Fotografije čitateljki, Biljana Marinković
Fotografije čitateljki, Biljana Marinković

Ovo je period u kome akademska zajednica sa nestrpljenjem očekuje početak novog projektnog ciklusa Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Sa više od godinu dana zakašnjenja pripremljen je predlog izmena i dopuna Zakona o naučno-istraživačkoj delatnosti, a u toku je pisanje Strategije naučnog i tehnološkog razvoja. Taj najnoviji nacrt po svemu učvršćuje ono što nas je sve dovelo do ove situacije – političke i akademske veze rade na uštrb znanja i kvaliteta.

Ministar Verbić je u autorskom tekstu naveo očekivanja od Strategije iz ugla ministra nadležnog za nauku. Povod za ovaj tekst nije ono što je ministar napisao, već ono što nije pomenuo – pozicija i perspektiva generacije mlađeg nastavnog i naučnog kadra.

To je generacija koja je odbranila doktorate i već ima višegodišnje postdoktorsko iskustvo. To su ljudi na pragu ili već u zenitu svog profesionalnog stvaranja. Dovoljno dugo su u nauci da su se pokazali i dokazali u međunarodnim okvirima. Broj kvalitetnih pojedinaca u ovoj generaciji dovoljan je da može biti kritična masa za promene.

Problem je što ova generacija institucionalno nema svoj glas, jer nije zastupljena u krugovima odlučivanja u akademskoj zajednici. Možete biti izuzetni u svojoj oblasti sa rezultatima koji višestruko prevazilaze uslove za redovnog profesora ili naučnog savetnika, ako ste u zvanju docenta ili naučnog saradnika po sili zakona ne možete biti član najvažnijih komisija, saveta ili odbora u nauci i visokom obrazovanju niti najviših univerzitetskih struktura. Čak i u onim strukturama gde je to zakonski moguće, nepisano je pravilo da najviša zvanja vode glavnu reč.

Domino efekat je dvosmeran. Iako ova generacija ima rezultate da dokaže kvalitet, pa i poneku boru ili sedu da dokaže godine, ona nema naročiti uticaj ni u naučnoj zajednici ni u društvu. Zanemarivanju doprinosi i uvreženo mišljenje da je sve što vredi otišlo iz Srbije, implicirajući ličnu i profesionalnu inferiornost onih koji su ostali. Osim toga, prosečni gledalac i čitalac medija u Srbiji upoznaje se isključivo sa uspesima srednjoškolaca. Tako stiče utisak da se kvalitetnom naukom u Srbiji bave jedino oni, dok ostali rasipaju budžetska sredstva teško stečena vladinim merama štednje.

Potpuno je logično da onaj čiji se glas ne čuje ni u njegovoj mikrosredini ne može imati uticaj ni u široj društvenoj zajednici. Odnosno može, ali samo ako uđe u političke vode. Samo na prvi pogled deluje nelogično da se intelektualci u svojim kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama ne smatraju dovoljno zrelim da vode svoje naučne sredine, ali zato imamo ministre sa tridesetak godina. Nekompetentnost za vođenje ministarskih resora je očigledna svima osim možda njima, ali to ih ionako ne kvalifikuje za ove pozicije. Politička podobnost očito daje rezultate vrlo rano čime se stimuliše mlada populacija da razvija poslušnički umesto kritički duh.

Nasuprot mladim lavovima u politici nalaze se intelektualci kojima ni dokazani profesionalni kvalitet nije garant da će se njihov glas bar čuti, ako ne i slušati u akademskoj zajednici. Posebno deprimira činjenica da su se praktično svi akteri navikli na aktuelnu podelu uloga i da ova zaboravljena generacija strpljivo čeka svojih pet minuta – da postane ista kao i generacija pre nje.

Ministar u svom tekstu navodi da je potrebna borba protiv monopola i nedodirljivosti u visokom obrazovanju i nauci. Sasvim razumno predlaže da „čak i ugledni profesori treba da se bore sa mlađim i energičnijim kolegama za svoje projekte“, da bi odmah nakon toga kao mogućnost naveo veće angažovanje uspešnih istraživača iz dijaspore. Da li to ministar misli da su „mlađe i energičnije“ kolege samo sa one strane granice? Verovatno ne, ali čudi da nijednom rečju ni on, a ni učesnici diskusija koje se ovih dana vode u akademskoj zajednici ne pominju “mlađe i energičnije” kolege u Srbiji, a da to nisu doktoranti. Ne postoji nijedna rečenica u radnoj verziji Nacrta Strategije koja se eksplicitno odnosi na ovu generaciju koja u najvećoj meri “nosi” projekte i operativno i intelektualno.

