Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Onog trenutka kada je bivši milicioner Goran Vesić objavio knjigu, na čijoj promociji je govorio i zdušno je hvalio Milovan Vitezović, moralo je biti jasno da iz faze vladavine kiča ulazimo u period malignog šunda kao važeće kulturne doktrine. Prijem ovog čuvara reda u Udruženje književnika Srbije samo je potvrdio da nam više nema spasa. Ipak je neko u tom udruženju načinio taj predlog, nekoliko ljudi iz uprave je glasalo „za“ i Vesić je postao književnik – zvanično. Nadam se da su imena ovih ljudi ostala zabeležena zbog – istorije beščašća.

Ali da su ambicije pokondirene tikve ostale na literaturi ne bi bilo mnogo štete; papir ionako trpi sve. Međutim, Vesić je sebe zamislio kao renesansnu ličnost koja će obuhvatiti i ostale sfere stvaralaštva, kao što je urbanizam, na primer. Posle sravnjivanja Trga Republike, beskonačne rekonstrukcije glavnih gradskih arterija i opšte seče drveća od Kalemegdana do Košutnjaka, na red je došao Savski trg ispred bivše železničke stanice, sa spomenikom Stefanu Nemanji, visokom 23 metra. Iza ove nakazne tvorevine, koja predstavlja simfoniju neukusa i prevazilazi slične primere u Skoplju, stoji niko drugi nego čovek koji prešao dug put od špartanja ulicama Beograda do uništitelja tog istog grada. Pretpostavljam da se radi o osveti za izlizane đonove i časove poniženja koje je preživeo od građana Beograda koji poslovično ne mirišu miliciju (policiju).

Treba ipak uzeti u obzir da toliko rušenje i seča drveća za uzrok nemaju samo mržnju prema našem nesrećnom gradu. Po svoj prilici, poneko je u tolikoj gradnji imao životnu priliku da se i sam „ugradi“. Moguće je da se tu radi o spoju lepog i korisnog: osveta, plus ćar. Tu su i ostali iz družine, na primer gradski urbanista čija firma je dobila poslove izvođenja Vesićevih kreacija. I ko zna ko sve još iz bande na vlasti. Kako se deli provizija možda ćemo saznati jednog dana, kad pobedi pravda. Znači – nikada.

Ipak, najgore od svega je da je neko, neuk i priprost, preuzeo na sebe da sudi šta je lepo a šta nije. Hoću da kažem kako je Vesić počeo da veruje da je pozvan da arbitrira u pitanjima ukusa. Ako sam već književnik, znači umetnik, misli on, valjda znam kako treba da izgleda trg ispred stanice i spomenik koji će njime dominirati? Šta me se tiče što je neki tamo vajar Miodrag Živković, autor nekoliko spomeničkih remek dela, od kojih je ono na Tjentištu prikazano u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku, u znak protesta istupio iz žirija za podizanje spomenika Stefanu Nemanji. Valjda ja i moji znamo bolje, misli srpski Leonardo da Vinči.

Ono što ne valja jeste činjenica da je Miodrag Živković ubrzo posle svog časnog čina umro. I, naročito, što to niko nije primetio. Što ne postoji odlučnost pravih umetnika i ostalih mislećih, slobodoumnih ljudi da dignu glas protiv vladavine prostakluka i gluposti. I, uvek zaboravljam, gramzivosti.

Peščanik.net, 14.08.2020.

BEOGRAD NA VODI
SPOMENIK STEFANU NEMANJI