Bronzane statue iz Riačea

Bronzane statue iz Riačea, foto: Museum of Artefacts

Domeniko/Mimo Lukano, gradonačelnik gradića Riače (ili lokalno Riači) u Kalabriji je u kućnom pritvoru i biće mu suđeno. Salvini, italijanski ministar unutrašnjih poslova, dao ga je uhapsiti pod sumnjom da je nekoj izbeglici savetovao da se uda za italijanskog građanina i tako skrati duge muke dobijanja statusa. Otkad je to kažnjivo, niko ne zna, ali se Salvini ponaša kao Musolini, i zakon će već naknadno urediti po, recimo, modelu svog omiljenog političara Orbana. Taj ga je nedavno posetio (premijer koji u drugoj zemlji posećuje prvog policajca?), a u njegovom uredno većinskom parlamentu su već izglasali da je pomagati izbeglicama zakonski kažnjivo. Pre neki dan je Orban otišao još dalje – stavio je beskućnike izvan zakona: ako ne odu u prihvatne centre, koji su takvi da beskućnici radije žive po rupama i pećinama u Budimu, biće prisilno odvedeni u logore na prisilni rad. Takvi logori postoje za Rome i za izbeglice, i iz njih su već stigle vesti da logoraši doslovce gladuju.

Mimo već dvadesetak godina u svom gradiću sprovodi program zbog kojeg je nebrojeno puta nagrađen, nominovan za nagrade i slavljen širom sveta. Počelo je sa dvestotinak Kurda, koje je zaposlio da pomažu malobrojnim i uglavnom starim i nemoćnim stanovnicima. Nastavio je sa pozivanjem izbeglica, koji su gradić obnovili, uneli u njega život, raširili poslove i usluge, uredili i ulepšali svoja nova bivališta. Neki mladi su se vratili u Riače, jer posla je koliko se hoće, na gradić su navalili turisti. Ukratko, mali raj je ostvaren. Između mnogih drugih pametnih mera, Mimo je našao način da se kroz uske uličice odnosi smeće bez benzinskih isparenja – upotrebio je magarce. Magarci ne pate, jer su dve korpe umeren teret, a zaposlenje su dobili njihovi voditelji. Na Mima su pokušali atentat, ali je imao sreće… kao i ostali koji žive u Riačeu.

Podsetimo se: prvi Salvinijev potez letos bio je da raseli nekoliko stotina Roma, bez obzira na status (mnogi su italijanski građani) iz naselja koje je država izgradila… za Rome. Slučaj Riače onima najotpornijim na činjenice pokazuje da nova populistička vlast uopšte ne želi nikakvo poboljšanje položaja izbeglica, pri čemu bi Mimove ideje mogle biti osnova EU politike, nego da hoće samo da druge raščoveči, ponizi, isključi, istera po cenu života (slučaj sa odbijanjem pristanka za brodove sa izbeglicama). Sve su maske pale, reč je o pravom fašizmu. Pošto je Mima zatvorio, Salvini sada „čisti“ Riače, kao primer za sve one u Italiji za koje je Sredozemlje dragoceni prostor mešanja, međusobnog učenja i razmene ljudi, dobara i ideja.

Možda će pravna država uspeti da spase Mima. Možda će i Riače preživeti, premda sve zajedno izgleda kao egzemplarna egzekucija, kako bi cela država znala šta se ne sme. Ne sme se, pre svega, sprovoditi ono što bi trebalo da bude evropska politika. Već sada italijanska vlada preti EU neplaćanjem doprinosa i odbijanjem poslušnosti: računaju, valjda, da će se lako nositi sa rastućim siromaštvom i unutarnjom represijom, što je idealno fašističko rešenje. Smisao grčkog trpljenja pod trojkom bio je i to da se preživi bez padanja u desničarski bezdan i mogućnu diktaturu. Šta god da se zamera Ciprasu, uspeo je ono što grčkoj politici nije uspevalo dva veka – da isključi uticajne porodice (v. moj članak „Pobeda odžakovića, a u frci“ na Peščaniku), možda trajno…

Volela bih da u Mimov slučaj uključim malo paganskog praznoverja: pre skoro pola veka u moru kod Riačea nađena je prvo jedna, pa zatim i druga cela bronzana muška figura savršene izrade. Atlete, junaci, polubogovi ili bogovi, par iz Riačea je očišćen, prikazan, putovao je po celom svetu i zaustavio se u regionalnom muzeju u Ređo Kalabriji, takoreći kod kuće. Bronze su izmenile, preko svih očekivanja, naše ideje o antičkoj umetnosti. Spekulisalo se oduševljeno sa imenom Fidije kao autora, sa predstavom dva od deset eponimskih heroja koji su stajali na spomeniku i istovremeno medijskom centru atinske demokratije, sa predstavom dvojice od sedmorice koji su napali Tebe… pojavila se i ideja da su izrađeni lokalno, jer nigde nisu nađeni tragovi brodoloma, na obali su nađeni tragovi neke možda luksuzne građevine koju su možda krasili. Utvrđeno je da su torza kipova tipska, a ne posebna… Ukratko, bronzani kipovi iz Riačija su odnekud, ali su sada naši, kao što su to postali svi oni odnekud u Riačeu. Pa ako su bogovi, a izvesno su to postali u očima moderne kulture, neka mrdnu malo, nek zatresu malo šlemovima sa grivama, štitovima i kopljima, neka puste jurišni krik od kojeg se tresu kolena, neka poplaše i zaprete. Ništa drugo ne deluje na fašizam.

Peščanik.net, 19.10.2018.

IZBEGLICE, MIGRANTI

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)