Kraljevo, novo Smederevo

Kraljevo, novo Smederevo

Ovaj naslov treba shvatiti u simboličkom ili, još bolje, u „paradigmatičnom“ smislu; kao još jedan primer neracionalnog državnog poslovanja samo, srećom, znatno manjih dimenzija, tako da bi tačnije bilo reći – Kraljevo, malo Smederevo. No, svejedno.

Reč je, nije teško pogoditi, o Aerodormu Morava kod sela Lađevci po kome je nekad i nosio ime, u blizini Kraljeva. U stvari, reč je o novoosnovanom javnom preduzeću „Aerodromi Srbije“, čiji će „prvi zadatak“, kako je poručeno iz Ministarstva infrastrukture, „biti uspostavljanje civilnog saobraćaja“ upravo sa kraljevačke vazdušne luke.

Nije ovo prvi put da se „Lađevci“, tj. „Morava“ otvara. Nekim slučajem po pravilu baš uoči ili usred, kako kad, predizborne kampanje. Zato su Kraljevčani na to oguglali i na pomen Lađevaca samo odmahuju rukom. Prodefilovala je moravskom dolinom čitava silesija političara, obećavajući da će aerodrom proraditi „već iduće godine“. Nogu je povukao još pre tačno 10 godina, 2006, tadašnji ministar za kapitalne investicije Velimir iIlić, obećavši brzu transformaciju vojnog aerodroma u civilni. Posle izvesnog zatišja, ministar vojni Dragan Šutanovac je 2009. najavio otvaranje aerodroma za 2010, a Mlađan Dinkić, kao ministar ekonomije, 2010. za 2011, da bi Šutanovac to u martu iste godine obećao već za septembar. U aprilu 2012. Tadić je rekao da će prvi avioni poleteti 2013. godine, a istom prilikom je sa turskim ambasadorom potpisan ugovor o donaciji od 10 miliona evra za dogradnju piste. Nova vlast je međutim okrenula ćurak pa je Ilić Velimir, sada kao ministar građevinarstva, posumnjao da Turci hoće da nas uhvate na prevaru i rekao da ćemo mi to sami da uradimo. Mislim – da se prevarimo. Pre tačno godinu dana, 11. februara 2015, već pomenuta ministarka saobraćaja je otvaranje aerodroma najavila za kraj iste godine. Od toga, kao što vidimo, nije bilo ništa, ali se tada, u decembru, u igru uključio i premijer Vučić izrazivši nameru da se „pojačaju i Niš i Lađevci“, te najavio rešenje „tog pitanja“ za narednu, tj. 2016. godinu. Tako su krajem januara osnovani „Aerodromi Srbije“. Samo su, u skladu sa nivoom, porasle i ambicije. „Osnovni cilj ’Aerodroma Srbije’ biće da se 30 aerodroma u Srbiji, od kojih su 22 registrovana, povežu u jednu mrežu, organizuju i da se kvalitet usluga u njima podigne na potreban nivo“, izjavio je Zoran Ilić, pomoćnik ministra saobraćaja. Mačji kašalj, zar ne.

U stvari, aerodromske ambicije, po širini i visini, ima praktično svaki region u Srbiji. Teško ih je sve i nabrojati. Užičani su jedno vreme bili baš zapeli da se Ponikve na Zlatiboru „pretvore“ u civilni aerodrom, u Sjenici su maštali da na Pešteru („Dubinje“) urade isto, Zrenjaninci su se nameračili da (k)od Ečke naprave međunarodni aerodrom, a slično misle i u Vršcu; u Somboru smatraju da je njihova lokacija (centar trougla Budimpešta – Zagreb – Beograd) idealna za niskotarifne letače; Bor ima aerodrom, o Čeneju kod Novog Sada da i ne govorimo…, da dalje ne nabrajamo. „Konstantina Velikog“ nismo zaboravili, ali Nišlije tvrde da on neće ući u sastav „Aerodroma Srbije“. Videćemo.

No, i bez njega, veliki su to potencijali, nema šta. Ali, od potencijala do potencije ima mnogo. Ni afrička šljiva tu ne pomaže. Mogla bi srpska, ali je nema. To jest ima je, ali nedovoljno.

Šalu na stranu, u tome je stvar – ne vidi se iz ove perspektive da ima realnih osnova da Aerodromi Srbije, to jest, da se vratimo na početak ove priče, Aerodrom Morava u dogledno vreme postane profitabilno preduzeće. Nema ni robe ni ljudi kojima bi „Morava“ koristila. Odnosno, ako ima, kamo biznis plan? Makar okviran: toliko tona, ovoliko putnika, toliki prihod, ovoliki rashodi, za toliko i toliko godina će biti vraćeno ono što je uloženo, a uloženo je ukupno toliko. To bi bilo ozbiljno i odgovorno. Izjava ministarke Mihajlović da „ne zna ni ko ni gde će redovno leteti sa i do ’Morave’, ali da je ubeđena da su za razvoj turizma u ovoj regiji potrebni redovni letovi“, te da će aerodrom „poslovati profitabilno“, u takve nažalost ne spada.

Ko zna koliko će vode morati da proteče Moravom dok „Morava“ ne počne da radi sa profitom. Samo nam ostaje da se nadamo da to neće biti ni blizu onoliko koliko je do sada vode proteklo Dunavom, dok Smederevo i dalje kali gubitke. I da nam za neku godinu neće reći: ne možemo da ugasimo „Aerodrome Srbije“, jer od njih zavisi sudbina prevelikog broja ljudi.

Peščanik.net, 05.02.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.