dva hleba u izlogu pekare

Foto: Predrag Trokicić

U vrevi komentara i opravdanih osuda izrečenih na račun ministra prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Mladena Šarčevića, posle njegovog sramnog nastupa u medijima, neopravdano je nezapažen ostao jedan promotivni spot iz Kabineta ministra za inovacije i tehnološki razvoj. Po malignosti sadržaja promotivni uradak nikako ne može da konkuriše Šarčevićevom otrovu, ali zaslužuje makar usputni komentar, kao još jedna ilustracija ovdašnje iščašene stvarnosti.

Verovatno bi kao jedno od ključnih trebalo postaviti pitanje finansiranja ovog spota i pratiti trag novca. To je za neko istraživačko novinarstvo. No, kakavgod da je odgovor na to pitanje, autoru ovog teksta se čini da je svaki dinar uložen u to – bačen jer je teško zamisliti bilo kakvu smislenu svrhu ovog spota. Okrenimo se sada sadržaju.

Osim ataka na čulo sluha (najtrivijalnije rime koje kombinuju reči akcija, koncentracija, dezinformacija, nacija, generacija, inovacija, konfrontacija, destinacija…) spot se okomio i na zdrav razum, pa u nekom autotjun crossover muzičkom aranžmanu obznanjuje samoobmanjujuću budalaštinu da je Srbija – „nacija inovacija“. Spot na beskrajno iritantan način pokušava da afirmativno govori o bavljenju istraživačkim radom, optimistično prikazuje tu aktivnost, predviđajući slavu i priznanje onima koji se istraživanjima bave i to na krajnje bizaran način – „Aleja velikana to je naša destinacija“!

Ostanimo najpre kod ove Aleje velikana… To obećanje buduće sahrane istraživača-inovatora na najatraktivnijoj grobljanskoj „destinaciji“, kad jednom bude umro, najpre je morbidno. Ali u svojoj morbidnosti zaista i smešno – svojevrsna sinergija crnog humora i bezobalnog neukusa. Kada bi promotivni spot imao makar kakvu svrhu i jedno i drugo bi bilo besmisleno. Osim toga, otkud nekome uopšte ideja da je bavljenje naukom put ka Aleji velikana? Na toj „destinaciji“ od naučnika je sahranjen jedino Jovan Cvijić… Možda nam iz Kabineta ministra poručuju da je vreme da se to promeni: izmislite nešto inovativno i bićete sahranjeni u Aleji velikana… „Aleja velikana to je moja motivacija

A sad o „naciji inovacija…“ Ovo dakako nije ni prva ni najgluplja parola koju su bacile dokone zamlate koje sede po nekakvim kabinetima i smišljaju šta je sledeće u čemu ćemo da se busamo u grudi i infantilno dokazujemo neku razmetljivu neistinu. Jer, iako meri samo pojedine aspekte inovativnosti, Global Innovation Index (GII) za 2018. pokazuje da se Srbija nalazi na 55. mestu od 125 zemalja. Ako bi neko pomislio da „to i nije tako loše“, evo još jednog podatka: od 39 evropskih zemalja na GII listi Srbija se nalazi na 34. mestu. Ispred nje su Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Rumunija, Estonija, Bugarska, Grčka… – da pomenemo samo neke od zemalja sa kojima bi Srbija mogla da bude u konkurenciji. No, mesto na listi uopšte nije od naročitog značaja: ono je tu samo da podseti na to koliko je glupo, besmisleno i provincijalno ovakvo samohvalisanje, koje uopšte nije podržano nekim relevantnim pokazateljima, što je postalo patološki manir ove vlasti. Naprosto: koga i nadasve zašto obmanjujemo?!

Koliko će neka „nacija“ (a pod tim podrazumevam državu, a ne etniju) biti u mogućnosti da demonstrira razvojno značajnu inovativnost u domenu stvaralaštva (u najširem smislu) zavisi od opštih okolnosti koje kreiraju oni koji se nalaze na pozicijama moći. Ukoliko inovacije ne podrazumevaju improvizovanje (da ne kažem – improvizaciju), „dovijanje“ da se iz bednih resursa izvuče nešto smisleno i vredno i, uopšte, tehnologiju sečenja ušiju da bi se krpila zadnjica, odnosno ukoliko inovacije razumemo kao pokretačku snagu napretka, a ne pukog preživljavanja – mogućnost da neka zemlja bude „nacija inovacija“ zavisi u mnogome od odnosa države prema nosiocima inovativnosti. I to ne samo u smislu opredeljivanja sredstava za rad i istraživanja, nego pre svega toga da vlast ne bude faktor bremzanja napretka, što ova redovno čini time što vrši „negativnu kadrovsku selekciju“, šikanira talentovane i sposobne ako nisu po volji vladajućoj nomenklaturi, protežira podobne mediokritete ili čak sasvim nekompetentne poslušnike, i čitavim nizom drugih štetočinskih mehanizama. Poslednjih decenija svaka vlast, a ova aktuelna naročito, pokazala se spremnom jedino da iznalazi načina da upravo ove mehanizme razradi, usavrši i – inovira.

„Možda bi pomogla nekakva lustracija
Da se jednom prekine ova idiotizacija…“

Peščanik.net, 05.02.2019.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.