocid u opštinama Foča, Vlasenica, Ključ, Sanski Most, Kotor Varoš i Prijedor.

Srpska opoziciona javnost je u velikoj meri ostala nema na ovu presudu. Dragan Đilas je u ime Stranke slobode i pravde prvo odbio da je komentariše da bi zatim, sa zakašnjenjem, dao izjavu koju bolje da nije dao. Krajnje neodređeno je ukazao da učinioci strašnih zločina treba da budu kažnjeni, ali da narod ne može da bude osuđen. Rekao je i da je nevažno koje su nacionalnosti učinioci, jer oni zbog onoga što su učinili nisu ljudi. Đilas se pak mnogo konkretnije osvrnuo na oslobađajuće presude međunarodnog krivičnog suda u Hagu, čime je poručio ono što je nekoliko trenutaka pre pokušao da opovrgne – da u svesti posmatrača ipak jeste važna, ako ne i presudna, nacionalnost okrivljenih.

Gromoglasni muk opozicionih stranaka prekinula je jedino Demokratska stranka koja je u saopštenju navela da je presuda donela pravdu i da se njom okončava istorijsko poglavlje rata i međunarodnih suđenja za ratne zločine, nakon čega ostaje obaveza da se na prostoru bivše Jugoslavije konačno krene putem istinskog pomirenja, obnove poverenja i izgradnje stabilnog mira.

Domaćoj vlasti, koja snosi daleko veću odgovornost za reakciju u ovom slučaju, ukazala se prilika da se prikaže u punoj radikalskoj raskoši.

Predsednik Srbije je u obraćanju javnosti u Savetu bezbednosti UN-a naveo da je Srbija okrenuta budućnosti „uprkos selektivnoj pravdi Haškog tribunala“, a građanima Srbije i Srbima u regionu je poručio – glave gore, ni Srbija ni srpski narod nisu osuđeni: neka živi Srbija!

Istina je da sud nije osudio sprski narod – osuđen je Mladić. Vidimo da se u insistiranju na neodgovornosti naroda Đilas i Vučić u priličnoj meri slažu. Međutim, veći problem da objasni ovu tvrdnju ima Vučić. On je kroz čitavu svoju političku karijeru Mladića izjednačavao sa Srbijom, srpskim narodom i srpskim nacionalnim interesima.

Primera radi, na godišnjicu genocida u Srebrenici 2001. Vučić je u Narodnoj skupštini protestovao protiv filma koji je povodom godišnjice genocida u Srebrenici emitovao RTS, tražeći odgovornost onih koji su ovaj film pustili. Vučić, u obraćanju Skupštini i predsedavajućoj (danas ministarki u Vladi, Gordani Čomić) kaže da je potrebno „da se prekine hajka protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, protiv onih koji su branili srpski narod, a koje danas progonite vi, kao mnogo gore zveri od onih iz Haškog tribunala, koji hoće njihovu glavu“.

Zbog ovakvih izjava, koje je desetinama puta davao tokom 30-ogodišnjeg političkog delovanja, Vučiću je danas teško da objasni da je Mladićeva krivica ipak individualna. Ako je Mladić branio sprski narod, onda ga je morao u izvesnoj meri i zastupati. Za to je morao, posredno ili neposredno, biti ovlašćen od strane tog istog naroda.

Kada je u pitanju druga predsednikova tvrdnja, da je u Mladićevom slučaju došlo do primene selektivne pravde, očekivalo bi se da predsednik za ovakvu tvrdnju ponudi i neki argument. Po ko zna koji put podsećamo da je po obrazovanju pravnik, te mu stoga sigurno nije teško da pročita i razume presudu Mladiću koja je njemu, kao i javnosti, dostupna u dva oblika – u celosti na engleskom jeziku i u sažetku na našem jeziku. Činjenica da Vučić, ako se odlučio za komentarisanje presude, nije krenuo ovim putem, već isključivo utabanim stazama nacionalističke patetike, govori o tome da govori neistinu.

Šta zapravo piše u presudi Mladiću? I još važnije, kako je pokušao da se brani od onoga što predsednik naziva selektivnom pravdom.

