Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

U naše pretjerano dinamično vrijeme pisanje kolumne za mjesečnik nije ništa manje dvosmislen i riskantan posao od pokušaja predviđanja daleke budućnosti.

Jasno je da u običnom životu ne možemo ništa s potpunom sigurnošću predvidjeti ili isplanirati. Ponekad život, kako pišu palanački žurnalisti, „unosi svoje korektive“. No ipak smo još sasvim nedavno bez razmišljanja mogli reći: „Sljedeće subote idemo na Natašin rođendan. Nosimo joj poklon“ ili čak „U rujnu letim za München. Imam već kartu“.

Sadašnjost nas lišava čak najmanje, najaproksimativnije mogućnosti projekcije jer je apsolutna neodređenost postala nešto poput norme. A svaki pokušaj gatanja na temu „što će biti“ i „kad“ (što je još važnije) uvijek nosi u sebi neizbježan okus šarlatanstva.

Na internetu (a gdje bi drugdje!) često nailazimo na manje ili više šaljive anegdote o tome.

Poput one: kako će ovog proljeća dame kupovati ljetnu odjeću ako ne znaju koja će im veličina trebati za mjesec ili dva.

No o ljetu – radi li se o sadašnjem ili o nekom tamo budućem – ipak se razmišlja i nejasno sanjari.

Sjedim i pišem ovaj tekst. Iza prozora je hladni karantenski lipanj. Pokušavam pisati o ljetu, koje će svaki tren granuti, i ja nemam pojma kakvo će ono biti. Ne u smislu vremena, ne. Već u smislu da ne možemo predvidjeti hoćemo li naposljetku izaći van ili ćemo i dalje živjeti pod neprihvatljivom devizom „Ostanimo doma“. Ne znamo danas, a nećemo znati ni sutra kad će nas na kraju pustiti iz zatvora zli čarobnjak Covid Devetnaesti.

No donio sam slobodnu odluku da ću pisati o ljetu tako kao da će to biti obično ljeto, jedno od onih na koje smo se svakako privikli svih prijašnjih godina. Ta ono će se ipak dogoditi! Ako ne ovaj put, onda sljedeći. Ali bolje bi bilo da ovaj.

Uglavnom, dogovorit ćemo se. Ljeto, park, bulevar, mineralna voda, jata djevojaka u haljinama na tregere i ženskim sandalama, tinejdžeri na romobilima, kafić s terasom, živahna pijaca s trešnjama i jagodama. A mi polako, ne obazirući se na nemilu socijalnu distancu i ne izbjegavajući pješake koji nam idu ususret, šetamo ruku pod ruku na ulici. Zatim se najprije staloženo pozdravljamo s poznanicima, pa ih izvještavamo odakle smo se jučer vratili i kamo idemo sljedeći tjedan.

Jeste li bili dovoljno maštoviti da zamislite te fantastične „predstave“? Pa dobro. Onda idemo dalje.

Na vrhuncu ljeta – odavno sam to primijetio – izoštrava se umjetnička percepcija svijeta koji nas okružuje. Ljeti nekako posebno intenzivno tražimo harmoniju, sličnosti i paralele. Nekako smo posebno usredotočeni i zainteresirani za prolazne, nestalne detalje.

Jednom mi je jedan periodičan časopis naručio maleni tekst o tome kako sam proveo jučerašnji dan. Zašto baš jučerašnji, nisam nikako mogao shvatiti, a bilo mi je neugodno pitati. No dobro, ako žele tekst o jučer, neka im, jučer-danas, u čemu je razlika.

