Radio emisija 27.04.2012, govore: Vesna Rakić-Vodinelić i Miloš Ćirić.

Svetlana Lukić: 40.000 Norvežana okupilo se juče u Oslu da bi otpevali pesmu koju mrzi terorista Brejvik smatrajući je marksističkom i antinorveškom. Norvežani su ovim horskim pevanjem želeli da izraze svoja osećanja ne samo prema Brejviku, nego i prema svakoj ekstremnoj desnici. Tih 40.000 ljudi pod ružičastim kišobranima na trgu u blizini gde sude Brejviku pevalo je pesmu „Deca duge“ norveškog muzičara Nilsena. U tom horu bili su i ministri kulture nordijskih zemalja.

Postoji pevanje i pevanje, kao što postoji demokratija i demokratija. Komad sa pevanjem i podvriskivanjem zvani srpska predizborna kampanja prelazi u kreščendo. Vokalno instrumentalnu sezonu je sa Miljackom otvorio Ivica Dačić, nastavio sa Kad zamirišu jorgovani uz prateće vokale Vesne Zmijanac i nove estradne zvezde srpske politike Ane Bekute, čiji dečko Milutin Mrkonjić na koncert dovodi predsednika Tadića, predsednicu Skupštine i mnoge ministre. Muzičkoj radionici se pridružio i Nenad Čanak svirajući Mladu partizanku. Džimi Hendriks srpske političke scene Mlađan Dinkić svira muziku Idola i Van Goga. Pridružio im se raspevani narod, u spotovima pevaju bezubi seljaci, lepe devojke, rudari, trudnice, menadžeri i pekari.

Predsednik Tadić nije pevao, za ovu priliku je izabrao sportski imidž, a sportisti, kao što je poznato, ne vole da pevaju, to im je pederisanje. U stvari, predsednik je uglavnom iznad svega, i kao papa koji se sa vatikanske terase povremeno obrati gradu Rimu i svetu, urbi et orbi, oglasi se da nam kaže neku kosmološku konstantu koja objašnjava sve. Tačnije, zašto njega i njegovu stranku treba podržati na sledećim izborima. Juče je saopštio gradu i svetu da od kako postoji Srbija, njome nije teklo toliko demokratije kao danas. Ostalo je samo još da ponovi znamenitu rečenicu svog kolege Lukašenka – u mojoj zemlji ima toliko demokratije da mi se od toga povraća.

U međuvremenu, sve državne institucije su zaposlene i upotrebljene u predizbornoj kampanji. Tužilaštvo i policija iznenada otkrivaju kriminalce na sve strane, neviđenu krađu u pančevačkoj Azotari staru šest godina; stežu obruč oko Azotare tako da ni ptica ne može da preleti. Visoki savet sudstva i glavna tužiteljka Zagorka alarmantno zapomažu i traže da političari, uglavnom opozicioni, prestanu da vrše pritisak na njih, dokazano poštene i nezavisne sudije i tužioce. Nezavisne agencije pod hitno proveravaju ko je kupio kartu bivšem njujorškom gradonačelniku Đulijaniju. Indijci preko noći grade silikonsku dolinu, neki Holanđani užurbano montiraju skele, te dinosaurusa u budućem prirodnjačkom muzeju u Svilajncu. Stigli su diplodokus, pterosaurus i tiranosaurus rex, a i preostala četvorica dinosaurusa će uskoro put ovog živopisnog gradića na obali Velike Morave.

Ova cirkuska predstava slikovito odražava prirodu srpske demokratije, koja ako nije zabavna, pa makar na ovako skaredan način, nikoga ni ne zanima. Demokratija je najlošija državna forma, ako izuzmemo sve ostale – ove čuvene reči koje se pripisuju Vinstonu Čerčilu hoće da kažu da uprkos svim manama demokratija jeste najuspešniji postupak mirnog rešavanja konflikata u jednom društvu. Ali kao što demokratija kao sistem ima neka čvrsta pravila, tako ih ima i izborna utakmica. Svaki pijani fudbalski navijač zna da pre nego što Mesi, Pike, Ronaldo i ostali istrče na teren, neke sudije i neki delegati proveravaju da li je mreža gola pocepana, da li je visina trave dobra, da li je korner zastavica tamo gde treba da bude, da li fudbaleri nose kopačke sa dozvoljenim kramponima i šta se već sve proverava na fudbalskim utakmicama.

A mi ćemo izaći na izbornu utakmicu, a da niko ništa nije proverio. Na primer, Ustavni sud Srbije nije proverio da li Boris Tadić uopšte ima pravo da se kandiduje po treći put za predsednika, Republička izborna komisija nije proverila koliko birača ima na spisku. A da ne pominjem to što se pre izbora nije raspravljalo o tome da li ovakav izborni sistem u stvari doprinosi poništavanju i ovo malo demokratije koju imamo. Nije se postavilo pitanje zašto je cela Srbija jedna izborna jedinica, šta bi sa onim obećanjem da će se smanjiti broj poslanika. Zemlji koja od popisa do popisa izgubi po 300.000 ljudi, koja je izgubila deo teritorije, nije potrebno 250 vitezova i dama u parlamentu.

Kao ovce smo, bez otpora i meketanja, uvučeni i u ovaj izborni tor, jer nije bilo nijedne partije ili nezavisne institucije koja bi mesecima pre ovih izbora vikala – ljudi, građani, izborni sistem nam je katastrofalan, nemamo validan birački spisak, Republička izborna komisija nije nezavisna institucija, nju sačinjavaju ljudi koje su delegirale pre svega vladajuće političke stranke. To su partijski ljudi na privremenom radu u izbornoj komisiji. To uostalom dokazuje i trenutni predsednik Republičke izborne komisije koji je svojoj stranci, Demokratskoj stranci, donirao pare za kampanju. U međuvremenu su naravno satrli sve medije i obezbedili se od neprijatnih novinara i njihovih pitanja. Iz mrtvih su podigli čuvenu agenciju Tanjug da pošteno i nezavisno, kao i svih Titovih i Miloševićevih godina, izveštava građane o toku predizborne kampanje. Nedavno je na istoj sednici vlade na kojoj su donete neke mere štednje, odlučili da baš Tanjugu odobre beskamatni kredit od 17,5 miliona dinara za izveštavanje o predizbornoj kampanji. I onda će posle izbora neka nezavisna institucija koju su napravili da proveri da li je Tanjug korektno i nepristrasno izveštavao. I bože, bože, šta li će da zaključi? Pa da je sve bilo po zakonu.

Ovakva demokratija i ovakvi zakoni su doveli do toga da je u februaru mesecu isplaćeno više penzija nego plata, 1.600.000 plata i 1.680.000 penzija. A zašto? Zato što 100.000 ljudi u februaru nije dobilo platu. Uskoro naravno neće biti ni penzija. Da bi sadašnji penzioni sistem bio održiv, odnos broja zaposlenih i penzionera bi morao biti najmanje 2,5 : 1. Srećni vam izbori, junaci!

