Protesti u Beogradu 8. jula 2020. Policajci na konjima u parku pored Skupštine.
Foto: Peščanik

Zašto je tako strašno biti moralno jasan i opredeljen? Budući istoričari juna 2020 – godine pune hronoloških kurioziteta – možda će dati odgovor na to pitanje. Kako god bilo, izraz „moralna jasnoća“ dobio je važno mesto u debati o medijima.

Novinar Wesley Lowery, dobitnik Pulitzerove nagrade 2016. za izveštavanje o sistemskoj prirodi policijskih ubistava crnaca, upotrebio je nedavno tu frazu u svom tvitu; reagovao je na odluku njujorškog Timesa da među pismima čitalaca objavi prilog senatora Toma Cottona, koji se zalaže za upotrebu vojne sile u gušenju protesta protiv rasizma i policijske brutalnosti. Lowery je napisao: „Neutralni pristup, novinarstvo opsednuto objektivnošću i predstavljanjem obe strane propali je eksperiment. Potrebna je temeljna promena norme u tom polju. Stari način je gotov. Naše delovanje mora biti zasnovano na načelu moralne jasnoće“. Četiri dana kasnije kolumnista Timesa Ben Smith, koji se bavi medijima, izdvojio je taj tvit i podvukao nekoliko suprotnosti: objektivnost – moralna jasnoća, stari beli novinari protiv mladih obojenih novinara, tradicija protiv nepoznatog novog sveta.

Posle toga, Andrew Sullivan je napisao kolumnu za magazin New York pod naslovom „Da li je debata još uvek moguća?“ Po mišljenju Sullivana i drugih, ideja da je američko društvo sistemski, fundamentalno rasističko ravna je totalitarnoj ideologiji. (Sličan argument je iznela i Izabella Tabarovski, rođena u Sovjetskom Savezu, u tekstu za Tablet). Sullivan se pozvao na esej Václava Havela „Moć nemoćnih“, klasični tekst literature o totalitarizmu, na koji sam i sama često upućivala. Ali njemu se, izgleda, čini da Havelov esej govori o upotrebi tenkova i zastrašivanja da bi se nametnulo saobražavanje sa totalitarnim mišljenjem. U stvari, kao što kaže naslov, to je esej o iznenađujućoj moći nesaobražavanja, odbijanja da se, kako Havel kaže, „živi u laži“.

U onome što Havel naziva „post-totalitarno“ društvo, što bih ja nazvala pozna faza totalitarnog društva – koje se seća državnog terora ali ga više ne koristi – ljudi iz navike poštuju pravila. Havel opisuje hipotetički karakter bakalina koji stavlja komunističku parolu u svoj izlog, kao i svi drugi:

„Ljudi ignorišu njegovu parolu, ali to čine zato što se slične nalaze i u drugim izlozima, na banderama, oglasnim tablama, prozorima stanova i na zgradama – svuda. One su deo panorame svakodnevnog života… I bakalin i kancelarijski službenik prilagodili su se uslovima života u kojima žive; na taj način oni pomažu stvaranju takvih uslova. Oni rade ono što se radi, što treba da se radi, što mora da se radi, ali istovremeno, upravo takvim postupanjem, potvrđuju da se to mora raditi. Oni se saobražavaju određenim zahtevima i, čineći to, produžavaju im život.“

Bakalin u totalitarizmu nema i ne može imati svoje mišljenje; čini se da je postavljanje parole neupitno. Ali, kaže dalje Havel, da je bakalin skinuo parolu, ili da je nije stavio, stekao bi vrstu moći koja je različita od moći režima – i nikada joj neće biti ravna po snazi – ali će ipak biti pretnja za taj režim: moć nemoćnih.

Uporediti promenu ideologije u Sjedinjenim Državama s totalitarizmom znači zaboraviti diferencijal moći. Totalitarna ideologija imala je iza sebe moć države. Oni koji su nametali totalitarnu ideologiju – bili to članovi centralnog komiteta, predsednici udruženja književnika ili distributeri parola za izloge – imali su iza sebe moć državnih institucija. Demonstranti na američkim ulicama i novinari koji ih podržavaju to nemaju, naprotiv: u svakom trenutku se sukobljavaju s tom moći. Jedno od pitanja koje oni postavljaju glasi: kako moćna institucija poput Timesa treba da koristi svoju moć? Da li Times treba da podupire državu u njenom najbrutalnijem obliku, kao što je to učinio objavivši tekst Toma Cottona? Ili treba da pojačava glasove onih koji su bili marginalizovani kroz istoriju? Ako neko glasilo odluči da čini i jedno i drugo, da li bi trebalo da ublaži neravnotežu moći i ponudi marginalizovanim glasovima više prostora, a državi manje? U svom uredničkom prilogu u Timesu, Lowery govori o crnim novinarima, koji su, istorijski gledano, malobrojni i nemoćni, a dižu svoj glas u redakciji. Ovde priča o bakalinu najzad može biti umesna: crni novinari u najčitanijim glasilima konačno zahtevaju da se čuje njihov glas o tome kako se treba baviti novinarstvom.

Uredničkim odlukama se definiše ono što Times vidi kao sferu legitimne kontroverze – izraz koji je skovao istoričar Daniel Hallin da opiše ono što glasila smatraju prikladnim za objavljivanje. Donedavno su ideje kao što je uskraćivanje finansiranja policiji ili čak ukidanje policije bile izvan sfere legitimne kontroverze – one su, po Hallinovoj terminologiji, bile devijantne, što je značilo da mediji ne smeju da ih šire, pa čak ni da ih priznaju. Ali ideja o korišćenju vojske za suzbijanje protesta takođe je devijantna. Najuticajniji američki mediji aktivno pomeraju granice legitimne kontroverze, a određivanje mesta te granice i samo je predmet legitimne kontroverze.

***

Šta bi onda bila moralna jasnoća? Filozofkinja Susan Neiman, koja je napisala knjigu tog naslova, kaže da taj pojam nije statički definisan: on je zasnovan na pomerljivoj granici, od slučaja do slučaja. „Moralna jasnoća, međutim, podrazumeva da se ispita svaki pojedinačan slučaj, da se ispitaju sve činjenice i svi konteksti i da se promisle sopstveni odgovori“, kaže Neiman u svom predavanju. Taj pojam ne bismo smeli da pobrkamo s moralnom jednostavnošću: možemo da imamo jasno definisane moralne vrednosti, ali traganje za aktuelnom pozicijom moralne jasnoće uvek je komplikovano i specifično za date okolnosti. Lowery tvituje da se moralna jasnoća „najpre i nadasve odnosi na objektivne činjenice. Nacisti su loši – objektivna činjenica. Crni životi su važni – objektivna činjenica. Predsednik Trump je lažov – objektivna činjenica“. U uredničkom uvodu u Timesu on je dodao da moralna jasnoća podrazumeva da stvari i pojave o kojima pišemo nazovemo njihovim imenom, bez pribegavanja eufemizmima, a to znači da predsednika treba nazvati rasistom. Moralna jasnoća takođe može da označava poziciju samog novinara u odnosu na temu. „Pitanja koja dobijaju najbolje/najplodnije odgovore često se postavljaju iz pozicije moralne jasnoće“, kaže Lowery u jednom tvitu. „Postavljanje pitanja nekom moćniku iz pozicije neutralnosti u praksi često vodi ‘mekom’ novinarstvu“.

Drugim rečima, moralna jasnoća je potraga vođena jasnim vrednostima, uobličena činjenicama i kontekstom i jasno opredeljena za izvorni pojam novinarske objektivnosti. U ranom 20. veku, neki vizionarski reformatori američkog novinarstva smatrali su da bi novinarstvo trebalo da se ugleda na nauku. Onda bi svaki članak bio svojevrstan eksperiment: pisac bi imao obavezu da izloži sve dokaze i okolnosti pod kojima su oni prikupljeni pre nego što izvuče zaključak – ili, još bolje, pre nego što pusti čitaoce da ga sami izvuku. Novinski članak po modelu naučnog rada bio bi napisan tako da neko ko odluči da ponovi eksperiment – da ode na ista mesta i istim ljudima postavi ista pitanja kao prvobitni autor – verovatno dolazi istih zaključaka. S vremenom su izbledele pretpostavke na kojima je počivao ideal novinarske objektivnosti. Prevladali su konvencionalni pristup i ton. Objektivnost u novinarstvu počela je da znači predstavljanje obe strane rasprave iz pozicije neutralnosti. Ali nema svaka rasprava dve strane: neke ih imaju više, a neki stavovi uopšte ne bi smeli da budu predmet rasprave. Ne može se raspravljati o činjenicama. Koje sredstvo za dezinfekciju treba koristiti protiv korona virusa, na primer, ne može biti predmet debate; nećemo raspravljati o tome da li ubistvo treba da bude dopušteno; pre samo nekoliko godina raspravljalo se o pravu istopolnih parova da sklope brak. Danas bi se verovatno digla velika galama kad bi Times odlučio da pokrene raspravu o toj temi, jer je u međuvremenu Vrhovni sud zaključio da je brak ustavom garantovano pravo i jer se javno mnjenje promenilo. Sada se može raspravljati o tome da li Amerikanci treba da imaju pristup opštem zdravstvu koje bi se finansiralo novcem poreskih obveznika; ako bude sreće, za deset godina to više neće biti predmet debate.

***

U suštini, Sulliven i njegovi istomišljenici bune se protiv onoga što vide kao novu pravovernost i tvrde da sve treba da bude predmet rasprave, da sfera legitimne kontroverze treba da bude bezgranična. Oni to delimično potkrepljuju apsolutnim uverenjem u vrednost same debate. Tu onda stupa na scenu avet totalitarizma. Ti autori strahuju da ono što vide kao nastajanje novog političkog konsenzusa dovodi u pitanje prvenstvo tradicionalnih liberalnih vrednosti o kojima nikad ne treba raspravljati: slobode govora, slobode veroispovesti i drugih individualnih prava.

Sullivan opisuje uverenja koja vidi kao jezgro novog konsenzusa: da je „Amerika od samog početka sistemski rasistički projekat bele nadmoći“ i da su „svi ideali koji se tiču individualnih sloboda, slobode veroispovesti, ograničene vladavine i jednakosti ljudskih bića uvek bili neistina kojom se prikrivalo, opravdavalo i produžavalo porobljavanje ljudskih bića na osnovu fiktivnog pojma rase… I sam liberalni sistem je jedan oblik nadmoći – zato istrajava rasna nejednakost i zato ključne vrednosti i institucije liberalizma ne mogu biti reformisane, već moraju biti ukinute“. On ovakvo tumačenje istorije vidi kao redukcionizam i odbacivanje američke težnje za pravdom i jednakošću. „Taj pogled na svet svakako je moralno jasan“, kaže Sullivan, „ali mu nedostaje moralna složenost. Nijedna zemlja ne može biti svedena na jedan aspekt i onda optužena zbog toga“. Ali, istovremeno, nijednu zemlju ne treba gledati samo kroz prizmu njenih postignuća. On, čini se, smatra da je rasprava o rasizmu dopuštena kao amandman, možda kao fusnota uz narativ o Americi kao zemlji slobode i pravde. Ali odbacuje ideju da su gresi ovog društva toliki da pravdaju dovođenje u pitanje njegovog karaktera u celini. Ako se o Sjedinjenim Državama pre svega govori kao o naciji emigranata, o društvu koje je s vremenom davalo pravo glasa sve većem broju svojih članova i u kome je istorijska krivulja bila usmerena ka pravdi, onda se zamagljuje nasleđe ropstva i žilava priroda strukturnog rasizma. U stvari, herojski narativ o Americi je jedan od razloga zašto je strukturni rasizam tako istrajan. Ali Sullivan i drugi kao da ne vide dva istorijska narativa koji se uzajamno nadmeću; umesto toga, oni vide pretnju ne za priču, već za istinu, večnu izvesnost, prirodno stanje stvari koje bi protesti mogli uništiti.

To stanovište nije samo kratkovido već je i zastarelo. Donald Trump je već srušio priču o ovoj zemlji kao naciji imigranata koja nezaustavljivo napreduje na putu ka pravdi i jednakosti zahvaljujući svojoj posvećenosti individualnim slobodama. Evo moje hipoteze za buduće istoričare juna 2020: razlog zašto posmatramo pojavljivanje novog političkog konsenzusa je to što se stari pohabao. Nova priča koja sada dobija svoj oblik nije ni dogmatična ni pojednostavljena. Ali jeste zasnovana na skupu pretpostavki drukčijem od onog na kome se zasnivala stara – a to je dobra stvar, i nužna, baš kao i moralna jasnoća.

The New Yorker, 24.06.2020.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 15.07.2020.

SLOBODA MEDIJA