Pre svega treba reći da je u Žalbenom veću od 5 sudija 2018. godine troje (dakle većina) izuzeto i zamenjeno na Mladićev zahtev, zbog tvrdnji o stvarnoj ili prividnoj pristrasnosti. Očigledno je da je sud ovim potezom želeo da otkloni primedbe koje su se mogle predvideti i koje ovih dana čujemo sa svih strana – da su Mladiću sudili pristrasan sud i pristrasne sudije.

Prema navodima optužnice, a sada i pravnosnažne presude, Mladić snosi individualnu krivičnu odgovornost za učešće u 4 međusobno povezana udružena zločinačka poduhvata – sprovedena na teritoriji BiH u celosti, u Sarajevu, Srebrenici i prilikom uzimanja pripadnika UN-a za taoce. Cilj centralnog zločinačkog poduhvata je bilo trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u BiH na koje su bosanski Srbi polagali pravo. Ovi poduhvati su sprovedeni izvršenjem genocida, zločina protiv čovečnosti i kršenjem zakona i običaja ratovanja. Genocid obuhvata sistematsko ubijanje pripadnika grupe, zločini protiv čovečnosti uključuju progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, prisilno premeštanje, dok su kršenjem zakona i običaja ratovanja obuhvaćena dela ubistvo, terorisanje i protivpravni napadi na civile. Mladićeva odgovornost je utvrđena na osnovu krivične odgovornosti nadređenog jer je, između ostalog, znao ili imao razlog da zna da se snage pod njegovom efektivnom kontrolom spremaju da izvrše zločine ili da su ih već izvršile i nije preduzeo nikakve mere da ih spreči ili kazni učinioce.

Možda su predsednik ili predsednica Vlade, koja je sa žarom utvrdila da je tribunal u Hagu „politički sud“, mogli da nam prikažu kako se to Mladić branio od ovako teških optužbi? Možda bi to pomoglo njihovoj tezi o nefer postupku.

Mladić se u svojoj žalbi služio negacijom svega – on nije bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata; taj poduhvat nikada nije ni postojao; on nije delio nameru za ostvarivanje njegovih ciljeva (osvajanje teritorija na koje bosanski  Srbi polažu pravo); terorisanje nije bilo osnovna svrha kampanje granatiranja i snajperskog delovanja u Sarajevu, već su to bila legitimna vojna dejstva; pripadnici UN-a bili su razoružani i zatvoreni zakonito; civili iz Srebrenice su evakuisani iz humanitarnih razloga, bez prinude.

U navedeno bi teško mogao da poveruje bilo ko prosečno informisan ili ko je živeo u vreme kada su se dogodili zločini za koje je Mladić osuđen. Njegovo delovanje, kao i onih koji su ga politički podržavali godinama, uključujući tu i predsednika Srbije, jasno govore o tome da ratni cilj jeste bio osvajanje teritorija, da je Sarajevo bilo poligon za iživljavanje i demonstraciju sile, da su Bošnjaci sistematski ubijani u Srebrenici (a njihova tela zatim takođe sistematski iskopavana i premeštana, i to više puta). Ove činjenice u domaćoj političkoj javnosti nisu osporavane, već su se za ovakve akte pronalazila različita opravdanja – jedno od ilustrativnijih je ono u kom Aleksandar Martinović, naprednjački partijski prvak, ubistva dece vidi kao ubistvo onih koji su mogli da nose pušku. Martinović je o ovome, baš kao i Vučić, govorio u Skupštini Srbije.

Dakle, Mladić teško može (ponovo) da tvrdi da je sudsko veće pristrasno. Sa druge strane, zbog nemogućnosti negiranja činjenica, uključujući i one opštepoznate, već danima slušamo tirade o prekom i političkom postupku.

Glavni tužilac Mehanizma za krivične sudove u Hagu, Serž Bramerc, je na ovakve istupe srpskih vlasti reagovao jednostavno i tačno, konstatacijom da su poricanje i glorifikacija zločina poslednja faza genocida. Oni koji bi podigli glavu na predsednikovu komandu iz Saveta bezbednosti, srećni što „jedan narod nije osuđen“, treba da znaju u čemu učestvuju. Negiranje činjenica i slavljenje učinilaca najtežih krivičnih dela nije tek nesmotreni potez građanina koji veruje državnom vrhu – ono je samo poslednja faza zločina.

Peščanik.net, 11.06.2021.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)