bačena maska za lice
Foto: Peščanik

Cilj se može postići različitim sredstvima. Neka su savršeno zamenjiva jer vode istom ishodu. Ovde će biti reči samo o kazni i nagradi. Mada se mnoga druga sredstva uticanja na ljudska ponašanja svode na ta dva.

Uzmimo primer dobrovoljne vakcinacije. Moralno bi bilo da se svi dobrovoljno vakcinišu ne samo da bi zaštitili sebe, već i da ne bi zarazili druge; a i da bi se smanjile sveukupne negativne posledice epidemije. Pod moralnim ponašanjem se ovde naprosto misli da se brinući se o sebi ne nanosi šteta drugima.

Ali kako rizik obolevanja i tragičnog ishoda nije isti za sve ljude i kako se smanjuje sa brojem vakcinisanih, neko ko, recimo, veruje da svako treba da brine svoju brigu i ako se suočava sa manjim rizikom bilo zato što je, na primer, mlađi ili zdraviji, ili zato što su drugi sa kojima se sreće vakcinisani, taj neko može da se pozove na dobrovoljnost vakcinacije i da se ne vakciniše. Kako to ponašanje može drugima da poveća zdravstvene rizike i troškove, kojim bi sredstvima moglo da se utiče na to da se vakcinišu oni koji ne žele?

Jedna mera koja bi mogla da ima određenu moralnu opravdanost jeste da se oporezuju oni koji ne žele da se vakcinišu. Recimo da se traži od svakoga ko se ne vakciniše, a da to nije iz zdravstvenih razloga, da uplati državi 3.000 dinara. Time se ne zadire u dobrovoljnost vakcinacije, jer niko nije primoran, nikome nije naređeno da se vakciniše. Ali se od nevakcinisanih zahteva da nadoknade povećani društveni rizik i troškove svog izbora.

Isto se može postići subvencijom. Neka je 3.000 dinara dovoljno da prihvate da se vakcinišu oni koji to inače odbijaju. Moglo bi se reći da bi oni koji žele da smanje rizik obolevanja i troškove očuvanja sopstvenog i javnog zdravlja, i od toga imaju korist, trebalo to i da plate. Recimo da restorani nude besplatan ručak ili gradski prevoznici besplatne vožnje.

Visina subvencije ne bi morala da bude neka arbitrarna suma već ona koja bi bila dovoljna da podstakne na vakcinisanje one koji to odbijaju. I da upravo toliko vrede smanjeni zdravstveni rizik i troškovi. Recimo kroz niže troškove lečenja svih.

Može da se misli da bi ponuda subvencije mogla da podstakne nevakcinisane da traže više i čak mnogo više. To, međutim, nije tačno. Ostali su već vakcinisani ili su spremni da se vakcinišu. Rizik po javno zdravlje je time smanjen, pa nema mnogo prostora za cenkanje. Isto važi i za podsticajni porez, jer nema koristi od eventualne tvrdoglavosti da se odbije vakcinisanje kolikogod da to košta.

Bilo koje sredstvo da se koristi trebalo bi da je iznos poreza jednak iznosu subvencije uz jednaku efikasnost vakcinacije, jer se u oba slučaju podstiče pristanak na vakcinaciju. Potrebno je, doduše, pretpostaviti da su racionalne obe strane u ovoj razmeni. U tom smislu da mogu da procene rizik, dakle da imaju neku ideju o verovatnoći alternativnih ishoda vakcinisanja odnosno nevakcinisanja i da vrednuju te verovatne ishode, recimo, po sopstvenoj korisnosti. Tako da možemo da odredimo visinu kazne za nevakcinisanje ili nagrade za vakcinisanje koja je upravo dovoljna da ljudi nespremni da se vakcinišu promene svoj izbor.

Kako obično pretnja kaznom i obećanje nagrade idu zajedno, a opet u zavisnosti od ponašanja, dovoljno je da je očekivana, prosečna, vrednost vakcinisanja jednaka nagradi ili kazni od 3.000. Uzmimo da se kazna i nagrada kombinuju pa da se nevakcinisanima ponudi lutrija sa verovatnoćom da će se vakcinisanjem ostvariti dobit od 3.000, a odbijanjem gubitak od 3.000. To bi se postiglo, primera radi, ako bi se vakcinisanjem kupio loz koji nosi 15.000, a nevakcinisanjem isti taj loz koji nosi gubitak od 15.000; i u jednom i u drugom slučaju sa verovatnoćom od 1 prema 10. To bi trebalo da je podsticajno koliko i samo subvencija ili samo porez od 3.000 svima koji se ne vakcinišu.

Postoje izuzeci. Uzmimo nekoga ko veruje, ili pripada crkvi koja propoveda, da je nebeska kazna neuporedivo teža od zemaljske, a nagrada veća. Da li bi vernik hteo da ne učini nešto što je bogougodno a večno samo zato da bi sačuvao svoj prolazni ovozemaljski život, pa i život drugih ljudi? Naravno, ukoliko postoji neizvesnost oko dostupnosti večnog života, ili se može tražiti iskupljenje, ili se veruje da je predodređeno ko će živeti večno a ko neće – posvećenost ovozemaljskom životu može da se racionalizuje.

Ukoliko, pak, vera ili crkva kažnjavaju bezuslovno tada se zaštitom od zaraze koja se stavi ispred vršenja verskih dužnosti odbacuje večni život. Za vernike te crkve nebeska kazna svakako je veća od one koju bi mogle da propišu zemaljske vlasti, a eventualno prihvatanje nagrade od ovozemaljskih vlasti bi predstavljalo primer moralnog pada, podmitljivosti ljudske prirode, dokaz slabosti pred iskušenjem. I naravno vlast koja nudi novac da bi se ljudi vakcinisali je u rukama crne sile.

Isto važi i za druge vrste izdaja – obraza, identiteta, dedova, pradedova, heroja, otaca nacija i naroda i svakojakih zaveta, kao i muškosti ili ženstvenosti.

Dakle, što se postiže kaznama postiže se i nagradama, na ovom kao i na drugom svetu.

Peščanik.net, 12.05.2021.

KORONA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija