Crnobela fotografija dva dečaka sede u školskoj klupi
Foto: Robert Doisneau

Čini se da medije i javnost u Srbiji više interesuje da li konkretni ministar prosvete zna odgovore na pitanja sa male mature nego ko sastavlja pitanja, na koji način su izabrani sastavljači pitanja, da li je nastavnicima data mogućnost da ukažu na greške itd. Naime, ovaj detalj iz nedavnog intervjua ministra na TV B92 u prvi plan su stavili svi, ili gotovo svi, štampani i elektronski mediji u Srbiji. Izgleda da je potrebno onoliko intervjua sa ministrom koliko ima pitanja u zbirkama da bi se otkrilo da pitanja nisu dobro formulisana ili da odgovori označeni kao tačni zapravo nisu tačni. Osim skandalizacije javnosti zbog blamaže ministra, njegovim propitivanjem se ne postiže ništa bitno za ovu i sledeće generacije malih maturanata. To da li ministar zna ili ne zna odgovore na pitanja potpuno je irelevantno i ne govori ništa ni o kvalitetu pitanja ni o kvalitetu ministrovanja, pa čak ni o samom ministru. Ministar nije u obavezi da zna odgovore, ali jeste u obavezi da obezbedi stručnost i transparentnost postupka izrade pitanja i kontrolu kvaliteta. Takođe je malo važno za obrazovanje u Srbiji kako se ministar pravdao nakon netačnog odgovora. Od ličnosti konkretnog ministra važnije je to na koji način obavlja svoj posao i kakve posledice njegovo činjenje ili nečinjenje ima na obrazovanje i nauku u Srbiji. Indikativno je to da ministar ima problem da navede pozitivne učinke sopstvenog rada.

Od nekoga ko dolazi na mesto sa koga je prethodni ministar otišao zbog lošeg rada i kome je važno da je upravo taj prethodnik podržao njegov izbor, može se očekivati samo jedno – nastavak politike prethodnika. Ako vam je važno mišljenje lošeg prethodnika, jasno je da niste u stanju da podvučete crtu i istaknete greške da biste mogli bilo šta da promenite na bolje. Reći će neko da prethodni ministar nije smenjen već je podneo ostavku. Besmisao ove zamene teza da bi se izbegla suština ogleda se u tome što je potpuno jasno da prethodni ministar ne bi podneo ostavku da nije bila najavljena njegova smena u rekonstruisanoj vladi. Dalje, ako vam je podrška sa univerziteta koji predstavlja simbol estradizacije obrazovanja, a pritom je i izvor problematičnih diploma toliko važna da je javno ističete, onda je opravdano zapitati se kojim ćete se vrednostima voditi u obavljanju ministarskog posla. Odmah postaje jasno da će teško proći ideje o rangiranju univerziteta i proveri diploma.

Od stupanja na dužnost, aktuelni ministar nije ništa suštinski popravio u posrnulom sistemu obrazovanja u Srbiji. Naprotiv, uneo je dodatne probleme uvođenjem trećeg testa na maloj maturi, uprkos protivljenju stručne javnosti. Interesantno je to da su se pravila o maloj maturi menjala nakon početka školske 2013/2014. godine, iako je ministar argument o ‘nepromenljivosti pravila tokom školske godine’ iskoristio da ne dozvoli učenicima bošnjačke nacionalnosti da slušaju nastavu na maternjem jeziku. Najava ministra da će škole biti odgovorne za štampanje testova za malu maturu preti da od jednog napravi x potencijalnih izvora za „curenje“ testova. U eri interneta za to su potrebna dva klika, scan i share. Kako će se utvrditi iz koje su škole „procureli“ testovi, pitanje je na koje ministar nije dao odgovor, jer ga niko iz medija to nije ni pitao.

Mala matura je vrh ledenog brega u obrazovnom sistemu Srbije, pa je razumljivo da javnost interesuju uglavnom aktivnosti ministarstva u sferi prosvete. Pod pritiskom javnosti da ostavi utisak rešavanja nagomilanih problema u prosveti, ministar i njegovi saradnici nemaju vremena za nauku.

Naučna zajednica žilavo opstaje u zemlji Srbiji uprkos „odlivu mozgova“, neadekvatnim uslovima rada, pa čak i u uslovima neizvesnih isplata zarada. Zbog nesposobnosti vladine Jedinice za upravljanje projektom, istraživači na aktuelnim projektima mesecima, pa i godinama, ne dobijaju poručenu opremu za rad. Ministar ponosno ističe napredovanje Univerziteta u Beogradu na šangajskoj listi, koje je najvećim delom posledica upravo naučnih rezultata, ali ignoriše sugestije, molbe i zahteve naučnika. Od susreta sa predstavnicima naučne zajednice svojevremeno je bila važnija predaja pet ključeva studentskog doma. Najviše što je naučna zajednica dobila su prazne izjave o neophodnosti većeg ulaganja države u nauku.

Mediji su pasivno ispratili i dve recentne aktivnosti ministra (i ministarstva) koje simuliraju napredak u sferi nauke. Uz medijsku pompu pružena je finansijska podrška za odlazak na međunarodni skup mladiću čiji su najveći uspesi, čini se, brojne diplome na zidu. Na internet stranici mladog inovatora dostupni su precizni podaci o diplomama, nagradama, intervjuima, članstvima u raznim organizacijama… Ono što nedostaje jesu detalji o njegovim pronalascima, eventualnim patentima i naučnim radovima. U isto vreme, naučnici iz akreditovanih naučno-istraživačkih organizacija mogu se nadati delimičnom finansiranju odlaska na skupove po proceduri koja zahteva objavljene radove i niz drugih uslova. Nameće se pitanje zbog čega ministarstvo favorizuje pojedince i na osnovu kojih kriterijuma im dodeljuje finansijska sredstva. Pravila bi se morala odnositi na sve, pa čak i na one koji imaju sertifikat sa „svetskog skupa genija“.

Iz budžeta namenjenog nauci izdvojena su sredstva za institut poznatog reditelja. Prema poslednjim podacima, ovaj institut se ne nalazi u registru akreditovanih instituta koji se u celosti ili delimično finansiraju od strane Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Zbog nedostatka informacija na internet stranici osnivača ne zna se da li ovaj institut ispunjava zakonske uslove da bi mogao koristiti budžetska sredstva u smislu Zakona o naučno-istraživačkoj delatnosti. No, poznati režiser direktor instituta nije u obavezi da poznaje propise iz ove oblasti. Dužnost je ministarstva da ukaže osnivaču, ali i Vladi Srbije, na to ko se može registrovati kao institut i obavljati naučno-istraživačku delatnost i kako se dobijaju sredstva iz budžeta Srbije. Sve drugo predstavlja izlazak iz zakonskih okvira i favorizovanje institucija i pojedinaca iz razloga i u svrhe koje se mogu pretpostaviti. Ministar neće biti manje patriota ako i za “patriotsku nauku” bude zahtevao da konkuriše za sredstva iz budžeta pod jednakim uslovima kao i svi drugi. Dok jedna cela nova organizacija ulazi u sistem finansiranja mimo konkursa za projekte koje tek treba da osmisli, na postojeće projekte akreditovanih naučno-istraživačkih organizacija o kojima se znaju i najsitniji detalji ne mogu se uključiti novi istraživači, a finansiranje se iz godine u godinu smanjuje.

Medije i javnost u Srbiji bi morale interesovati stvari od suštinskog značaja za obrazovanje i nauku. Ako su nam interesantnije provokacije sa pitanjima sa male mature, onda to ukazuje na koji način mi kao društvo doživljavamo ovaj vitalni sistem. U teoriji, čini se da smo apsolvirali da bi polazne tačke u funkcionisanju sistema morale biti zakonitost i transparentnost rada, stručnost ispred partijske podobnosti, etika odgovornosti umesto dobrih namera. Problem je što nikako da tu teoriju primenimo u praksi.

Autorka je docent na Stomatološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Peščanik.net, 12.02.2014.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU