Daska za peglanje naslonjena uz zid na kojem je foto-tapet sa univerzumom

Foto: Predrag Trokicić

Budalasanje vlasti svakim novim danom doseže novo dno. (Parlamentarna) demokratija u Srbiji je kao Skadar na Bojani: ono malo materijala što za izgradnju njene osetljive strukture prinesu za dana delovi civilnog društva, nezavisnih medija, nekolicina posvećenih javnih radnika, pojedine političke i druge organizacije, to vlast i uticajniji deo širih političkih struktura u orgijastičkom zanosu razaraju i satiru noću. Ono što vlast u Srbiji čini sa institucijama prevazilazi vokabular analitičke ili akademske deskripcije. To je niz nasilničkih postupaka kojem je, metaforički, najprimerenije poređenje sa silovanjem.

Ponašanje vodećih aktera patološkog stanja koje se samo po inerciji naziva „politički život“ više nije materijal za bilo kakvu analizu: to je politička kanalizacija, a sadržaj te infrastrukture uglavnom je poznat. To što je opozicija ispod nivoa zadatka koji se pred nju postavlja svakako je deo problema. Ali mora se priznati jedna činjenica: čak i opozicija sastavljena po nekom idealnom obrascu (svakako onom koji bi pretpostavljao njenu suštinski demokratsku orijentaciju), u odnosu na ovakvu vlast, lišenu bilo kakvih skrupula u tretmanu opozicije teško da bi imala ikakvu šansu. Jer demokratska opozicija strukturno ne poseduje mehanizme koji joj obezbeđuju da se adekvatno i uspešno nosi sa vlašću koja nije demokratska i koja se ponaša bilo manipulativno bilo otvoreno agresivno, zavisno od procene šta je oportunije, a u svakom slučaju neuračunljivo i sadistički. Za uspešnu borbu protiv takve vlasti potrebna je stamena organizaciona čvrstina, etička besprekornost i ugled prepoznati od birača, kreativna politička vizija koja će zadobiti njihovo poverenje, ogromna mudrost, harizmatično liderstvo, samopožrtvovanost njenih lidera i uz sve to – luda sreća.

Drugačije rečeno, Srbija strukturno, sa postojećom konstelacijom odnosa, nema nikakvu šansu. Naravno, u meri u kojoj su mogući (a principijelno uvek jesu) kolosalni istorijski obrti šansu ima svako društvo, svaka država, ali su okolnosti u Srbiji takve da se ta vrsta promene, ovde i danas, ne čini ni najmanje verovatnom: jednostavno, na postojanje aktivnog potencijala ništa ne ukazuje. Naprotiv, sve ukazuje na nastavak propadanja, koje je sve očiglednije. Manifestacije toga su svakodnevne, ubedljive i same uskaču u oči i razum svakome ko nije obnevideo ili se izbezumio.

Uzmimo samo nasumičan izbor rezultata koje vlast smatra svojim uspehom: porast zarada u javnom sektoru od (u svakom normalnom kontekstu respektabilnih) 10% ne čini da ljudi žive manje siromašno; ono što se od zapuštene infrastrukture nekako i održava, obnovljeni sadržaji kao i novoizgrađeni objekti, osim što predstavljaju ruglo u estetskom smislu, bednim kvalitetom izvedenih radova izazivaju zaprepašćenje; sa novog auto puta kroz tunel morao se skidati sloj asfalta jer je otvor prenizak; raspadanje novoizgrađenih objekata je svakodnevica, a ne bizarni izuzetak; vrhunac urbane estetike i novi landmark prestonice je vrišteća vašarska fontana, jedna arhitektonska abominacija i sramota, uvreda za sve bugarske turiste za koje se, očito, pretpostavlja blentavost. Svako može dopuniti listu primerima kojih je doslovce nebrojeno mnoštvo…

Predsednik države je mizantrop gladan svevlasti, do razmera neutažive alavosti – pojavno odvratne, a ustavom nedopuštene – kojem poseban užitak i mentalnu rekreaciju predstavlja mrcvarenje opozicije, što neretko poprima forme najnedostojnijeg političkog vodvilja. Premijerka je anti-politička osoba, ne samo bez političkog iskustva, već i bez talenta i kulture. Njeno veštačko političko biće je Frankenštajn idejno začet u ciničnoj i malignoj političkoj svesti i uobličen u laboratorijama SNS-a u tu nesvakidašnju pojavu. U Vladi Srbije sede dokazani (nažalost „samo“ hrabrom akademskom analizom) plagijatori. Guvernerka Narodne banke okićena doktorskom titulom sistematično skriva u zvaničnim biografijama na kom univerzitetu je doktorirala (već više verzija sajta NBS ne sadrži tu informaciju), kao da ju je sramota da je navede. Bivši predsednik države je takođe čovek čije je studiranje i polaganje ispita najblaže – kvalifikujući tu svinjariju – pod velom opravdane sumnje. Nestručnost i neispunjavanje elementarnih, nekada i zakonom zahtevanih uslova za obavljanje konkretnih poslova postali su nova normalnost naše administracije, pravosuđa, nauke, obrazovanja, kulture, privrednih delatnosti… O pajacima i poltronima iz domena kulture i medija postiđujuće je i razmišljati.

Činjenica da je distopijski zamislivo, kao i da negde istorijski postoji i stanje gore od ovoga nije nikakva uteha, jer stvari treba posmatrati u kontekstu i relacijski, u odnosu na konkretno društvo, na ono što je ono nekada bilo i što je, uništavajući sopstvene potencijale, propustilo da postane. Drugim rečima, negde na evropskoj periferiji u 21. veku, u zemlji koja je nekada pripadala krugu srednje razvijenih, u mirnodopskim prilikama, u uslovima postojanja vlasti dovoljno lukave da ne pribegava (masovnim) ubistvima, zatvaranjima i otvorenoj diktaturi (iako bi joj zapravo te metode najbolje priličile), uz opštu međunarodnu situaciju koja se nekako održava pod kontrolom – slika propasti izgleda baš ovako kako danas izgleda Srbija.

Sve opisano čini stanje ne-države, ne-društva, ne-građana. Ne samo da ne postoji sistem institucija koji se zove država, skup odnosa koji tvore društvo, niti uvažavanje čoveka kao političkog bića koje konstituiše građanina, nego se uporno, sistematski i uz neki perverzni užitak zatire svaki zametak takvog sistema, takvih odnosa i takvog uvažavanja. Vlast generiše kao fundamentalni i jedino bitan kriterijum jednu patološku podelu – podelu na njene i na ne-njene, koju – i to je takođe novina – sprovodi kroz svaki segment haotičnog i bednog postojanja onoga što je, zahvaljujući pre svega ovoj vlasti, definitivno postalo neki istorioidni entitet kojim ona gospodari. Jedina nada (ne i garancija!) za Srbiju, u takvim okolnostima, jeste potpuno novi okvir, promena šireg konteksta u kojem je ovakva istorijska abominacija uopšte moguća.

Peščanik.net, 20.04.2019.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.