Zaboravljena generacija uspešnih i dokazanih istraživača iz Srbije uskoro bi mogla postati uspešna iz dijaspore. Političke i druge rukovodeće strukture u akademskoj zajednici nikako da shvate da prvo treba stimulisati ljude da ostanu ovde, pa tek onda one koji su otišli da pokušaju da vrate. Izuzetan naučni saradnik nije stimulisan da ostane ako treba da radi na projektu starijeg kolege koga po šefovskoj liniji mora da dopisuje na radove, a da se pritom njegov glas čuje samo kada saopštava rezultate rada, ali ne i kada poželi da iskaže kritički stav. Kvazielitizam u akademskoj zajednici i vladavina zvanja deluju razornije, a degradirajući ljudski odnos iritira više nego sva mala ulaganja države i kašnjenja u isporuci opreme i materijala. Dok se to ne promeni, nema te strategije i projektnog ciklusa koji će zaustaviti “odliv mozgova” i zaostajanje u odnosu na razvijeni svet, a kamoli unaprediti srpsku nauku i visoko obrazovanje.

Početak borbe protiv monopola u nauci je uvođenje više kategorija rukovodilaca projekata po ugledu na evropske grantove, čime se “mlađim i energičnijim kolegama” daje istraživačka nezavisnost. Kriterijumi su postdoktorsko iskustvo i naučna izuzetnost bez obzira na zvanje i godine starosti. U prethodnom domaćem projektnom ciklusu imali smo kategoriju mladi istraživač-rukovodilac projekta, ali je kao uslov bila postavljena starosna granica od 35 godina i nastavno/naučno zvanje. Ideja je možda bila dobra, ali je realizacija uskratila jednake mogućnosti za sve. Diskriminisala je one koji iz objektivnih razloga kasnije dostižu pun naučni potencijal (npr. žene zbog zasnivanja porodice ili medicinske nauke zbog dužine studiranja, stažiranja i specijalizacije) ili istraživače na fakultetima čiji izbor u nastavno zvanje uopšte ne zavisi od njih. Zato bi u novom projektnom ciklusu trebalo uvesti više kategorija rukovodilaca prema evropskim standardima. Tako se uvažava kvalitet relativno mladih, a već afirmisanih naučnika. Istovremeno se oni i štite od starijih šefova projekata, naročito onih koji su svoj naučni potencijal “naduvali” nezasluženim autorstvima i sa kojima ne mogu ravnopravno da se takmiče ni u zbiru ni u preseku godina rada.

Promocija kvaliteta je najbolji lek za nedodirljivost naučnih i nastavnih zvanja. Prvo i pre svega, pooštrite kriterijume za nastavna zvanja. Jedan rad za docenta i 5 radova u celokupnoj karijeri za redovnog profesora su sramotno niski kriterijumi za univerzitet na Šangajskoj listi. Pored broja radova neophodni su i dodatni parametri kvaliteta, poput određene kategorije radova, citiranosti, impakt faktora. Ukinite prečice za napredovanje u vidu publikovanja u beznačajnim časopisima koji služe jedino tome da se “namakne” potreban broj radova. Sankcionišite koruptivno publikovanje u predatorskim časopisima izostavljanjem takvih publikacija pri evaluacijama. Dovoljno dugo se zna za ovu pojavu, pa nema opravdanja da se ona dalje toleriše. O plagiranim radovima da i ne govorimo. Nesposobnost da se izbori sa plagiranom doktorskom disertacijom zbog političkog profila autora, vodeću akademsku instituciju pretvara u ispostavu za palanačke prohteve pojedinaca. Promocija kvazielitizma u akademskoj zajednici dovodi do toga da ugled redovnih profesora bledi pred političkim figurama umesto da bude obrnuto.

Otvorite najviše krugove odlučivanja o naučnim i obrazovnim politikama za najkvalitetnije pojedince bez obzira na trenutno zvanje. Pored zvanja, kategorizujte naučni i nastavni kadar prema rezultatima rada. Kada najbolji budu u poziciji da odlučuju, možda i dobijemo neka dobra rešenja.

Peščanik.net, 01.10.2015.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU