poljsko cveće
Foto: Slavica Miletić

Posle dva izuzetno uspešna i nagradama ispraćena albuma iz 2020, u aprilu 2021. Taylor Swift objavila je svoj novi album – „Fearless“ iz 2008. Tako je, nema greške u prethodnoj rečenici: u 2021. Swift objavljuje novi album „Fearless“. Muzika na albumu odsvirana je i otpevana, te snimljena ove 2021. Ali, sve što je otpevala, i sve što se svira i snima na njenom albumu u 2021, Swift je već isto tako otpevala i sve se bezmalo isto sviralo na istoimenom albumu iz 2008. Da zaključimo, Swift 2021. objavljuje album identičan albumu iz 2008.

U proteklih par nedelja nema ozbiljnijeg dnevnog medija, kao što je The Guardian na primer, te nedeljnika, recimo Time, dok se za popularnu kulturu i muziku specijalizovani mesečnici, poput Rolling Stonea, podrazumevaju, koji nije pisao o novom/starom albumu Taylor Swift. Da ne bude nedoumica, „Fearless“ 2021. nije obrada materijala sa „Fearless“ 2008. Ponovimo još jednom, albumi iz 2021. i 2008. su gotovo identični. Ideja nije ni bila da se stari materijal preradi. Cilj je da se sledbenicima (jeste, to je prava reč, pošto Swift zaista ima status pop božanstva) dâ sve isto što su dobili i 2008.

Zabavno je čitati osvrte na album. U njima se ne tumači kako je pevačica na početku svojih tridesetih, nesumnjivo odrasla i sazrela, što ubedljivo dokumentuju albumi iz 2020, videla i razumela sebe kao tinejdžerku iz vremena originalnog „Fearless“. Da je Swift to htela i uradila, napravila bi osnovu na kojoj bi se lako podigla konstrukcija za solidan i uzbudljiv bildungsroman. Ali, nije se dogodilo. Naprotiv, namera sa „Fearless“ 2021. upravo je brisanje vremena: nije reč o pogledu na sebe sa distance, imamo hrabri pokušaj reinkarnacije sebe od pre deset i više godina.

Ne naglašava se proticanje vremena, vreme se hoće vratiti unazad. Vremenska mašina – to je „Fearles“ 2021. Čitalac sa nekim znanjem iz književnosti već se dosetio. To što sada radi Taylor Swift, više od pola veka pre nje već je pokušao pisac Don Quijotea. Ne, ponovo nije greška, jer ne mislim na Miguela de Cervantesa. Mislim na Pierrea Menarda, iz čuvene priče Jorgea Luisa Borgesa iz 1941 – „Pierre Menard, pisac Don Quijotea“.1 U odavno kanonskoj Borgesovoj priči, posvećenik i čudak Menard hoće u 20. veku iznova, od reči do reči isto, da napiše Cervantesovo delo.

Borgesova priča alegorija je istovremeno i o autorstvu i o čitanju (jer se to dvoje u toj alegoriji poistovećuje). Možemo je mirno uzeti kao proglas ili manifest visokog modernizma: ono što se odvija u nama suštinski oblikuje sve što vidimo, čujemo, pročitamo. U tom smislu, recipijent – gledalac, slušalac ili čitalac – jeste prvi i jedini pravi autor. Izvorni autor, kome se delo pripisuje, nedostupan je i izgubljen jer sâmo njegovo delo ne može rekreirati njegovo unutrašnje stanje dok je stvarao. Citirajmo Borgesa, sasvim svesni da to više nije Borges. Dok čitamo Borgesa, koji čita Cervantesa i Menarda, mi zapravo čitamo sebe:

„Pravo je otkriće kad se Menardov don Quijote usporedi sa Cervantesovim. Španjolac je, recimo, napisao (Don Quijote, I dio, 9. glava):

… istina, kojoj je mati historija, suparnica vremena, čuvarica radova, svjedokinja prošlosti, primjer i učiteljica sadašnjosti, savjetnica budućnosti.

Kako je napisano u sedamnaestom stoljeću, a napisao ga je „svjetovnjak“ Cervantes, to nabrajanje puka je retorička pohvala historiji. Menard, naprotiv, piše:

… istina, kojoj je mati historija, suparnica vremena, čuvarica radova, svjedokinja prošlosti, primjer i učiteljica sadašnjosti, savjetnica budućnosti.

Historija, mati istine: misao je zapanjujuća. Menard, suvremenik Williama Jamesa, ne definira povijest kao istraživanje stvarnosti nego kao njezin izvor. Povijesna istina, po njemu, nije ono što se dogodilo; ona je ono što sudimo da se dogodilo. Završne riječi – primjer i učiteljica sadašnjosti, savjetnica budućnosti – bezočno su pragmatične.“

Borges hoće da kaže, i kada je isto, nije isto. Taj borbeni poklič visokog modernizma, ili – ako je nekome tako draže – postmodernizma, ovde nam je poznat i iz čuvene polemike o književnom plagijatu, u kome se kao ubitačno polemičko oružje poteže i sâm Borges, između Danila Kiša i Dragana Jeremića, a u vezi sa Kišovom Grobnicom za Borisa Davidoviča. Ali, nećemo se vraćati na to. Vratićemo se na Taylor Swift i – „bezočni pragmatizam“. Kada iznova ispisuje svojih šest prvih albuma, Swift je upravo to – krajnje pragmatična. Ali, u svetu popularne kulture, taj se pragmatizam vidi kao pobuna.