„Samo“ – rekli su – „ako je ikako moguće, napišite ga literarno vrijedno, pa vi ste naš pisac, a pisci se trebaju umjetnički izražavati. Je li to u redu?“

Pristao sam. Tim više jer ja ništa ne mogu raditi a da nije umjetnički, takvog sam kova. Čak zahtjev za popravak vodokotlića pišem sa snažnom umjetničkom snagom. Ta literarnost – reći ću uzgred, ali iskreno – u takvim slučajevima više mi odmaže nego pomaže. No što ću, od takvog sam materijala, prestar sam da se mijenjam, a i zašto bih…

A i sjećam se kako je jedan moj stari poznanik, također čovjek sklon umjetnosti, dobar dječji pisac napisao izjavu u policiji u kojoj je opisao pljačku svoje vikendice. U njoj je neobično literarno, s naglaskom na detalje i sitnice, sastavio listu stvari koje su ukrali počinitelji. Naveo je njihova „posebna obilježja“, a među dragocjenostima i raritetima isticali su se:

„Džemper s rupom na lijevom rukavu. U rupu stanu dva prsta odraslog muškarca. Vuneni pokrivač iz 1939. godine, posebno obilježje – trag od glačala u donjem lijevom kutu. Žena je jednom ostavila glačalo i zaspala dok nije osjetila miris dima. Budilica „Slava“ u dobrom stanju, ali bez kazaljke za minute. Namjeravao sam je odnijeti uraru, ali bih uvijek zaboravio. Aluminijska drška za čašu sa slikom svemirskog broda „Istok“. Jako iskrivljena. Pumpa za bicikl bez crijeva. Gdje je crijevo – da me ubiješ, ne znam“. I – kruna te jedinstvene kolekcije – „Rasparena ispletena vunena čarapa boje prezrele maline. Što će mi, reklo bi se, jedna čarapa ako još uvijek imam dvije čitave noge. No nisam je želio baciti, bilo bi šteta, ipak ju je majka isplela. Uspomena na nju“.

Kad su dva puta zaredom naglas pročitali taj dokument visoke literarne kvalitete, suradnici policije su se od srca grohotom nasmijali, pa savjetovali umjetniku da sažme svoju izjavu. Moj prijatelj, iako umjetnička duša, bio je dovoljno trezven da to napravi na sveopće olakšanje.

Ljeti se – više nego u bilo kojem drugom godišnjem dobu – vječita razmišljanja o kraju umjetnosti, smrti autora, krizi svih žanrova, rodova i vrsta čine više ili manje vjerodostojna. Umjetnost kao da odlazi iz naše svakodnevnice, ne davi nas pitanjima, ne muči nas neminovnim izborom, privremeno nas ostavlja na miru – nasamo sa životom. Koji postaje sama umjetnost.

Umjetnosti je ionako svojstveno da se rastapa u svakodnevnom životu, da pravi partizanske diverzije u svakidašnjost da bi se zatim otamo vratila u svoje muzeje, kazališta i izdavačke kuće, ovaj put mlađa i ljepša, s novim idejama u naramku. A ljeti je nekako posebno očito da umjetnost nije zbroj odgovarajućih institucija, nego jedna od najvažnijih funkcija inteligentnog organizma.

Davno sam čitao jedan intervju s nekim poznatim sportašem, olimpijskim prvakom. Između ostalog upitali su ga kako provodi svoju dokolicu – ta nije sve u natjecanjima i treniranju!

„Pa imam jako malo slobodnog vremena“ – odgovorio je atleta. „Sjednem u auto, odem što dalje u šumu, zaustavim se na nekakvom lijepom proplanku, leškarim se sat-dva na travi i čitam svezak poezije“.

Na žalost, čovjek koji je vodio razgovor imao je dovoljno pameti i takta da ne upita što se konkretno nalazi na koricama i naslovnoj stranici navedenog „sveska“. Ali i čemu – rečeno je „poezija“, dakle poezija.

A mi ćemo se snaći čak i bez anonimnog „sveska poezije“. Što će nam svezak kad je poezija ionako gusto rastvorena u toplom miomirisnom zraku.

Potreba za umjetničkim dojmovima u potpunosti se može zadovoljiti bez neposrednog kontakta sa slikom, knjigom, orkestrom, ekranom, turističkim vodičem, bez kolektivnih posjeta kulturnih priredbi i događaja. Čemu kazalište i kino kad su nam širom otvoreni prozori prvih katova? Čemu književnost kad nam, ne zatvarajući usta, govore ulica i gradski transport? Čemu umjetnički muzej kad nas prigradska željeznica vozi pravo ispod duge?

GQ, 02.06.2020.

Preveo Ivo Alebić

Peščanik.net, 18.06.2020.

KORONA VIRUS