Koliko god to bilo otrcano, odnosno nebrojeno puta upotrebljeno, parafraziranje kultnog slogana navijača Hajduka, „Hajduk živi vječno“, kao „Devedesete žive vječno“ praktično je nemoguće izbjeći kada se pokuša naći zajednički nazivnik ovoj aktualnoj jeseni spomenika diljem postjugoslavenskih država. Jer sve drugo, počevši od estetike, preko ideološke poruke, do institucija ili udruženja koja ih podižu temeljito se razlikuje u svemu, osim u dvije stvari. Prva je referenca na devedesete, a druga sama činjenica da su spomenici kao ključni medij razgovora o prošlosti opet in.
Samo u posljednjih petnaestak dana najavljeno je postavljanje Tuđmanovog spomenika u Podstrani kraj Splita, otvoren je spomenik Miljenku Smoji u tom gradu, virtualno je u 3D simulaciji obnovljen Bakićev spomenik ustanku naroda Slavonije, otvoren je muzej i spomenik Draži Mihailoviću u Beogradu i na kraju spomenik izbrisanima u Ljubljani, pri čemu smo tek zaključili priču o spomeniku kralju Tvrtku u Sarajevu, dok podizanje istoga, ali s drugačijom porukom očekujemo u Banjoj Luci. I realno, samo bi se kroz priču o podizanju ovih spomenika mogla napisati istorija sadašnjice ovih društava i toga gdje su ona danas u odnosu na devedesete te kakvi društveno-politički odnosi vladaju u njima. S obzirom da sam se spomenikom Tvrtku već bavio, i to upravo na Peščaniku, preostaje priča o aktualnih pet spomeničkih poteza i njihovim značenjima.
Davno je to bilo, prije točno deset godina, kad je u centru Splitu podignut spomenik Franji Tuđmanu, protiv čega sam se aktivno politički pokušao izboriti, bivajući posve siguran kako će ulazak Tuđmana putem spomenika u Split, odnosno njegov spomenički prodor izvan provincijskih sredina i pasivnih krajeva definitivno legalizirati tu praksu i kanonizirati njegovo užasavajuće doba, kao i samog Tuđmana. I oko toga sam bio u pravu, jer se upravo to i dogodilo. Ono što je, međutim u čitavoj priči posebno zanimljivo jeste to da su zagrebački mediji tada čitavu priču ispratili kao neku bizarnost iz provincije i navodno desnog i definitivno kerumiziranog Splita, koja se glavnog grada i ostatka zemlje zapravo ne tiče. Kad je par godina nakon toga Tuđman osvanuo u središtu Zagreba, i to figurativan i nimalo nalik sebi, kraj modernističke zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, zapravo posljednje arhitektonske zaostavštine socijalizma, izgrađene uz ključnu zaslugu Stipe Šuvara, zatečena lijevo-liberalna javnost koja se tome usprotivila bila je konsternirana i promatrana kao grupa neozbiljnih ljudi, gotovo redikula, koji propituju neupitni nacionalni kanon, potpuno nesvjesna da je bitku izgubila već kad je prešutila Split. Dalje su stvari išle same od sebe i danas je Tuđman toliko samorazumijevajuće kanoniziran i suštinski falsificiran, čak i u imenu zagrebačkog aerodroma, po ideji Zorana Milanovića, da konačni spomenički iskaz njega kao nekakvog zanesenih mislioca nad morem, kakav će biti postavljen u Podstrani, predstavlja točku na diznilendizaciju lika i djela dotičnog, pri čemu je posve nevjerovatan nedostatak ironijskog odmaka prema čitavoj priči od strane onih koji postavljaju spomenik.
Splitski pak spomenik Miljenku Smoji i reinkarnirani Bakićev 3D spomenik jesu ideološki antipodi spomeničke tuđmanizacije, ali je tek ovaj posljednji njegov opozit u svakom pogledu. Negdje na marginama inicijalne rasprave o Tuđmanovom splitskom pa zagrebačkom spomeniku, postavljeno je i pitanje potrebe za figurativnošću i tim suštinski devetnaestostoljetnim pristupom, ali je ono ubrzo postalo jednako neutjecajno, poput ideološkog osporavanja glavnog lika. I tako smo napravili čitav krug, unutar kojeg su čak i spomenici koji su podizani kao posveta tragičnim ratnim događajima iz devedesetih, poput pogibije snimatelja HRT-a Gorana Lederera, bili samorazumljivo modernistički s nekom simboličkom porukom i zapravo, neovisno o ideološkoj poruci, u duhovnom srodstvu s nasljeđem socijalističkog modernizma, da bi na koncu čak i građansko-liberalna ljevica u Splitu kao jedino rješenje vidjela opet isključivo plastični prikaz nečijeg lika, u konkretnom slučaju Miljenka Smoje.
S te strane je akcija reinkarnacije Bakićevog spomenika od strane autorskog tima Sandro Đukić, Davorka Perić, Lana Lovrenčić i Milorad Pupovac, pored manifestativnog proglasa o povodu za ovu umjetničku akciju koji je pronađen u tridesetoj godišnjici rušenja te ondašnjem medijskom falsificiranju te činjenice i kasnijoj, sve do danas prisutnoj šutnji o rušenju i eventualnoj obnovi, još više i odabirom medija kojeg su koristili, poruka o potpunom kontinuitetu sa socijalističkim modernizmom. Čime se zaokružuje priča o današnjem hrvatskom društvu, njegovoj potrebi da spomenicima komunicira s prošlošću, tj. s devedesetima i o duhovnom stanju tog društva. S te strane imamo i službeno dvije Hrvatske, onu hadezeovsku i onu koja joj je oduvijek stajala s druge strane, okupljene oko Tuđmana i Smoje trenutačno, ali s istim pasatističkim izričajem te treću, vječno manjinsku i modernističku. Koja u ovom slučaju jeste i nacionalno manjinska, budući da se instalacija postavila u produkciji Srpskog narodnog vijeća, ali je suštinski manjinska i na svaki drugi način.
Što se Srbije i njezinog spomeničkog odnosa prema devedesetima tiče, on je, naravno s izuzetkom referenci na napad od strane NATO-a, na svaki način nepostojeći, budući da je čak i onaj jedan spomenik žrtvama ratova devedesetih, koji je uz silna osporavanja i ipak modernistički koncept bio postavljen na trgu pred nekadašnjom Željezničkom stanicom, uklonjen kad je na taj trg došao u svakom smislu nastrani Stefan Nemanja. Ili preciznije govoreći, devedesete se zapravo konstantno bajpasiraju povratkom u neko zlatno doba, uglavnom Prvog svjetskog rata ili Kraljevine Jugoslavije, uz stalno primjetnu dozu revizionizma i rehabilitacije četništva, što su sve procesi s ishodištem u devedesetim godinama. U tu priču, koja je uvijek do pola službena, makar nominalno bila privatna, se jednako uklapa i mural posvećen Ratku Mladiću, kao i ovih dana otvoren muzej i spomenik Draži Mihailoviću, ali i film Heroji Halijarda, sve s istom idejom, bilo estetske, bilo ideološke negacije socijalističkog razdoblja. I to se sve događa upravo u gradu koji i jeste toliko fascinantan zbog tog socijalističkog modernizma koji ga je obilježio, od zgrade SIV-a i kompletnog Novog Beograda, Genexovog nebodera i Hotela Jugoslavija, pa sve do ostalih arhitektonskih rješenja iz tog razdoblja, ništa manje zanimljivih.
Na koncu, ovu sedmicu će ispred Centra Rog u Ljubljani, u Parku izbrisanih biti otvoren spomenik posvećen njima, u obliku devedesetih proskribiranog slova „ć“ kao zadnjeg slova prezimena ljudi porijeklom iz drugih jugoslavenskih republika, autora Vuka Ćosića, Aleksandera Vujovića i Irene Woelle, a koji je nastao na inicijativu Civilnog društva iskorijenjenih i Amnesty Internationala. Dakle opet slično kao i s Bakićem, na ideju manjinaca i civilnog društva, ali i uz korporativnu pomoć, čime se dodatno naglašava razlika duhovnog i ekonomskog funkcioniranja između Slovenije, Hrvatske i Srbije.
I istina je, koliko god da smo vremenski odmaknuli od devedesetih, definitivno ih nismo ostavili iza sebe, svim pokušajima da se to dogodi unatoč. A dijalektika između onih koji bi ih htjeli prevladati i onih koji bi im se iznova vraćali kao ideološkom i duhovnom ishodištu sad se i definitivno počela voditi i na spomeničkom, a ne više samo u političkom prostoru, čime spomenici sada počinju simbolički zauzimati mjesto koje su promatranih devedesetih imala imena ulica.
Peščanik.net, 24.10.2023.
REVIZIJA ISTORIJE