Za razliku od borhesovske krilatice – i kada je isto, nije isto – Swift tvrdi sasvim suprotno: isto je i kada nije (baš sasvim) isto. Da je sve iz „Fearlessa“ 2008. (ostalo) isto i na „Fearlessu“ 2021, važno je za Swift iz jednog praktičnog razloga, ona bi svojim sledbenicima da kaže da je album iz 2021. isti kao i album iz 2008, pa onda više nema razloga da plaćaju za delo iz 2008, već svoju lojalnost i privrženost „božanstvu“ treba da demonstriraju kupovinom dela iz 2021, kad je već sve (ostalo) isto. O čemu se tu, naposletku, u stvari radi?

Popularna kultura je industrija. Zvezde popularne kulture ne nastanjuju univerzum u kome (i dalje) živi Borges. To ne znači da se za Borgesa ne vezuje nikakva industrija i da je u njegovom (književnom) slučaju novac sasvim zanemarljiv. Ali, koliko god da je akademski milje oko Borgesa i svojevrsna industrija, novac tu ipak još nije na prvom mestu. Sve je drugačije u svetu Taylor Swift. Novac ne samo da je na prvom mestu, čak i kada se autorka pokaže kao vrhunska umetnica, a pokazala se na dva svoja albuma iz 2020, nego se i deli drugačije nego što bi zdrav razum to očekivao.

Swift je vlasnica autorskih prava nad svojim pesmama sa prvih šest albuma, kao i sa svih ostalih. Ali, prava na zapis njene muzike na tih šest albuma nisu njena. Sasvim jednostavno, ugovor prava na muziku deli na autorska prava i na prava na zapis. Kada se puštaju pesme Taylor Swift, novac ne ide autorki, nego vlasnicima prava nad zapisom njene muzike. Pošto je odrasla i sazrela, ali mnogo više pošto je stekla zaista višemilionsku armiju vernih sledbenika, Swift je rešila da iznova snimi sve svoje rane pesme, u istovetnom obliku, na istoimenim novim/starim albumima, kako novac više ne bi išao ka drugima.

U nekom smislu, zaista je reč o revoluciji. Za tu revoluciji Swift je sposobna jer je njeni obožavaoci slepo slušaju: neće im biti teško da ubuduće, pre nego što na bilo kojoj platformi posegnu za njenim pesmama, prvo provere ko je vlasnik samoga zapisa, te da odaberu onu verziju čija je vlasnica Swift. Ako se uzme u obzir novac kojim je „neprijateljska“ kompanija platila vlasništvo nad zapisima, preti joj težak finansijski udarac. Za uzvrat, svojim obožavaocima Swift obećava da će na novim zapisima naći pesme koje su bezmalo u tančinu iste pesmama za koje su se vezali pre desetak i više godina.

U svim pomenutim osvrtima, kritičari se sada trude da utvrde razlike, a ne da ih interpretiraju, kako to sugeriše, recimo, Borgesova priča. Kako kritičari, tako i verna publika. Ali, na kraju, sve i ako razlike postoje, a moraju postojati, i sve i ako su one za strasne ljubitelje razočaravajuće, svaki odani sledbenik Taylor Swift ubuduće će slušati ipak nove verzije, koliko god mu to teško padalo. Kompaniji na udaru preostaju oni manje strasni ljubitelji muzike Taylor Swift, koji su lenji da provere ko je zaista vlasnik onoga što slušaju.

Ako se čitaocu ova priča o Taylor Swift čini belosvetski dalekom od nas, za razliku od Borgesove priče koja se ovde sticajem okolnosti praktično otelovila u jednom književnom skandalu, treba reći da i mi imamo svoju barem jednu Taylor Swift. Ona se zove Bojana Vunturišević. Kao mlada Swift, i Vunturišević (možda poznatija kao pevačica jedno vreme vrlo popularne grupe Svi na pod) nije vlasnica nad zapisima svojih pesama. Što je još gore, ona ima ugovor prema kome nije vlasnica ni autorskih prava nad svojim muzičkim delima. Sve poseduje agencija sa kojom je naivno i neiskusno potpisala praktično ropski ugovor. No, ugovor će isteći.

Priča o Taylor Swift međutim može biti zanimljiva i čitaocu koga nije briga ni za Swift ni za Bojanu Vunturišević. Sasvim jednostavno, kada se na papiru koji nije papir iznova povlače granice balkanskih zemalja, da li je to isto ili nije isto kao kada su se na isti način iste granice crtale na salvetama? Ko je u pravu: Borges sa svojom tezom da i kada je isto ne može biti isto, ili Swift kada obećava publici da je isto i kada nije (sasvim) isto? Drugim rečima: šta nam obećavaju crtači na papiru koji nije papir kada nas za 30 godina vraćaju u prošlost, kao de se u međuvremenu nije dogodila tragedija čije posledice danas živimo? I na koje to vojske sledbenika oni računaju?

Peščanik.net, 19.04.2021.


________________

  1. Jorge Luis Borges, „Pierre Menard, pisac Don Quijotea“, preveo Milivoj Telećan, u Sabrana djela, 1932-1944 (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1985).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)