Novogodišnji ukras u Knez Mihajlovoj

Foto: Peščanik

Video sam karikaturu Dušana Petričića u novom broju NIN-a, jedan skoro savršen primer satirične brutalnosti. Ne zbog umetnika i njegove kreativne naravi, nego zbog brutalne stvarnosti. Ne bih potanko opisivao ono što se mora videti, to naprosto nije opisivo, anatomija karikature u ovom tekstu bavi se njenim posledicama. A to su stresovi, konsternacije, bolovi i duševni poremećaji među modelima koji se vide u radu mastora. Njima se, naravno, pridružuju paževi, uznemirene sluge i svakojaki bagaž koji levitira, da oprostite na neprijatnoj paraboli, oko elitnog rektuma vlasti.

No da ja ipak ponešto prepričam: Vučić i Vesić su došli u posetu bolesnom detetu, u bolničkoj sobi koja je devastirana do urušavanja. Bolesni i izgladneli dečak sedi u traljama i zakrpama, okružen svim mogućim znacima užasne bede i samrtnog ambijenta. Donosioci nepostojećih darova razdragano otvaraju rasklimatani prozor i pokazuju malom bolesniku šljašteći grad, unoseći tako veliku radost u njegov život.

Rizikovao sam, dakle, da skromno opisujem ono što je savršeno urađeno bez reči. No ipak, dužan sam da ponešto i sebi objasnim, ne verujući da tako krotko apsorbujemo prizore propasti, sve dok ne vidimo kontrast između posejane iluzije i smrtonosne stvarnosti: ona kao takva, ispunjena trešom i bogato ukrašenim ništavilom, negira sam život tamo gde je on tek započeo.

Taj užasni kontrast, maestralno pokazan u likovnom opitu o nama samima i gospodarima slike, potresan je i zastrašujući. I kao takav ne može se osporiti nikakvim bacanjem blata na čisto lice autora.

U odbranu svog vrhovnog komandanta, prvi je stao, naravno, ministar odbrane, jedan od savršenih simbola poludelog dela Srbije. Taj izuzetni primerak misli da Petričić mrzi Vučića, i da se to jasno vidi.

Nije mu dakle prvi put da pokazuje svoja osećanja, koja su negacija svake ljubavi, prema licu koje inače nije moguće voleti. U stvari, nije jasno zašto bi karikaturista uopšte voleo svoje urnebesne modele, niti zašto bi ih mrzeo. Oni su takvi kakvi jesu, opiru se svakom karikiranju, jer to zapravo nije moguće. Petričić pokušava da ih učini boljima i uzaludno ih uči da takvi budu. Razlika između prirodnog izgleda i umetničkog gledanja na stvar jeste u odnosu između žive kreature i karikature, koja je samo zamrznuti kadar iz strašnih života oslikanih bića o kojima se ovde zbori.

Ako se već odvažim da tumačim i ponešto zasečem, čini se kao da Petričić ipak ne pokazuje mržnju, kao što tvrdi ministar vojni. Jer, zašto bi? Nelagoda i gadljivost su sasvim dovoljni, što, oprostite na digresiji, i autora ovog teksta drži uvek kad se u svojim radovima bavi tim stvorenjima.

Kao savršeno štetni ministar i izaslanik mržnje, Vulin je pronašao Petričića da ga optuži za nacrtani govor deficita zadate ljubavi, taman kad je Vojni sindikat optužio činovnika režima za posebno teška nedela. One su na granici kriminala i endemske gluposti, jer se tamo rasipalo bez mere, na sumnjive i besmislene projekte. Tako je resor, za koji se broje najveći novci, pred navalom raznih praznika ostao bez dinara. Ljudi iz Vojnog sindikata tvrde da je poslednja plata vojnicima u 2018. isplaćena, zamislite, sa računa Centra za zaštitu odojčadi!

Bilo bi dobro da je neko ovo izmislio kao mračnu dosetku. Bilo bi dobro, ali nije.

Vesić kod Petričića izgleda čovečnije nego inače. On misli da se majstor obračunava sa Vučićem, šireći klevete i laži o njemu. A Vučić mu je, eto, dodelio nacionalnu penziju. Pa kad ga već tako crta, red je da penziju vrati onome koji ume sa penzijama. Eto, francuski Mond se izvinio Makronu zbog poređenja sa Hitlerom, a ovde Vučića naziva Hitlerom i Gebelsom kako se kome se prohte. Tako kaže Vesić, braneći svojim delom ugled i izgled gazde.

Vučićev omiljeni dnevni tabloid na svom sajtu objavljuje karikaturu, tražeći velike doze čitalačkog sažaljenja: „Nešto bolesnije odavno niste videli.“

To je, u stvari tačno, bolesno jeste, pacijenti su nepodnošljivi prizor. Dušan ih je samo pokazao, umetnički predano, ljudski ravnodušno. Tako je kako jeste. Tamo gde odojčad daje pare za vojničke plate, prestaje čak i paralelna stvarnost, a već smo zaboravili gde ona počinje.

Elita se podigla na noge, uplašena pred prizorima svojih stvarnih lica, ne bi li smenila karikaturistu.

Ili ga bar lišila penzije, uverena da sve što postoji, što oni imaju i jesu, zavisi samo od volje jedne karikature.

Peščanik.net, 04.01.2019.

Srodni link: Vesna Pešić – Lični rat protiv Vučića


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)