U današnjem Peščaniku slušate profesorku prava Vesnu Rakić-Vodinelić i mladog politikologa Miloša Ćirića. Oni spadaju u one građane ove zemlje koji će 6. maja izaći na izbore i precrtati svoj glasački listić. Najpre Vesna Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Moram da podsetim da je zaista u Srbiji ’96. i ’97. godine vođena jedna masovna bitka građana za fer i poštene izbore i da je većina nas verovala da je 2000. godina prekretnica, ne samo u tom pogledu što je došlo do smene vlasti, nego da je ona i prekretnica u pogledu zaista slobodnih i poštenih izbora. Izbora na kojima neće biti lažiranja, koji će se igrati po jasno postavljenim pravilima igre. Međutim, u čitavom tom periodu došlo je ipak do izvesnih devijacija. Jedna od njih se dogodila 2006. godine kada je održan referendum za ustav koji je danas na snazi, i ne bih mnogo reči trošila o tome. Ja ću se zaustaviti samo na činjenici da je referendum trajao cela dva dana, tako da je ostala do dana današnjeg jedna sumnja u to da li je ustav zaista regularno donesen. Međutim, to nažalost nije bila jedina devijacija, jedna druga se desila na osnovu odluke Ustavnog suda kada je u toku izbora došlo do toga da se stavi van snage uputstvo Republičke izborne komisije o tome koliko potpisa manjinske političke stranke treba da imaju da bi mogle da učestvuju na izborima. I tada je broj od 3.000 potpisa zamenjen zakonskim brojem od 10.000 potpisa i umesto da budu favorizovane ovom odlukom Ustavnog suda, one su stavljene u teži položaj nego što su imale na ranijim izborima, što je protivno nivou ljudskih i manjinskih prava koje su one u to vreme uživale.

Dakle, to su dve ozbiljne senke i ozbiljne sumnje i sa pravnog i sa političkog stanovišta o regularnosti izbora. E sada, sa čime se mi suočavamo kada su u pitanju izbori koji nam neposredno predstoje. Prvo sa čime se suočavamo jeste brojka koja se tiče ukupnog broja birača u Republici Srbiji. Pretpostavljam da smo svi obavešteni da je Republička izborna komisija pre neki dan proglasila da u Srbiji ima ukupno 7 miliona 26.500 i nešto birača. Ta brojka je, moram priznati, mene veoma mnogo iznenadila zato što kao što je poznato prošle godine u oktobru mesecu izvršen je popis stanovništva i rezultati tog popisa kao privremeni rezultati objavljeni su na sajtu Republičkog zavoda za statistiku. Oni su takvi da odista dovode do ozbiljne sumnje u to da li je ovaj proglašeni broj birača tačan ili nije tačan. Naime, po tim preliminarnim rezultatima popisa stanovništva ukupan broj stanovnika u Srbiji iznosi 7 miliona 120.666, prema tome, razlika između ukupnog broja stanovnika i ukupnog broja birača je manja od 100.000, pa tako se ostavlja utisak da su svi stanovnici u Srbiji ujedno i lica koja imaju biračko pravo.

Pretpostavljam da je svima poznato da se biračko pravo stiče punoletstvom. Da li je moguće da se ukupan broj stanovnika jedne zemlje poklapa sa ukupnim brojem birača, minus svega 100.000? Zašto mislim da to nije moguće? 2002. godine prema konačnim rezultatima tog popisa 22,37% bila su lica do 19 godina, dakle, možemo uzeti da je oko 20%, prema tome jedna petina u tom momentu bilo maloletnih lica. Kada pogledamo rezultate ranijih popisa zaključićemo da se broj maloletnika u odnosu na broj ukupne populacije u Srbiji kreće između 15 i 20% i da je on manje-više stabilan u tom procentu. E sada, kada to primenimo na ukupan broj stanovnika u Srbiji, po popisu iz 2011. koji, ponavljam, iznosi 7 miliona i 120.000, od toga treba oduzeti najmanje 15%, što čini negde oko 1 milion i 100.000 lica. Pa bi na taj način došli do podatka da bi ukupan broj punoletnih lica koji imaju biračko pravo bio nešto veći od 6 miliona, recimo oko 6 miliona i 20.000. A mi, ponavljam, imamo ukupno milion birača više, dakle 7 miliona 26.579 birača. Parlamentarni izbori 2008. godine održani su 11. maja, tada je broj birača bio za oko 280.000 manji nego što je broj birača danas.

Sa druge strane, čuli smo podatak da se ukupan broj stanovnika u Srbiji smanjio za oko 300.000, dakle, za veličinu grada Niša, pa bi prema tome nekakvom logikom koja je obična formalna logika, nije statistička logika, trebalo da bude 60-70.000 birača manje nego što ih je bilo 2008. godine. Dakle, trebalo bi da bude ispod 6 miliona i 700.000 birača, a mi, ponavljam, imamo sada preko 7 miliona. Dakle, tu nešto nije u redu. Naravno, svako od nas može da gradi različite verzije na ovako nečemu, ali ono što je meni veoma važno jeste da podvučem tu činjenicu da se niko od političkih stranaka na sceni nije ozbiljno pitao o tome i da niko od političkih analitičara, i to recimo nekih koji su i specijalizovani za praćenje izbora, na primer CeSid, nije ništa o tome rekao, a da Republička izborna komisija nije našla za potrebno da objasni građanima čemu se ima pripisati te nelogičnosti koje postoje u pogledu brojeva.

Na ovim izborima, pošto su naši izborni propisi takvi, nije bitno koliki će procenat birača izaći, i zbog toga je možda ova cifra irelevantna za političke stranke, ali za nas građane ne sme biti irelevantna, jer od procenta izašlih birača, onih koji budu zaista pristupili izborima zavisi veoma mnogo, na kakav kvantitativni legitimitet će moći da se pozivaju budući organi vlasti, vlada, skupština. Dakle, to uopšte nije nevažno. Naravno, ono što sve mora nekako da nas zabrine jeste to kako je moguće da je ukupan broj birača samo 100.000 manji od ukupnog broja stanovnika, ako pođemo od pretpostavke da bar 15% stanovnika nema biračko pravo jer je mlađe od 18 godina.

Što se tiče predsedničkih izbora tu treba da vodimo računa o jednoj razlici veoma ozbiljnoj koja postoji na jednoj strani između Ustava Republike Srbije, a na drugoj strani između Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava. Naime, po članu 116. Ustava RS stav 3, ja ću ga sad citirati, niko ne može više od dva puta da bude biran za predsednika Republike. Ne radi se o tome samo da ne može dva puta uzastopno, nego u toku njegovog života ne može biti više od dva puta biran za predsednika Republike. Nama je svima poznato da je predsednik Republike Srbije od 2004. do 2008. bio Boris Tadić, da je ponovo izabran za predsednika Republike 2008. godine i da se sada ponovo kandidovao za predsednika Republike, dakle, po treći put za njegovog života. Na osnovu čega je ta njegova kandidatura po treći put zasnovana? E, pa ona je zasnovana na članu 18. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava koji nam kazuje da će se izbor predsednika Republike koji se izvrši posle stupanja na snagu Ustava iz 2006. godine, smatrati prvim izborom za predsednika Republike. Ova odredba nije jedina sporna odredba Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava. Ustavni zakon za sprovođenje Ustava ima za cilj da omogući, kako mu sam naziv kaže, da se Ustav sprovede u život. Međutim, Ustavni zakon za sprovođenje Ustava je recimo poslužio kao pravni osnov za opšti izbor i reizbor sudija, iako u Ustavu o tome nema nijedne jedine reči.

Ja sam tada u brojnim debatama tvrdila da je Ustavni zakon promenio Ustav, a nijedan zakon, pa ni Ustavni zakon ne može da promeni Ustav, jer ako promeni Ustav onda je on neustavan. Koliko je meni poznato odredba člana 18. koja govori o zapravo jednom dodatnom mandatu predsednika Republike pred Ustavnim sudom nije bila napadana, bar ne predlogom. Isto kao za članove 6. i 7. Ustavnog zakona, koji govore o opštem izboru i reizboru sudija, tvrdim da i član 18. menja zapravo Ustav Republike Srbije i da je sporan, najblaže rečeno, sa stanovišta ustavnosti. Ali ja mogu to da tvrdim do sutra, znate, i do prekosutra; dok god Ustavni sud ne utvrdi svojom odlukom da su određene odredbe zakona neustavne ili da nisu u skladu sa Ustavom, one su punovažne i one se primenjuju. Na tome je zasnovana tvrdnja ne malog broja pravnih eksperata da predsednik Republike ima pravo da se po Ustavu 2006. drugi put kandiduje, a u svom životu, u njegovom životu gledano treći put kandiduje za predsednika Republike. I to je nekako prihvaćeno kao neka činjenica o kojoj nije vođena naročita debata.

E sad, mi ništa ne znamo o radu izborne komisije, on je obavijen tajnom kao svojevremeno rad Visokog saveta sudstva, pa ne znamo ni da li je takva debata bila vođena. Dakle, o tome apsolutno ne znamo ništa i ja ne mogu ništa o tome da kažem. I sada, ja sam naravno dovoljno pravnik da ne mogu da tvrdim da predsednik Republike, koji treći put se pojavljuje kao kandidat to čini bespravno, ali mogu da tvrdim da on čini to na osnovu jednog spornog osnova koji ne potiče iz Ustava, nego iz Ustavnog zakona. Ja sam čula da je on tvrdio da se neće kandidovati četvrti put i da je to nekako mnoge ljude iznenadilo, ali mislim da tu treba dobro imati u glavi jednu pretpostavku – ako izgubi ove izbore i neko drugi bude izabran za predsednika, onda on može prema ovom Ustavnom zakonu, ako naravno pod uticajem novog predsednika ne bude podvrgnut preispitivanju od strane Ustavnog suda – da se kandiduje i četvrti put. Ali samo pod pretpostavkom da ne bude izabran, dakle, da izgubi ove izbore, tako da ne treba se tu mnogo nervirati. Osnov te njegove tvrdnje da se neće kandidovati četvrti put jeste u gubitku ovih izbora. Ako izgubi te izbore onda ćemo zaista videti da li će održati to svoje obećanje da se neće kandidovati četvrti put i videćemo da li će se Ustavni sud naglo provredniti pod uticajem nekog novog predsednika i malo pretresti ovaj naš Ustavni zakon za sprovođenje Ustava.

Kada pogledate odnose između stranaka koje čine trenutno vladajuću koaliciju ja mislim da izbori uvek pokazuju koliko je taj odnos lažan. Taj odnos je dobar odnos, do skora je bio opravdavan navodnom promenom lidera ili pojedinih političkih stranaka, pa su se tu pored koalicionih sporazuma javljale i razne po mom sudu neprimerene izjave ljubavi, deklaracije o pomirenju. Pa je onda Dinkić bio jedno vreme dobar momak, da bi posle postao loš momak itd. Izborna propaganda vam pokazuje da se nijedna od tih stranaka ni za jotu nije promenila. Socijalistička partija Srbije i retorika njenih čelnika, pre svega Ivice Dačića, pokazuje da je to ista ona stranka kakva je bila za vreme Slobodana Miloševića. Sve ostalo je šminka. Demokratska stranka otkad njome rukovodi Tadić se bitno promenila u odnosu na DS kada je njom rukovodio pokojni premijer Đinđić. Svi ostali njegovi pokušaji da zaliči na Đinđića su se pokazali kao loša šminka koja sada spada u izbornoj kampanji. To možda još više važi za Dinkića koji se ponaša kao da nikad nije bio koalicioni partner, kao da je bio u čvrstoj opoziciji, pa sada tu svoju čvrstu opozicionu poziciju pokušava da naglasi u ovim izborima. I to je jednostavno nešto što vas užasno iritira.

Sa druge strane, ja uopšte ne želim da poštedim nimalo one koji su bili u opoziciji. Kao što znate, Demokratska stranka Srbije se dugo vremena ponašala kao jedna stranka koja nema ništa protiv evropskih integracija, nije baš bila mnogo entuzijastična, ali tu i tamo su davane određene izjave. Ne, to je jedna stranka koja je zatvorena sama u sebe, koja je totalno zatvorena prema evropskim integracijama, čiji program možete da čujete izgovoren kroz usta njenog predsednika – Srbija je bila Istok Zapadu i Zapad Istoku. Pa šta onda? A ako su naši dedovi, ne znam, nosili pelengaće ili one bridž pantalone da li to znači da i mi danas treba da ih nosimo, kakav je to uopšte program. Takođe, Srpska napredna stranka, to su zapravo novoradikali. Oni imaju nešto bolju šminku od ostalih. Predsednik SNS koji sebe deklariše kao proevropskog kandidata, on sada nedavno izjavljuje da je ponosan na titulu četničkog vojvode, kao da tako nešto uopšte postoji i deklariše se zapravo kao jedan četnik. Pa sad, ako vi mislite da posle svega treba da imate četnika za šefa države, pa onda šta vam ja tu mogu? Onda ništa, što vi kažete.

Pa onda imamo lice Olivera Antića, za koga kažu da će biti ministar pravde, a evo, ja sam nekoliko tekstova toj personi posvetila. Mogu se videti na sajtu Peščanika, počev od sumnjivog načina na koji je oslobođen u onoj aferi Indeks, ispitivanja njegove krivične odgovornosti, pa do jedne njegove permanentne osvetoljubivosti gde tako upozorava da treba imati dobre odnose sa velikim silama, a sa trećerazrednim državama, kao što je na primer Slovenija, ne treba imati nikakve odnose. On ako bude ministar pravde, znate, pravosuđe je ionako razbijeno u paramparčad, kad on završi svoj mandat biće samleveno u prah i pepeo. Priznajem, sa stanovišta pravne države da li vam je pravosuđe u parčadima ili je samleveno, to je otprilike isto, ali će sigurno pola svog mandata posvetiti selektivnoj osveti nekih iz ranijih vlasti, ne svih, jer on je socijalno vrlo prilagodljivo biće.

Što se tiče opredeljenja za LDP na ovim izborima, protiv njihove retorike ja nemam baš tako mnogo protiv, ali postoje dve stvari u njihovoj parlamentarnoj prošlosti, ovoj poslednjoj od 2008. do danas, koje su mene dovele do toga da ja više neću, bar u ovom izbornom ciklusu, biti njihov glasač. Iako sam nekoliko puta govorila o tome ja ću ponoviti, jedan od razloga jeste njihovo učešće u donošenju i pristajanju na donošenje Zakona o izmenama i dopunama Zakona o medijima, koji je medije stavio pod ozbiljnu državnu kontrolu. A drugo jeste njihovo veoma indiferentno držanje, najblaže rečeno, u skandaloznom postupku izbora i reizbora sudija i uopšte u ostalim pitanjima koja se tiču tzv. reforme pravosuđa. Dakle, ne cenim ja njih uopšte prema tome koju vrstu šminke nose i koliko je imaju na licima, nego po tome šta su učinili u prošlosti. I jednostavno, mada smatram da nose manje, tako da kažem, nekog tereta nego druge političke stranke, u ovom izbornom ciklusu me ne uveravaju u to da treba za njih da glasam.

