lizalica u obliku novogodišnje jelke

Foto: Predrag Trokicić

Kad god odluči da je došlo vreme za nove prevremene izbore, nelegitimno izabrani predsednik se priseti teme legitimiteta, pa tako i sada:

„Mene interesuje legitimnost. Imamo legalitet, ali ako neko sumnja u legitimitet – nema problema, ja sam uvek spreman da to proverimo… Pitanje legitimiteta jedno je od ključnih pitanja. Nikada ne bih želeo da sedim u nekoj fotelji, da budem velika vlast, a da nemam podršku većine. Nema tu velike filozofije.“

Međutim, u pitanju legitimnosti filozofije itekako ima i nelegitimno izabrani predsednik je ignoriše na sopstvenu štetu, kao i na štetu države na čijem se čelu nalazi. Pođimo redom. Za nelegitimno izabranog predsednika, pitanje legitimiteta je pitanje „podrške većine“, a već u narednom koraku „podrška većine“ se pretvara u većinu na izborima. Ali podrška većine na izborima nije isto što i podrška većine građana. Čak ni sa zapanjujuće visokim rezultatima koje osvaja na izborima, vladajuća stranka nije ni blizu većinske podrške građana Srbije. Na izbore u Srbiji izlazi u najboljem slučaju nešto više od 60 odsto upisanih birača. Čak i ako pretpostavimo da vladajuća stranka može da osvoji nešto više od polovine glasova birača izašlih na izbore, to je još uvek daleko od većine svih upisanih birača. Na čemu se onda zasniva legitimnost njene vlasti?

Odgovor je – na legitimnosti same izborne procedure. Posle svakih izbora neki građani će biti nezadovoljni, prosto zato što ni na jednim izborima ne mogu da pobede svi. Neko će uvek smatrati da je bilo boljih kandidata i neće se slagati sa politikama izabrane vlasti. Pa ipak, i oni čiji favoriti su poraženi prihvataju legitimnost pobednika zato što prihvataju legitimnost same procedure. U sledećem izbornom ciklusu imaće novu šansu da ubede svoje sugrađane da je bolje da glasaju na drugačiji način, odnosno za druge kandidate. Naravno, izbori nisu kraj priče o legitimitetu. Koliko god čista bila njena pobeda na izborima, vlast ne može činiti šta god joj se prohte, već mora biti ograničena ustavom i zakonima. Ukoliko krši demokratske procedure i zakonske i ustavne odredbe, vlast, čak i on izabrana ubedljivom većinom glasova, gubi na legitimitetu.

Poštovanje zakona i procedura važno je upravo zato što se time obezbeđuje pristanak poraženih, odnosno svih onih koji su nezadovoljni ishodom izbora. Ukoliko ovog pristanka nema, nema ni legitimnosti, i moć vladajuće elite počinje da se percipira kao zasnovana na čistoj sili, onako kako se vidi moć gangsterske bande. Ona je možda najjača u kraju, ali legitimna nije.

Talas građanskih protesta koji se širi Srbijom dovodi u pitanje upravo legitimnost izbornih uslova i predstavlja pobunu protiv kršenja demokratskih i zakonskih normi od strane aktuelnog režima. Na ovu pobunu režim odgovara – najavom novih izbora. Sumnjate u naš legitimitet? Pokazaćemo vam mi legitimitet, pa ćete da se pušite!

Ovo nije samo zamena teza, već i najstrašniji cinizam. U sve brojnijoj i sve konsolidovanijoj antirežimskoj javnosti, izbori se sve manje vide kao izvor legitimiteta, a sve više kao način manipulacije i izigravanja demokratskih pravila igre. Sama činjenica da aktuelni režim raspisuje izbore kad god mu se prohte, bez ikakve očigledne potrebe osim one da dodatno napumpa svoj rejting, oslabi opoziciju i prolongira konstantno vanredno stanje, jasno govori u prilog ovoj tezi. Činjenica da su izbori sve češće praćeni pritiscima, ucenama i nasiljem nad političkim protivnicima, kao i sve jačom kontrolom medija, dodatno ojačava uverenje da oni, ovakvi kakvi su, više nisu legitimna procedura, te da stoga ne mogu služiti ni kao izvor legitimnosti vlasti koja se na njima osvaja.

Novi prevremeni izbori ne samo da neće učiniti ništa da oslabe ovo uverenje, već će ga upravo suprotno, dodatno učvrstiti. Režim možda smatra da sa sve snažnijom kontrolom izbornog procesa postaje sve jači i nepobediviji, ali okrutna izborna dijalektika govori upravo suprotno – sa svakim novim kontrolisanim izborima on zapravo gubi na legitimitetu, jer sami izbori prestaju da budu percipirani kao izvor legitimiteta. U isto vreme dok se hvali podrškom od 80 odsto, osvojenom na još jednim prevremenim i ničim izazvanim lokalnim izborima, režim se približava tački u kojoj ni 100 odsto dobijenih glasova više neće značiti ništa za legitimnost njegove vlast, jer će ogroman broj građana s pravom odbaciti izborni proces kao izvor legitimnosti. Lapsus nelegitimno izabranog predsednika, da ga ne zanima ni ako se na protestima okupi 5 miliona građana, jer se vlast osvaja samo na izborima, slika je jedne moguće budućnosti – one u kojoj vladajuća stranka ubedljivo pobeđuje na svim izborima koje raspiše, ali u kojoj većina građana ove rezultate više ne priznaje. Možda smo od ove tačke još uvek daleko, ali smo joj znatno bliže nego pre dve godine, a kada joj se budemo dovoljno približili, režimsko poigravanje izborima postaće igračka-plačka.

Peščanik.net, 09.01.2019.

PROTESTI 2018/19.