Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Već više od 30 godina Izrael organizuje posete učenika završnih razreda srednje škole koncentracionim logorima u Poljskoj. Zbog korone je nastala pauza od dve godine, da bi se u martu ove ture obnovile. Međutim, posle novog sukoba sa poljskom vladom, prošlog meseca je odlučeno da se posete opet obustave. Razlog je negodovanje poljske strane i izraelsko neprihvatanje zahteva da Poljaci učestvuju u kreiranju sadržaja za posete.

Reakcije u Izraelu grupišu se u dve struje: jedna je oštra i nepopustljiva prema zahtevu poljske vlade koja se optužuje za antisemitizam a druga, umerenija, poziva da se pauza iskoristi za preispitivanje samog karaktera ovih putovanja.

Tenzije u odnosima sa Poljskom traju već neko vreme, a povod su zakon kojim se zabranjuje izražavanje stava da je poljski narod učestvovao u Holokaustu i zakon o svojini koji sadrži član o zastarelosti zahteva za povraćaj imovine. Poljaci žele da iskoriste revizionistički momenat u svetu kako bi skinuli sramotu sa svog imena ne birajući sredstva, pa i pomoću prekrajanja istorijskih činjenica.1

Izrael nema ujednačen stav prema evropskim zemljama i njihovom odnosu prema Jevrejima tokom rata. Osam decenija od završetka Drugog svetskog rata još uvek su nerašćišćeni računi sa Poljacima, dok je odnos normalizovan s nekim državama koje takođe nose krivicu na savesti. O ovoj temi je govorio i reditelj Ari Folman povodom premijere hebrejske verzije filma „Gde je Ana Frank?“ uoči ovogodišnjeg obeležavanja Yom HaShoah, Dana sećanja na Holokaust. Tokom višegodišnjih priprema za film, reditelj je istraživao odnos Holandije prema Jevrejima tokom rata. Pošto je u arhivama došao do informacija o brojnim slučajevima izručivanja Jevreja Nemcima, pokrenuo je pitanje kako je Izrael u holandskom slučaju bio spreman da pređe preko toga.

Izrael pokazuje određenu neprincipijelnost u međunarodnim odnosima kada je reč o čuvanju sećanja na Holokaust. Poslednjih godina, posebno u vreme vlade premijera Netanjahua, Izrael je negovao odnose sa evropskom desnicom zanemarujući antisemitske elemente u njihovim politikama. Iako bi izraelski prirodni saveznik trebalo da bude levica, u stvarnosti to nije slučaj. Zbog okupacije i odnosa prema Palestincima, Izrael se već na prvom koraku izlaže sukobu sa levicom, pa partnere traži u populističkim vladama i partijama sa izrazitom islamofobijom, što se koristi kao dodatni mobilizatorski faktor u stvaranju antipalestinskog fronta.

I sama školska putovanja organizovana su u senci izraelsko-palestinskog sukoba. Ture se odvijaju u antipalestinskoj atmosferi, posle čega nije čudno čuti ni apsurdne izjave poput „strašno je šta su nam Arapi radili tokom Šoe“. Iako jevrejske zajednice u islamskim zemljama nisu doživele ni približnu sudbinu kao one na tlu Evrope, njihovo iskustvo se izjednačava sa traumatičnim iskustvom evropskih Jevreja za dnevnopolitičke potrebe u arapsko-izraelskom sukobu. Jevrejska istorija u islamskim zemljama potisnuta je u korist aškenasko evropske istorije, pa se život zajednice prikazuje u mračnijim bojama nego što je to bio slučaj.2 Izu pragmatičnih razloga, Izrael je uzurpirao istoriju mizrahi Jevreja izjednačavajući njihov položaj u Iraku, Iranu ili Maroku sa iskustvom Jevreja u Nemačkoj i Poljskoj. O političkoj zloupotrebi Šoe pisao je i govorio i Primo Levi 1980-ih godina posle dramatičnih događaja u Libanskom ratu. U seriji intervjua koje je dao nakon Sabra i Šatila masakra, optužio je tadašnjeg premijera Menahema Begina da koristi Šou kako bi opravdao upotrebu sile protiv Palestinaca.