Ja sam takođe prateći i vaše emisije i prateći i neke debate uglavnom u elektronskim medijima čula da ima dosta pristalica stanovišta da ako jedna grupacija formira vladu, da onda iz druge grupacije treba glasati za predsednika. Na primer, ako DS sa svojim koalicionim partnerima, ako to bude u budućnosti, formira vladu, da onda treba glasati za Tomislava Nikolića. Bez obzira da li se teorijski može braniti ta koncepcija ili ne, ja nikad, ali nikad, nikad u životu ne bih glasala za Tomu Nikolića, Aleksandra Vučića, niti za bilo koga ko liči na njih, imajući pre svega u vidu njihov nedavni i nezaboravni doprinos stravičnom ratu koji je besneo na teritoriji bivše Jugoslavije, ratnim zločinima, odbrani ratnih zločina, osporavanja ratnih zločina i uopšte na celokupnom njihovom držanju u prošlosti. Ako oni misle da Đulijani ili ma ko drugi može da izbriše sliku Vučića koji Bulevar Zorana Đinđića imenuje kao Bulevar Ratka Mladića, mislim da se veoma mnogo varaju.

I na kraju, naravno iz svega ovoga, i ne samo iz ovog što sam rekla, sledi kome ću ja dati svoj glas – nikom.

Ja smatram da je protestno glasanje prvo legitimno, drugo, da je ono uklopivo u parlamentarnu demokratiju zato što ako je uklopiva apstinencija, a jeste, glasanje nije obavezno, tim pre je uklopivo i aktivno držanje birača koji izađe na biračko mesto, da sebi truda da se do tamo prošeta, zaključi da je ponuda takva da nije bliska njegovim ili njenim preferencijama i odluči da ne glasa ni za jednu listu. Ja smatram da je to uklopivo u predstavničku parlamentarnu demokratiju. Cela ideja sa protestnim glasanjem, bar što se mene tiče, jeste samo jedan poziv na razmišljanje o upravo ovim pitanjima o kojima se u javnosti ne debatuje. Dakle, ne samo o političkom legitimitetu, nego i o sasvim tehničkim izbornim pravilima koja u ovoj zemlji važe i za koja smatram da nisu adekvatna.

Mislim da je veoma važno tu odgovoriti i na jednu sasvim dobronamernu, a ozbiljnu primedbu Dubravke Stojanović, koja smatra da ne treba u Srbiji posezati za ovom idejom upravo zato što je njena istorija puna diskontinuiteta u vidu pučeva itd. Pa ovo nije poziv na revoluciju svakako, i to se jasno vidi iz izjava svih onih koji su zagovarali bele listiće. To čak, ja mislim, nije ni poziv na građansku neposlušnost, mada se može tako tumačiti. To je prosto jedan protest protiv partokratskog shvatanja demokratije u ovoj zemlji. Takođe, ona je izrazila bojazan da bi takav jedan stav mogao izvesti ljude na ulice. Pa mislim da je to pogrešna adresa, da ljudi koji zagovaraju bele listiće spadaju u onu pacifističku stranu srpskog političkog spektra, da sada u većem broju na ulice masovno izlaze desničarske političke organizacije koje zapravo izlaskom na ulice teže da krše nečija ljudska prava.

Takođe ne mislim da je u pitanju neodgovornost. Jednostavno, u pitanju je potreba da se protiv nečeg protestuje. Kod mene je to posledica jedne racionalne potrebe, jedne potrebe da se postave pitanja, da se omogući da svako stane iza svoga stava, da me neko ubedi da nisam u pravu, da odustanem eventualno od tog svog stava zbog argumenata, a ne zbog ovakve ili onakve etikete koja će mi biti zalepljena. Takođe, verujem da ima mnogo ljudi, ali mnogo ljudi koji iz čisto emotivnih razloga glasaju. Znate, ako vi na jednoj strani imate mogućnost protestnog glasa, na drugoj strani imate potrebu da uzmete motku, pa da najurite bagru, onda prvo ne znate kako ćete ih najuriti. S druge strane, da nekako ih pustite da učine najgore što mogu i da navijate za ono što je najgora solucija, za mene je takođe teško prihvatljivo rešenje zato što mi je poznato iz mog sopstvenog iskustva da je strašno lako razoriti institucije, a da je posle tog razaranja dovesti ih do nule veoma teško. Pa, neka svako onda odluči za sebe. Ja smatram da ću biti odgovorna građanka ako odlučim da nisam ni za koga na ovim izborima i potpuno priznajem pravo svakom drugom da smatra da će biti odgovoran građanin ako se odluči za bilo koga. Naravno, ne mogu sa simpatijama da gledam na one koji se opredeljuju za pronacističke, profašističke, šovinističke stranke i za prešminkane, tako da kažem, osporavače ratnih zločina, koje sam već u ovoj emisiji pokušala da nacrtam. Jednostavno, ne treba oko toga dizati mnogo tenzije. Razumem emociju, ljude koji iz emotivnih razloga se opredeljuju za ovakvu opciju, jer je mnogo bolje na taj način izraziti emocije nego putem motke umotane u ove ili one izlučevine.

Svetlana Lukić: Govori politikolog Miloš Ćirić.

Miloš Ćirić: Mi smo imali popis stanovništva prošle godine i mi smo iz tog popisa uspeli da saznamo neke podatke. Mene na primer to zanima, šta znači sad ta razlika: broj popisanih i broj stanovnika. Moguće je da je ima, uopšte ne isključujem da je to neka sad metodologija koja tu ima nekakvu logiku koju ja nisam sad dovoljno spretan i pametan da uvidim. Ali ne, objasni mi šta to znači. Pa onda imate sad ovaj skandal, potpuni skandal koji nikoga ne zanima oko broja birača u Srbiji, gde vi vidite da u periodu između 2008. i 2012. godine mi smo dobili 371.000 novih birača. Pa čekaj, odakle ti ljudi? Mislim, ja bar imam osnovanu sumnju da je taj birački spisak montiran, a to u kontekstu izbora koji su sledeće nedelje. I tu može da bude samo jedan razloga, a to je da se pokradu izbori. Nema slobodnih izbora bez preciznog biračkog spiska. Pa dobro, usput ima i 35.000 rezervnih listića, ima to neko pravilo. Pa čekaj, koje pravilo, hajde objasni mi, nemam problem sa tim da postoji pravilo, unapred ti verujem, samo mi objasni. Kako da kažem, i to je deo naše tradicije, krađa izbora je deo naše tradicije.

Ja ponavljam i kažem krađa izbora ovako otvoreno zato što meni to na to liči. A na šta drugo da mi liči? Šta će da rade sa tim ogromnim viškom nepostojećih ljudi? Predsednik Tadić u ostavci izlazi sa nekakvim planom u pet tačaka, on će to sve na o-ruk, na tri-četiri-sad… Pa, čekaj, u odnosu na šta, kako si ti to isplanirao? Hajde, objasni, nema problema. Prvo mi kaži koliko država u kojoj si ti predsednik ima stanovnika. Drugo mi odgovori gde su granice ove države. Ono što je još odvratnije to je da vi imate svakodnevno sada najrazličitije neke vesti o samoubistvima u Srbiji. Njih niko ni ne broji, mi nemamo zvaničan podatak koliko je bilo samoubistava u 2011. godini u Srbiji. Možda ja nisam uspeo da nađem. Ne verujem, bio sam na sajtu Svetske zdravstvene organizacije, naši podaci na tom sajtu inače datiraju iz 2009. godine. I po tim podacima smo mi negde deseta država na svetu po broju samoubistava. Ovo je sada rat u mirnodopskim uslovima, produžena ruka rata. Ovo je to nezaustavljanje ratova iz devedesetih.

Da, i ovaj još jedan primer, aktivan sam u društvenim mrežama gde vi imate neprestano molbe, moli majka za citostatik za dete. Kako da vam kažem, mi koristimo neka savremena sredstva komunikacije da se nekako izborimo za citostatik za dete. Pa, koja je onda to država? Pa onda istovremeno imate ministra zdravlja koji izlazi ovde usred Beograda i urla sa neke scene kako njega slobodno mogu da streljaju ako je on nešto pokrao. Ko da te strelja, o čemu pričaš ti? Šta, navikao si, pošto si se družio ceo život sa Ratkom Mladićem i drugim idiotima, pa si sad kao odlučio da je to naš način, mi ćemo tebe da streljamo, vešamo po Terazijama i ne znam ni ja šta sve tu spada u taj rečnik. Uopšte nije pitanje krađe, naravno da jeste, ali ti si ministar u zemlji u kojoj nema citostatika, u kojoj ljudi umiru zato što im ugrožavaš ti i tvoja država koju predstavljaš osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na život.

Oni su odgovorni svi u celini. Vlada se ne oseća odgovornom, oni su podelili to i rekli – sad radi svako svoj posao. Ne možeš ti da vodiš državu tako što daš ovom nekom tamo levom, nije ni bitno, da ga nikad ni ne sretneš. Pa, znamo, to smo slušali u prethodnim emisijama Peščanika i čitali na sajtu, da se oni nisu videli uopšte za ove četiri godine. Koliko su se puta videli, tridesetak puta? Sve je drugo preko SMS-a, kao čujemo se, važi, nema veze, teraj svoju priču, ja teram svoju, nema citostatika, nema veze, nemaju ni radnici pare, pa šta sad, mi se držimo tu zajedno samo onda kada ne treba da odgovaramo kao celina. Ali oni su uspeli da, prvo, instaliraju, a onda da ojačaju taj sistem, gde vi imate situaciju da samo jedanput u četiri godine možete da vidite jednog konkretnog ministra u javnosti, Sulejmana Ugljanina. Sulejman Ugljanin se pojavljuje kao kometa, znači, on je tu pred izbore. On je ministar u vladi, da li ste vi za prethodne četiri godine čuli ime Sulejman Ugljanin u kontekstu – prošao je tu pa smo ga pozdravili, slučajno se zadesio Sulejman iz nekog razloga, nije ga mrzelo da svrati? I on se kao sad pojavljuje, zove ga Ljubica Gojgić kao njoj nešto da kaže. Dobro, šta ja da očekujem da meni kaže Sulejman Ugljanin i o čemu?

To je sve samo nije vlada. Nepostojanje institucija je u stvari možda ključno u našem slučaju. Vi sad imate situaciju da mi nemamo ombudsmana praktično. Gde je taj čovek? Ja sam ga video samo jedanput u prethodnih nekoliko meseci. Svi ti predstavnici nezavisnih tih institucija i tako izlaze u javnost mrtvi hladni, kao mi nemamo para. Ne čujem da oni kažu – mi imamo toliko problema u ovom društvu, mi ne možemo da stignemo sve to, nama je za to potrebno… Ne, glavno je – mi nemamo, oni to zovu sredstva i kad budemo imali sredstva onda… A do tada ćemo ova sredstva koja imamo mi da trošimo, nećemo da se pojavljujemo. Do te mere su prava građana u ovoj zemlji ugrožena da bi on morao da bude najpopularniji čovek, da ga znamo svi u pola dana i pola noći. Šta radi poverenica za zaštitu ravnopravnosti? Izađe i ću, ću, pa, ja sam, pa mi smo… Stani, bre, šta pričaš? Hajde, šta pričaš ti, objasni mi? Dan Roma, sede u Skupštini sa tim Romima i slušaju te ljude, ti ljudi, Svetlana, izgovaraju horor, paralelno ti se dešava ovo u Resniku i ovaj posle toga, Božidar Đelić, izlazi i kaže – jeste, situacija je teška, Romi su druga po veličini nacionalna manjina u Srbiji. Kako druga? Ko je prva? Milioni Albanaca na Kosovu? Je l’ tebe nije sramota? I nju nije sramota, koja je poverenica za zaštitu ravnopravnosti, i ona izlazi isto i kaže – meni je stvarno žao, ja saosećam sa tim ljudima, hvala vam lepo, doviđenja, idem ja svojoj kući sad.

U ovoj predizbornoj kampanji vlast ne postoji, svi su opozicija. Sa svih strana vi čujete dojučerašnje ministre kako govore kao najljući protivnici samih sebe. Za svoj resor on priča loše i preporučuje se istovremeno. Mlađan Dinkić, kada bih ga sreo slučajno na ulici ja mislim da se ne bih suzdržao da ispoljim takvu vrstu nekulture prema njemu. Da li vi možete da shvatite da je on juče sebe proglasio kako je on u stvari taj neki kao novi Đinđić, dotle je došlo. Danas je rekao u okviru svoje priče o departizaciji i stop stranačkom zapošljavanju, otac partokratije u ovoj državi, danas on izgovara, ovo je sad citat – partokratija je unazadila naše društvo i unakazila moral svakog pojedinca. Znači, njega nije sramota, Svetlana, on ne pocrveni. On je izračunao, 60.000 ljudi smo zaposlili partijskih, izbrojao je on 60.000 ljudi. To možda tvojih 60.000. Pa čak predlaže neki zakon o profesionalizaciji, pa čekaj, stvarno te nije sramota. To bih ga pitao – je l’ te nije sramota. Nemam tužilaštvo nezavisno da ispita sve što si radio do sada, nemam, a je l’ te nije sramota?

Taj deo je potpuno grozan, taj deo koji se lepi na SPS, gde imate ovog potpuno pomahnitalog Ivicu Dačića koji hapsi Albance kao u najbolje vreme svoje, po političkoj osnovi. Pa kao neka ludila potpuno, izlazi, nešto se dere, citira Miloševića. Sad mu je najnovije to da su oni naslednici Tita u stvari i komunističke partije, to su rekli. Mrkonjić, Ana Bekuta, ludila, žurke… Mi imamo sada jednog manijaka na čelu ministarstva policije, on vrlo brzo menja raspoloženja, pa, dobro, kaže, takav je njegov temperament. Pa nemoj ti meni temperament, pa sve da je i prodavac u pekari neću da mi se neko izdire svaki čas. A da ne govorim o tome što je on ministar policije u ovoj zemlji, jednog vrlo važnog resora. I on je to ministarstvo i ceo taj policijski aparat pretvorio u svoju privatnu stvar. On ima jednu vrlo opasnu igračku u svojim rukama.

Vidite šta radi Demokratska stranka, Demokratska stranka je isto odlučila da ovom prilikom postane opozicija naprasno, da angažuje očigledno američku neku agenciju da to malo našminka, pa da ovaj ode, Boris Tadić kao alfa mužjak svih nas, da on lepo ode i da tamo lomi onu zemlju sa onim kao seljacima, da vozi kombajn ponovo, da igra basket, trči maraton. Znači zdrav je, tu nema govora o tim nekim bolestima što tu zlobnici neki govore da je on samo čovek umoran, ali nije toliko umoran, može da istrči maraton. Jeste on možda malo zloupotrebio vlast, jeste on možda malo prekršio Ustav, ali što može da trči, što može da uđe u koju god hoćeš štalu, razume se u repu. Angela Merkel ga zaustavlja, znači, ne on nju, nego to kako nas izveštavaju, ona njega juri, Angela Merkel bi ga kući vodila, pa vi vidite. Pa, kako da ne poželiš tog čoveka, ne za predsednika, za ljubav svog života? I zato mu treba sve oprostiti. S druge strane, ne samo da mu treba oprostiti, nego mu treba i pomoći da ostane to što jeste, jer takav kakav jeste je idealan u stvari za sve nas. On je i psiholog i veterinar i majka i otac i maćeha i on je omnipotentna ličnost i mi to iz ove kampanje treba da shvatimo.

E sad, mali je problem to što sve to može da bude i simpatično, sve to može da bude kao ha-ha, mene si našao, ali ono što je takođe realnost to je da taj čovek krši Ustav. Ja na svu sreću nisam Sonja Liht, pa mi ne treba kao što njoj treba, jer je to izjavila u jednoj popularnoj televizijskoj emisiji, meni ne treba panel ustavnih sudija i eksperata prava da mi protumače jednu prostoproširenu rečenicu iz Ustava Srbije, koja stoji u članu 116. i koja glasi da niko ne može više od dva puta da bude biran za predsednika Republike. Ta rečenica je jasna kao dan, ne može nijedan zakon da bude važniji od Ustava i jači od Ustava. Hajde sad ti meni, omnipotentni Borise Tadiću, objasni kako se ti kandiduješ treći put? Umesto toga mi dobijamo njegovu izjavu – evo, ja ću samo još ovaj put i neću više, majke mi. Ti naočigled svih nas kršiš osnovu naše zajednice političke, dakle, ti si taj koga smo mi izabrali da si najsposobniji da čuvaš taj Ustav i ti ga gaziš. Ti si već trasirao put bezakonja. Mi smo sve pustili, malo po malo, malo po malo, pustiš ovo, pustiš ono i na kraju dobijaš to da on može da radi šta god hoće sa tim.

Opozicija u smislu Srpske napredne stranke, oni koriste ta neka kozmetička sredstva, oni misle da šminkanjem i stavljanjem pudera preko genocida, obožavanja Ratka Mladića, relativizovanja broja srebreničkih žrtava… Toma Nikolić misli da time što je stavio puder može da zamaskira celu svoju političku prošlost, mržnju koju je ispoljavao prema svima koji nisu za početak Srbi, a da ne govorim o političkim protivnicima. Šta je sve izgovarao za Zorana Đinđića, na to me sada podsećaju demokrate. Dok Aleksandar Vučić, on misli da isto tim puderom koji im je kupila Demokratska stranka, njih je isto Demokratska stranka, to je sad bila neka polemika, nisu oni nas stvorili. Pa ne, nisu te stvorili, ali su ti omogućili da postojiš. Ali hoću da kažem da Aleksandar Vučić sada misli da puderom koji stavlja na lice može da prikrije svoj fašizam. Samo jedan primer i taj jedan primer je dovoljan, ali to se Demokratska stranka nije dosetila da stavi kao deo negativne kampanje, a to je kada Aleksandar Vučić 15. jula 1995. godine usred genocida u Srebrenici izgovara za skupštinskom govornicom, dakle i tada je bio poslanik, on 15. jula 1995. godine izgovara – ubićemo sto muslimana za jednog Srbina.

Jorgovanka Tabaković, koja je kao neka opozicija, sa onom nekom ondulacijom… Pa, ne može tebi pet ondulacija da sakrije tvoj fašizam, jer ti kulja, ženo, kulja kad kažeš – Ratko Mladić je ugledan vojnik, kulja kad kažeš – pa ne možemo mi da budemo sasvim sigurni da li se to dogodilo ili se nije dogodilo i šta se dogodilo u Srebrenici, to je strašan zločin, ali… Nemoj da mi pričaš, kako te nije sramota, kako ti dovodiš u pitanje posle toliko godina i ti se još sad predstavljaš kao neka proevropska opozicija. Ti si kao za taj neki sistem vrednosti, do juče ste lepili plakate Ratko Mladić, obećavali mu Narodnu skupštinu za sigurnu kuću. Ali to je nama rekao Šešelj. Pa znači vi ste povodljivi, vi ste onda potpuno nepouzdani ljudi i onda ne stojite iza toga što pričate. Ovaj je isto psihički labilan, prošle godine je umirao bez hrane i vode, čekao Amfilohija da mu donese jaje. Mislim, alo, o čemu vi pričate.

Ono što mene u stvari najviše uzbuđuje i ono zbog čega sam najviše ljut, a to je valjda prirodno zato što je to bila moja opcija i to je nekako moj izbor bio na prethodnim izborima, to je ponašanje Liberalno demokratske partije. Oni sprovode kao i svi drugi, ali ono posebno sprovode taj neki, sada imaju u razgovoru, uopšte kada nastupaju u javnosti, oni imaju taj neki cilj da zbune protivnika. Mislim, kako da vam kažem, to je kao da mi sad sednemo, ja sednem sad sa nekim od njih, sednem sa Čedomirom Jovanovićem i sad mi treba da pričamo o političkoj situaciji u zemlji, da ja njega nešto pitam o tome šta je on radio u prethodne četiri godine. I ja da krenem pitanje, on ustane i počne da igra kazačok i hvata mene za ruku da i ja igram sa njim. I ja kao – ne, ne bih ja to sada ili kažem, čekaj, čoveče, prestani da igraš, hoću nešto da te pitam. Hoću da te pitam šta radiš, zašto igraš, zašto je sad to tema da ja tebe pitam čekaj, zašto se ponašaš tako. On – a, znači, tu smo, ti potkopavaš građansku Srbiju, ti potkopavaš naše napore za demokratizaciju i modernizaciju našeg napaćenog društva, ti mene pitaš, na osnovu čega ti mene pitaš.

