Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

„Ja sam doneo odluku o rušenju u Savamali“. Ovo je priznanje čoveka koji je jedini mogao da donese takvu odluku.

„Sa ponosom vam saopštavam, ja sam bio čovek koji je doneo odluku da se ruše protivpravne udžerice u kojima su neki pravili ekstraprofit, i da se gradi Beograd na vodi. Ja negativno rođen, otac kriminalca, brat kriminalca, zlikovac i zločinac, fašista, radikalski nepomenik, ja“ (Danas, 24.4.2023).

Ovo bi mogao da bude prolog za impresivni govor koji obeležava deo moderne praistorije Srbije. Izgleda kao suluda beseda pobednika nad zamišljenim neprijateljem, koji za njega zaista postoji. Izliv besa nakupljen zbog mučnog nastojanja da godinama ne otkrije svoj podvig. A kad je priznao sve ono što je davno bilo poznato, bilo je važno da to bude prkosna poruka čoveka odmetnutog od sebe, izaslana na sve četiri strane sveta.

Da li je Vladar konačno odlučio da govori samo istinu i ništa osim nje, tako mu bog pomogao? To bi mogao da bude neki blesak u savesti povodom davne zakletve sa desnom šakom na Jevanđelju. Ali nije tako. Samo dan posle priznanja, praktično je porekao to što je rekao, ili je objasnio da nije govorio ono što je priznao da je govorio, nego nešto sasvim drugo. Njegova izjava, koju niko nije razumeo onako kako je govornik mislio, izazvala je histeriju. Tako je objasnio relativnost priznanja. Ništa on nije priznao, samo je govorio o izgradnji Srbije. Ko je rušio, on zna, ko je naredio nije rušio. Želeo je da upravlja bagerom koji razara, i to usred bela dana, da narod vidi kako se to radi.

Idioti su to uradili noću. Nisu ga razumeli, zato što su idioti, ili su dobili nejasnu zapovest koja je sročena tako da izazove strah od neobjašnjivog razbojništva. Da nisu idioti dali bi njemu da tera bager. Njemu je bager, koji nije rovao pod njegovom rukom postao naknadna opsesija. Idiotske uspomene narušavaju ideju o potpunosti podviga, pa njegova ocena o učincima „kompletnih idiota“ danas dobija potpuno novu dimenziju. Laž je postala istina i živela je samo jedan dan, a onda se ponovo pretvorila u laž.

Moguće je da priznanje dolazi iz akutnog napada neprijatnog cinizma. Ja sam rušio, ali ja sam i negativno rođen, zlikovac sam i zločinac, fašista, radikalski nepomenik.

Priznanje najpre valja razumeti. Ako je to bio samo dnevni logoreični eksperiment, on će biti zataškan kao još jedan javni dokaz da je govornik prilično oštećen, a od toga razumne odbrane nema. Većina njegovih izjava nema značaja. Inflacija vanrednih obraćanja učinila je bezvrednim svako novo pokazivanje lica koje ne može da ćuti.

Ovde bi ipak mogla da se nađe neka klica važnog otklona od sopstvene suštine. To što misli da je razaranje u Savamali podvig, nije taj otklon, ali omaška o priznanju rušenja i drugih zločinstava u istom kontekstu ipak jeste. Gde je Vladar pokušao da se našali? Nigde. On za šalu nema apsolutno nikakav dar, bez izuzetka su jako neprijatni njegovi pokušaji da bude duhovit. Ako je probao da na taj način negira svoju odluku o rušenju, pa samim tim i nepomeničke ekspresije na svoj račun, onda je sve ponovo laž. Najpre pomisao da ništa od toga što je rekao nije tačno.

Istina je, dakle, da ponovo laže. Pre svega povodom navodne ideje da se rušenje ima obaviti pri dnevnoj svetlosti. Ako je odluka njegova, a drugačija zamisao nije ni moguća, onda je samo noćno vreme ambijent za takve poduhvate. Ko bi mogao da promeni njegovu odluku pa da radi noću ako je on odredio dan? Vožnja bagera je infantilna opsesija sveznanjem i posebnim moćima (Lično ću da pilotiram, odem po respiratore, sletim i donesem ih u Srbiju. Odakle – ne pitajte! April 2020. Lično sam objasnio lekarima kako se respiratori koriste. Maj iste godine).

Ima pouzdanih ocena da je u noći rušenja prestala da postoji država, a da su njene funkcije ugašene. Provizorijum je nastavio da postoji pod jednom glavom, istinu i laž više nije bilo moguće jasno odvojiti, jer razlike nema.

Ako je Vladar zaista priznao to što piše da jeste, onda uz rušenje neizbežno idu i druga zločinstva. I jedino sa njima idiotski poduhvat ima smisla. Misli se da bi tužilac morao da reaguje promptno i pozove na saslušanje čoveka opasnog po sebe i sve oko sebe, kako bi objasnio svoje fantastične podvige i poziciju nezavisnu od zakona.

To se naravno neće dogoditi. Sve ono što izgleda kao idiotska završnica u rušenju svakog ambijenta za oporavak društva iz letalnog bunila, zaista je tako. Optužiti samo Vladara i njegovu kliku za sve idiotluke, bilo bi zaista nepravedno. Svako od nas je pomogao stanju koje nas je dovelo do potpune ravnodušnosti pred javnim priznanjem predsednika države da je kriminalac, šef opasne bande. To je suština onoga što je rekao o sebi.

Peščanik.net, 28.04.2023.

BEOGRAD NA VODI

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)