Prvobitna ideja organizacije poseta nekadašnjim logorima smrti, bila je da se kod učenika razvija svest i podstiču razmišljanja o univerzalnim humanističkim vrednostima. Međutim, ona su se pretvorila u regrutovanje učenika za potrebe promocije nacionalističkih vrednosti. Putovanja su iskorištena kao instrument pravdanja prava na zemlju i obaveze stupanja u redove izraelskih odbrambenih snaga. Osećanja bola, ljutnje i želje za osvetom prevladala su negovanje univerzalnih vrednosti, poštovanja ljudskih prava i demokratije. Pokazalo se da negativne emocije utiču na izolovanost učenika, jačaju osećaj žrtve i progonjenosti, jačaju nacionalizam i militarizam. Akcenat se više stavlja na partikularno („šta su nam učinili“), a manje se ima u vidu univerzalni aspekt Šoe (poštovanje ljudskih prava, posebno prava na život). Kako primećuju kritičari, obrazac putovanja je sledeći: hoće da nas unište, Poljaci su krivi, nikada više, idemo u hotel. Umesto zaključka o pluralizmu i demokratiji, koji bi pratio završetak srednje škole, govori se samo o očuvanju jevrejskog identiteta.

Kritički deo javnosti postavio je pitanje da li ova putovanja odgovaraju sedamnaestogodišnjacima. Da li je u redu da učenici posećuju mesta smrti i pokolja, a da nisu upoznati sa životom obnovljenih jevrejskih zajednica u Evropi? Možda bi bilo korisnije da saznaju kako se odvija njihov život u okruženju druge, veće nacionalne zajednice i da razgovaraju o odnosu manjine i većine kako bi se pouke primenile i u samom Izraelu.

Mogućnosti su razne. Može se iskoristiti prednost potpisanih sporazuma Abraham i organizovati posete jevrejskim zajednicama u Emiratima i Bahreinu. Poznati kolumnista B. Mihael predlaže da se ide u koncentracione logore koji se nalaze u pitoresknim nemačkim gradovima. Oni zvanično nisu postojali kao logori smrti, ali je tamo ubijeno oko 50 hiljada ljudi dok je okolno stanovništvo mirno živelo. Tu bi se mogla naučiti lekcija o selektivnom opažanju, kada se ne vide i ne čuju ljudi čiji životi se uništavaju. To može biti lekcija uz pomoć koje bi mogao da počne da se menja vladajući narativ o Palestincima. Jer odbijanjem da prepozna univerzalne poruke Šoe (antisemitizam je jedna vrsta mržnje) Izrael je otvorio vrata mnogim diskriminatornim zakonima. Takav je zakon o svojini iz 1950. godine, kojim je oduzeta palestinska imovina od vlasnika, ili zakon o nacionalnosti iz 2003. koji onemogućava spajanje palestinskih porodica. Takvi zakoni pre svega pogađaju Palestince, ali se kroz normalizaciju diskriminatornih društvenih praksi dovode u pitanje i prava drugih građana.

Srbija takođe beži od univerzalnih vrednosti, ali tako da godinama ne obeležava ovaj Dan sećanja na Holokaust. Umesto toga je prigrlila nacionalno praznovanje svetog Save, a sećanje na Holokaust kalendarski završi negde u februaru. Prekrajanjem činjenica i zlonamernom selekcijom događaja beži od nečiste savesti, iako joj se stvarnost kao nekontrolisani incident sve češće događa kada se pokaže koliko ne marimo za to kakav ružan ćošak sveta smo napravili od svoje zemlje.

Neke izraelske škole su odustale od slanja učenika u posete bivšim logorima smrti. Direktori i nastavnici smatraju da ni učenici ni izraelsko društvo nemaju koristi od ovakvih putovanja, jer ne doprinose demokratiji i toleranciji toliko potrebnih Izraelu. Da li možemo da zamislimo direktore škola u Srbiji koji se usuđuju da kažu da proslava svetog Save nije dobar model ako želimo da gradimo demokratsko društvo? Da li možemo da zamislimo školu koja je samostalno odlučila da ubuduće ne organizuje ovakve proslave jer ne želi da diskriminiše učenike? Teško.

Peščanik.net, 14.07.2022.

ANTISEMITIZAM
HOLOKAUST
IZRAEL

________________

  1. Poljski fond za film je zatražio od izraelskog reditelja Baraka Hajmana da vrati sredstva koja je dobio za snimanje filma o skulptoru Daniju Karavanu, angažovanog za izradu spomenika poljskim građanima koji nose počast „pravednici među narodima“. Poljska vlada je nameravala da iskoristi film za svoje propagandne svrhe kako bi prikazala da je većina Poljaka ipak pomagala Jevrejima. Međutim, poruka skulpture, pa i filma, jeste da je drugačiji izbor postojao, ali da ga je samo 6883 od 21 miliona ljudi izabralo.
  2. Ella Shohat „Israeli Cinema: East/West and Politics of Representation“ I.B. Tauris Publishing 2010.