Da li vi znate koliko je mene partijskih aktivista na Tviteru pitalo kad pomenem LDP odakle tebi pravo, ko je tebe ovlastio da to pitaš. Pa, što kaže Svetislav Basara – ovlastila me umetnička sloboda, a uz umetničku slobodu i Ustav i prava građana. Šta ti mene pitaš kako ja smem da pitam nešto tebe koji si tu zbog mene na osnovu toga što sam te ja lično podržao? Ali on izlazi sa tim velikim rečima – to je ta Istina, a mi ne znamo šta to zapravo znači. Pa kad onda pitate njega, lidera stranke, pošto, opet kažem, kao što je Boris Tadić alfa mužjak cele Srbije, Čeda Jovanović se predstavlja kao alfa mužjak građanske Srbije. Nema šta mi tu njega da propitujemo, sve što on kaže je u redu. Znate ono kad u Srbiji Srbin tuče ženu, pa ona kaže – neka, tuci me, ruka ti se pozlatila, verovatno nisam ja dovoljno dobra, tako da ti me ošini pa ću da budem bolja. Tako da, to je isto ovde, preslikano. S druge strane, to što se izgovara je vrlo drugačije od onoga što smo navikli da čujemo od njih, na prvom mestu to što oni sad izigravaju neku državotvornost. Pa, to ima zastava istine, to moramo da zakačimo na vrh nekog brda, pa mi da budemo ponosni Noletovim turnirima, da svi možemo ponosno da podignemo zastavu.

Šta su oni uradili? Oni su pomešali sve moguće, pa imaju i Dražu Mihajlovića, imaju i Jovu Kapičića, imaju Latinku Perović, imaju Vuka Draškovića. Vi kad pogledate to, oni kažu – ne, ne, mi smo ostali isti. Pa, kako ste ostali isti, evo, uporedi samo, čoveče, tvoju listu 2008. i listu 2012, pa tu kamen na kamenu nije ostao. Pa, ti si zamenio Vesnu Pešić s Miljenkom Deretom, ti si zamenio Biljanu Srbljanović Vukom Draškovićem. Ja kad vidim Žarka Koraća sa Vukom Draškovićem i kao neki kišobran tu pored njih i oni kao nešto tapšu i pevaju, meni je to vrlo neprijatno. Znači, doživeli smo to da 2012. Čedomir Jovanović ide po Srbiji i ubeđuje ljude da je Srbin. On ide po Srbiji i ubeđuje ljude da je Srbin, eno, ima klip iz Jagodine, pita ga neki deda – ma, pusti ti to sve što ti pričaš, nije istina, mi ovo, mi ono, nego kaži ti nama jesi li ti Srbin ili nisi. I on ga ubeđuje da jeste Srbin. I da nesreća bude još veća i da tuga bude još veća, u toj istoj sceni učestvuje i neka žena, građanka, koja preko lidera stranke koju podržava izgovara, dedi koji pita, izgovara – kakve veze to ima. I tačno, kakve veze to ima? Oni su od toga odustali, dakle, oni su odustali od te priče. Ne, njemu je lakše, shvatio je da će bolje možda proći na izborima, mada ja ne verujem, ali on je shvatio da je bolje da ide i da se kune u majku po Srbiji da je Srbin.

Preokret, od trenutka kada su nastali, oni to nude sve vreme samo drugačije zovu. Ne možeš ti sada od mene da praviš budalu na način na koji me optužuješ da potkopavam nekakvu svetlu budućnost ove zemlje zato što si ti koruptivan pa ja neću da te podržim. Očigledno si koruptivan i posmatraš nas sve kao svoje podanike, vojsku birača. To samo kod nas ima, armija birača. Šta sam ja, za poneti, građanin za poneti? Roba neka za potkusurivanje, je l’, za to ti ja služim? Lažeš, a s druge strane pokušavaš da me napraviš budalom tako što mi namećeš neki gilt trip zato što ja kažem – ej alo, šta radiš to, prestani da igraš kazačok, uopšte te ne pitam to, pitam te šta si radio prethodne četiri godine. U glavnim trenucima, u ključnim trenucima kada je trebalo odbraniti vrednosti za koje se oni navodno zalažu oni su odustajali. Reforma pravosuđa. Danas posle svega, posle tako nakazne reforme koja je urađena u ovoj zemlji i što sve više ljudi oseća, ono što mi čujemo, prepolovljene kazne ubicama Brisa Tatona, Marko Milošević, zastareo proces, sve to što nas nervira, sve to zbog čega smo očajni oni su podržali. I to su ga podržali više nego ovi koji su odgovorni za to. LDP se hvali reformom pravosuđa više nego Demokratska stranka. Pre možda desetak dana na RTS-u je gostovala Slavica Đukić-Dejanović i voditeljka je pita – dobro, ali mora da postoji nešto što ipak smatrate svojim neuspehom. I onda Slavica Đukić-Dejanović izgovara – pa, jeste, ima nekih stvari koje nismo dobro radili, postoje neke odluke koje su donete na štetu građana i eto, ja bih izdvojila reformu pravosuđa.

Znači, nisu oni birani da sprovedu agrarnu reformu, oni su se predstavili da su stranka koja će da čuva naše osnovne neke slobode i naša prava. Oni to nisu uradili. I sada kada ti Slavica Đukić-Dejanović lupa packe da se osećaš posramljeno i da te nema nigde na planeti Zemlji zbog toga, ti i dalje to pričaš i udvaraš se paralelno Demokratskoj stranci. Pa, ono je bilo sramotno, onaj Utisak nedelje sa Draganom Đilasom. Ti predstavnik građanske Srbije, ti sediš u studiju sa čovekom i ćutiš dok Dragan Đilas, demokratski gradonačelnik Beograda negira etničko čišćenje nad Albancima na Kosovu, dok relativizuje genocid u Bosni, hvata se odmah za Jasenovac. Priča o mostovima, obdaništima. Sede oni u emisiji i pričaju o mostovima i obdaništima, pa, dobro, Dragane, pa ipak, mislim, Dragane, pa mislim, ljudi smo, pa nemoj, Dragane, da se ljutiš… Šta je to? To je opozicija? Najlepša želja za bilo koju partiju na vlasti u svetu je samo da imaš opoziciju kao što ima Demokratska stranka, onda si na konju.

Druga stvar, Miljenko Dereta koji piše preteća pisma, kao vi nemate pojma, vi ste maloumni. To je to, vi ste maloumni, vi ste idioti, to su neki idioti ovi tu isfrustrirani. I tu kreće ta agresivnost, to vređanje oko belog glasa, oko praznog zapravo listića i poništavanja listića na ovim izborima. Tu se to zakotrljalo, jer to kao nešto žulja. Čekaj, ja ti pričam ovo što mislim u odnosu na ovo što si ti radio, a ti mene optužuješ da ja potkopavam svetlu budućnost svih nas time što kažem da si ti ne samo koruptivan, nego da se lažno predstavljaš. O kojim ti istinama meni pričaš, o kojoj slobodi ti meni govoriš? O kom velikom poslu, pod znacima navoda? Šta ti to znači? Veliki posao, a istovremeno ćutiš dok ovaj relativizuje na sudu dokazane stvari i istovremeno govoriš kako je Milan Beko pošten čovek. Kako je on tvoj prijatelj, kako… Ma nemoj da me zezaš, skloni mi se iz vidokruga, molim te, ne verujem ti nijednu reč. Kao što ne verujem Borisu Tadiću, tako ne verujem ni tebi.

Tako da tu svako ima svoj interes, ti ćeš zbog toga da budeš sutra nagrađen, ti ćeš da dobiješ nešto, kao što su radili ovo Milan i Maja, ovaj projekat Oni žive, kad su išli po svim strankama, učlanjivali se i delili Gebelsov tekst kao kulturni program, predlagali to kao kulturni program svim strankama, gde je LDP to objavio na sajtu i držao pet dana. I nemaju blama zbog toga, ali su zato preko svojih tih uticajnih po gradu nekih ličnosti koje su postavili na najrazličitije položaje, njih su nahuškali da se sada napadaju ovi ljudi koji su to radili, jer kao što oni to rade, to su neki moralizatori itd. To sad kad ti kažu da si moralizator, to ti je ono najgore. Ono što Miljenko Dereta piše kao neki partijski službenik sada, isto je mislim legitiman izbor. Ali nemoj, molim te, da stvaraš neprijatnu situaciju. Ti se hvališ da si ti jedan od osnivača civilnog društva u Srbiji. To je neko udruživanje po drugoj osnovi, ne partijskoj. I sad posle svega dolaziš da mi objašnjavaš kako je jedino moguće udruživati se na partijskoj osnovi. To je isto ovo što imate, kad je Čedomir Jovanović, kao njega biraju, on je kao kandidat za predsednika, izabran je za kandidata za predsednika. Pa, čekaj, kako je izgledalo to, hajde, majke ti, objasni mi kako su izgledali ti vaši izbori za predsedničkog kandidata. I ti sad izlaziš sa tom genijalnom idejom da si kovertirao ostavku ukoliko te mi ne izaberemo za predsednika, ti ćeš dati ostavku na mesto predsednika stranke. I padanje u nesvest, ono, ljudi tapšu. Ja gledam one ljude što sede u toj sali, ne mogu da verujem, prosto ne mogu da verujem da su to isti ljudi, da oni to stvarno… Je l’ oni to stvarno tapšu, je l’ ovo se stvarno ove žene onesvešćuju?

I sad sve to ima veze sa belim glasovima zato što oni su ti koji uglavnom na to lude potpuno, na taj predlog vlada panika, a istovremeno i zgražavanje. A istovremeno vrlo otvoreno pokazivanje neviđene nepristojnosti. Kao, ti nećeš da glasaš za nas, pa ti mora da si glup. Čekaj, ako je to sve sad toliko glupo, neki to zovu nemoralno, morbidno, i sve drugo, zašto se ti time toliko baviš? U redu, ti misliš da je to glupo, napisao si jedan tekst, otišao si u jednu emisiju i to si izgovorio, zašto je potrebno deset puta da izgovoriš? Pa zato što ti je lakše, lakše ti je da se baviš tom jednom inicijativom nego da ukažeš na stvarni problem zbog čega je ta inicijativa nastala. Dakle, ja sad treba da sedim i da budem budala i da kažem – e, važi, baš sad idem radosno da te zaokružim, ti ćeš da doneseš neku promenu. Nećeš. Tu se LDP isto ljuti, kaže – ali to je neproduktivno, to je jalovo, šta to znači, naš izborni zakon je takav. Sad si se setio izbornog zakona, ma nemoj? Sada si se setio izbornog zakona i Dontovog sistema. Znači, kad je bilo važno ti nisi bio tu, bio si na nekom drugom mestu, radio si neke sopstvene poslove. Meni nisi uradio ono što je meni bilo potrebno i ja ću te sada kao građanin kazniti, to je jedino što ja mogu.

Jer, ne zaboravite da smo mi politički zatvorenici u rođenoj zemlji. Mi smo kao u zatvoru i mi izlazimo svake četiri godine da glasamo, da iskoristimo svoje biračko pravo, to je jedino pravo koje mi imamo u stvari. A imamo ga samo zato što je njima još uvek neophodno, jer njima je još uvek neophodan legitimitet, pogotovo u odnosu prema spolja. Iznutra im ne treba. I zato jednostavno ne želim da im dajem legitimitet da produbljuju ovo u čemu živimo. Znači, neću da učestvujem u tome na taj način, vrlo ću izaći i pokazati da se ne slažem tako što ću to da uradim, biću nevažeći…

Ja sam svakako nevažeći. Od njih šta se očekivalo? Trebalo je njih dvanaestoro svaki dan, ili koliko god da ih je bilo, ali svaki dan da se ne skidaju sa skupštinske govornice. Da ne izigrava Vesna Pešić, dok je nisu najurili iz stranke, da ne izigrava ona sve njih, da statira za sve njih i da menja kape. Nemamo mi šta dalje da pričamo. Što su oni odavno i počeli, pa sećate se kad je bio odlazak vrha LDP-a u Guču. Ništa mi nisi to rekao da ćeš da ideš u Guču, ne zato što ja imam neki sad hejt neverovatan prema Guči, nego zašto onda, što se onda lažno predstavljaš. Što se predstavljaš da si rokenrol kad nisi, nisi rokenrol.

I sa tim pesmama odvratnim, to više stvarno nemaju šta da kažu, nemaju nikakvu poruku, nemaju ništa – i onda pevaju. Nemaju šta da kažu, a s druge strane to je već odabrano, to vam je kao sa Eurosongom, zna se ko će tamo da ide, ide večiti Željko Joksimović, večiti kandidat. On će samo malo da ponudi neke dve-tri različite pesme, možda neće ni to ako ga mrzi, ima to da napravi i da ode, otpeva, RTS da prenosi. Znači, zna se sve. To je isto ovo, mislim, jasno je, Svetlana, oni su se već dogovorili, njima to sad treba da zapečate tim glasovima, razdeliće se ovako, onako. Bude to možda malo turbulencija, neće baš da ide po planu kako su isplanirali, možda ovog trenutka, ali to će biti to.

Pusti ti to što oni pričaju, ponašaj se hladne glave, staneš i kažeš – evo, ovo je lista, ovo su ti ljudi, kome ja mogu da poklonim svoje poverenje. Jer, to upravo sada radim u trenutku kada glasam, da li mogu nekome da poklonim poverenje. Ne mogu, precrtaj, presavij i ubaci i onda ćemo videti koliko stvarno ima nas nevažećih. Kad kažu – šta je rezultat toga, to je signal, ima nas ovoliko koji ne podržavamo ovaj sistem. To je signalna raketa na brodu koji tone. I mi izbacujemo taj signal da samo kažemo – ej, ipak ovde ima jedan broj ljudi za koga u ovim čamcima za spasavanje neće biti mesta. A da bi došao do čamca za spasavanje moraš da budeš sa ovim glavnim igračima.

I mi smo ona treća klasa na Titaniku, za nas nema mesta u čamcima za spasavanje, ima za gospodu. I sad ja još treba da se potpišem da neću da idem da jurim ka čamcu za spasavanje, nego da ću da ih pustim vrlo rado i da im ustupim svoje mesto. Pogledaj gde živiš, osvrni se oko sebe, to je glavna fora njihova, da prete da uvek može gore. Ja, čoveče, hoću da mi kažeš da može da bude bolje. Ti to ne govoriš, ti samo pričaš kako može da bude gore i dok je tebe neće biti gore, nego će biti ovako. A ovako je već nepodnošljivo.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Sledećeg petka neće biti emisije. Većina radio stanica koje nas emituju, emituje nas u Srbiji i oni moraju da poštuju takozvanu izbornu ćutnju koja počinje u četvrtak noću. Ne bismo htele da urednike i vlasnike tih radio stanica dovodimo u situaciju da ih neki lokalni moćnik tuži čuvenim nezavisnim telima koja prate poštovanje izborne ćutnje. Sledeći Peščanik je 25. maja, do tada vas pozdravljaju Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. I uzgred, srećni vam izbori, junaci.

Emisija Peščanik, 27.04.2012.

Peščanik.net, 02.05.2012.

BELI GLAS