Foto: Fonet
Foto: Fonet

Gospodin Dereta kao da je pokušao da u poslednjem pasusu svog teksta potvrdi ovaj Deridin, za neke sporni, ali za njegovu filozofiju temeljni stav: Nema ničega izvan teksta. G. Dereta je ustvrdio da je Vladimir Pavićević osnivanjem stranke pokušao da uđe u političku sferu. I implicitno ustvrdio da je Pavićević trenutno, valjda, van političke sfere? Pored potvrde deridijanske rečenice, on je dao i odličan osnov za još jedan argument u prilog belim listićima. Naime, Miljenko Dereta je u jednoj jedinoj rečenici pokazao da on „političko“ identifikuje sa „strankama“, te da za njega delovanje u političkoj sferi jeste delovanje stranaka (i nikog više). Naravno, ne tvrdim da G. Dereta to radi svesno, iako je to svakako svesno napisao. Reč je o njegovoj nemogućnosti da izgovori ono što želi da kaže. Način na koji se misli političko je ograničen, sam jezik je ograničen, u ovoj tački je pružio otpor i pisac nije imao kuda sem da to kaže baš tim rečima kojima je i rekao, te da se implicitno značenje rečenice „prelije“ baš onako kako se prelilo.

Zapravo, najgora stvar koja nam se dešava je upravo to što je G. Dereti i ostalim građanima oduzeta mogućnost da misle političko van suženog formalnog prostora za političko delovanje, koje je praktično svedeno na proces glasanja, aktuelne strukture (dakle partije) i aktuelne političke predstavnike. Političko se, međutim, ne iscrpljuje formalnim činom glasanja, naprotiv. Glasanje jeste sine qua non demokratskog poretka, ali ono ne iscrpljuje njegov sadržaj. Etimologija ukazuje na polis, zajednicu u okviru koje delujemo kao zoon politikon, društvena životinja. Svako društveno delovanje, počev od delovanja kroz stranke, pisanja za medije, društvene kritike, preko bavljenja filozofijom, pravljenja grafita, brige za druge do bavljenja umetnošću (po mom mišljenju možda i najvažnijeg oblika političkog delovanja!) itd, u suštini je političko delovanje. U slučaju Srbije, od početka devedesetih, sadržaj ovog pojma planski postaje sve uži. Naravno, kao i uvek, braniću tezu da je nacionalizam najodgovorniji za ovo, ali o tome drugi put.

Danas je banalizacija političkog došla do svog (gotovo) krajnjeg stadijuma: političko je potpuno ispražnjeno od sopstvenog sadržaja. Forma je jedino što je opstalo od političkog, a mediji nam je reprezentuju kao modnu reviju i glasanje po principima lepote, ili glasanje za programe koji su bezsadržajni i bezidejni i iznad svega veoma slični, i koje, toga su svi svesni, niko posle izbora neće ni pokušati da realizuje. Stožeri stvaranja estrade od politike su stranke, jer ovakve kakve su mogu biti izabrane samo ako su jedine ponuđene. A to je, složićete se, izvanredan recept za političku neodgovornost. Upravo ovu koju osećamo na sopstvenoj koži.

Dakle, glasanje je postalo jedan veliki šou. Glasamo za najlepšeg, najglasnijeg ili, ne daj bože, najidiotskijeg, mada smatram da politički degenerici nove edipovske „stranke“ neće osvojiti mnogo glasova.

Pošto smo postavili dijagnozu, da vidimo kako to inicijativa belog listića pomaže da se stanje popravi. Paradoksalno, beli listići će, ukoliko ih bude dovoljno da učine bilo kakav efekat, još dublje banalizovati političku sferu. Ali ovog puta na vidljivom i stoga osetljivom mestu: u njenoj formalnoj komponenti. Sledstveno, moguće je otvaranje prostora za jedan alternativni politički narativ: ovog puta o strateškoj kategoriji, kategoriji političkog, i za nadati je se da će građani ovog puta moći da se konačno upitaju: „Da li je nešto loše, ne sa političarima već sa načinom na koji se odnosimo prema javnoj sferi, jedni prema drugima i prema odgovornosti? I da li je katalizator naših strašnih problema upravo nedostatak hrabrosti da preuzmemo odgovornost za njih?“

Utoliko beli listić jeste naposlušnost, jer se oglušuje o naloge jedne loše i opasne prakse, te je direktno i na strateški način uperena protiv javnog diskursa koji proizvodi banalizovanu javnu sferu. I iznad svega, beli listić je legitimna neposlušnost, koja će omogućiti artikulaciju ključnog pitanja ovog društva danas: čemu nam služi politika?

Peščanik.net, 12.04.2012.

BELI GLAS