Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Srbijom kruži bauk – bauk klasizma. Tako bar tvrdi profesor sociologije Vladimir Vuletić u svom tekstu „Indiskretni klasizam srednje klase“. Po Vuletiću, za širenje klasističkih predrasuda – predrasuda prema nižim klasama – najodgovornija je tzv. Druga Srbija:

„U tom pokretu, koji je nastao u borbi protiv nacionalne diskriminacije i rata, zametnula se klica ništa manje oholog klasizma srednje klase. Borba za drugačiju Srbiju vremenom se pretvorila u borbu za isključenje ‘krezube’ Srbije iz javnog života, što se prenelo i u popularnu kulturu“.

Ova klica „prezira prema većini stanovništva“ se, tvrdi dalje Vuletić, u međuvremenu razvila u „militantni klasizam delova srednje klase koji preti da uvuče društvo u opasan građanski sukob“. Po njemu, „kružoci koji se predstavljaju kao Kju Kluks Klan srednje klase“ poriču pravo pripadnicima nižih klasa na učešće u društvenom i političkom životu i tvrde da niže klase „ne grade svoje stavove iz vrednosti i interesa, već iz stavova koje im nameću rijalitiji i tabloidi“.

Vuletićev tekst se jasno čita kao dopuna teksta „Elita i plebs“, koji je pre nekoliko nedelja, takođe za Politiku, napisao nelegitimno izabrani predsednik Srbije. Predsednikovom štreberskom ponavljanju populističkih opštih mesta, Vuletić dodaje teorijsku elaboraciju i akademski dignitet. Dobro, možda je nelegitimno izabrani predsednik bubalica koja se ne zamara dubljim razumevanjem gradiva, kao da nam poručuje Vuletić, ali u suštini on jeste u pravu: najveća pretnja društvenom miru u Srbiji su klasne predrasude razvlašćene srednje klase koja u kapitalizmu gubi svoju privilegovanu poziciju i društveni uticaj, i besna zbog gubitka privilegija kreće u obračun sa nižim klasama. Ono što „kju-kluks-klanovci“ iz srednje klase ne shvataju, poučitelno zaključuje ovaj profesor sociologije, jeste da uzrok njihovog gubitka privilegija „ne leži u sferi dnevne politke… pa se tu ne može ni očekivati rešenje“:

„Stvar je ozbiljnija i bezličnija. Globalnom kapitalizmu, na (polu)periferiji svetskog sistema, nije više potrebna srednja klasa, posebno ne intelektualci. Taj sloj je izgubio svoju ulogu i postao suvišan poput pisaće mašine onoga trenutka kada je opravdao rušenje socijalizma i uspostavljanje novog kapitalističkog poretka”.

Koji je problem sa Vuletićevom prividno hladnom i neutralnom akademskom analizom? Ukratko, u njoj postoji klasizam, ali ne postoji klasa. Postoje predrasude prema „krezubima“, ali ne postoji krezubost kao sasvim objektivno stanje ubedljive većine građana Srbije. Postoji predrasuda prema onima čiji su stavovi oblikovani „rijalitijima i tabloidima“, ali sami rijalitiji i tabloidi, sa svojim mutnim finansijskim i političkim zaleđem, kao da ne postoje. Postoji „globalni kapitalizam“ kao svetski proces, ali ne i sasvim konkretni kapitalisti koji ostvaruju dobit na izrabljivanju radnika. Postoje predrasude prema radnicima, ali ne i konkretni radnici, od krvi i mesa, koji svakodnevno ginu na neobezbeđenim gradilištima. Postoje gubitnici tranzicije (po Vuletiću su to, zanimljivo, samo pripadnici srednje, ne i radničke klase), ali ne i njeni pobednici.

Gde su oni koji na procesima pauperizacije kako srednje, tako i radničke klase, ostvaruju astronomske profite? Gde su pripadnici nove kapitalističke klase, koji uz blagoslov državnog vrha svakodnevno poručuju da treba ukinuti minimalac i ograničeno radno vreme? Gde su pripadnici političke klase i njihove sasvim očigledne veze sa „investitorima“? Gde su donosioci „fleksibilnih“ zakona o radu? Gde su idejni tvorci „dualnog obrazovanja“, a gde oni koji će od ove genijalne ideje najviše profitirati? Gde je, konačno, sâm nelegitimno izabrani predsednik Srbije koji građanima poručuje da su lenji i razmaženi, da neće da rade i usvoje Veberovu protestantsku etiku?

Ovo su pitanja o kojima Vuletić nema ništa da kaže, što i ne treba naročito da nas čudi. Jednom kada bi se „bezličnom“ globalnom kapitalizmu dao konkretan lik, kada bi se jasno prepoznali akteri koji izrabljuju, tlače i obespravljuju pauperizovane građane Srbije, cela njegova analiza bi se raspala u paramparčad. Dok se „globalni kapitalizam“ opisuje kao elementarna nepogoda, može zvučati ubedljivo da mu nisu potrebni ni intelektualci, ni medijski radnici, ni profesori. Kada se, međutim, procesi privatizacije javnih dobara i obespravljivanja građana kontekstualizuju i sagledaju u svojim sasvim konkretnim vidovima, onda postaje jasno da su režimu koji ove procese sprovodi itekako potrebni saradnici, saučesnici i apologete iz redova kreativnih i intelektualnih klasa koji će za njega svakodnevno smišljati prigodna opravdanja i relativizacije. Ovde bi, međutim, profesor morao da napusti ton hladne i neutralne analize i prozbori koju reč i o sopstvenoj neslavnoj ulozi u svemu što nam se dešava, a to bi već moglo biti nezgodno.

Peščanik.net, 17.08.2019.

Srodni link: Vladimir Vuletić – Polemika bez dijaloga

DRUGA SRBIJA