Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ono što se dešava poslednjih nedelja u Bačkoj Palanci moglo bi se opisati kao Srbija u malom – tu su svi elementi tragedije koju živimo i izbegavanje odgovornosti onih koji su najzaslužniji za to. Sve je počelo velikim nevremenom u kom je stradala starija osoba kada je pokušala da ukloni strujne kablove koje je vetar oborio u dvorište. Tih dana smo uglavnom mogli da pročitamo vesti iz Bačke Palanke koje su se bavile procenom i saniranjem štete koju je nevreme ostavilo za sobom. Međutim, nekoliko dana kasnije od (drugih) strujnih kablova nastradao je unuk pomenute starije osobe. I od tog trenutka saznajemo dosta detalja o tome kako funkcioniše lokalna samouprava u Bačkoj Palanci.

Revoltirani građani kreću u proteste, zahtevajući da se odgovorni sankcionišu. Sporni kablovi koji su stajali pod naponom od nevremena, od kojeg je u tom trenutku prošlo 12 dana, usmrtili su dete iako su građani 27 (dvadeset sedam!) puta zvali da ukažu na ovaj problem. Lokalni šerif, predsednik opštine Branislav Šušnica, vikao je na novinarku lokalnog medija BAP, koja je s pravom pitala da li se može očekivati još neka tragedija, ako su već prioriteti takvi da se prednost daje privatnoj imovini predsednika opštine (zvanično, njegove supruge) nego lokacijama koje su opasne po život.

Potpuno novi sloj blata koje je nevreme izbacilo na površinu gradske vlasti, otkriven je i zahvaljujući „slučaju“ radnika lokalnog javnog komunalnog preduzeća, koji je dobio „otkaz“ zato što se pojavio na protestima građana. Otkaz je pod navodnicima, jer ni u najluđim snovima poslodavca ne bi mogao da se održi na sudu. Dat je usmeno, uz vređanje, bez ikakve procedure ili adekvatnog otkaznog razloga. Nije čak jasno ni ko je „otpustio“ radnika. Jasno je međutim zašto su imali potrebu da ga otpuste, budući da mu je rečeno da bi trebalo da ga bude sramota što se pridružio protestu. Nakon što ga je vređala u tom trenutku neidentifikovana osoba, za koju se kasnije ispostavilo da je pomoćnica direktora, celoj stvari je dao lični pečat i direktor komunalnog preduzeća koji je otklonio svaku sumnju u motivaciju za otpuštanje radnika („šta ti imaš da šetaš“).

Koliko SNS-u ne prija protest, pokazuje činjenica da je premijerka otkazala posetu Bačkoj Palanci koja je planirana verovatno kako bi se pokazalo da sve funkcioniše super i da lokalne vlasti brzinom svetlosti otklanjaju posledice nevremena. Teško je izmaštati ovakav scenario, kada ključa bes građana zbog pogibije deteta.

Ali vratimo se na otpuštenog radnika. Samo dan nakon što je dobio „otkaz“ i izjasnio se da će tužiti poslodavca (što je logično, jer je teško zamisliti gluplje i nezakonitije otkazivanje ugovora o radu, kojim su prekršene brojne odredbe nekoliko zakona), poslodavac je pristupio taktici „samo smo se šalili“. Naime, mnoge „gazde“ u Srbiji, ljudi koji misle da sa potpisivanjem ugovora o radu uzimaju i telo i dušu radniku čiji su od tog trenutka apsolutni gospodari, imaju mamurluk jutro posle kada im neko – najčešće advokat – kaže da su uprskali stvari svojim bahatim ponašanjem. Sudovi odista nikada nisu mazili poslodavce koji su imali sklonost ka sadizmu prema radnicima. Iako pomenuti direktor odgovara samo svojoj partiji (i predsedniku opštine, ali to je očigledno u njegovoj glavi isto) sigurno je procenjeno da je bolje skloniti dodatni reflektor javnosti sa ovog javnog preduzeća u situaciji kada su građani naročito rešeni da neke stvari isteraju do kraja (takva taktika inače nije uspela, jer se već razmotao niz zanimljivih pitanja o rukovodstvu preduzeća, i to baš o akterima nezakonitog otkaza). Zato je od poslodavca stiglo izvinjenje i poziv radniku da se vrati na posao. Drugim rečima, kako je otpušten tako je i vraćen – usmeno, neformalno, jer šta će nama zakoni kada se sve završava dogovorom. Ovde međutim dogovora nema, jer je radnik rešio da tuži poslodavca. To je hrabro i principijelno, ali bih ga ipak posavetovao da pre tužbe konsultuje advokata, budući da poslodavac tvrdi da otkaza nije ni bilo, pa je tužbeni zahtev zbog nezakonitog otkaza sada gubljenje vremena (ali i dalje može tužiti za neke druge nezakonitosti, ipak sa relativno malim šansama za uspeh).

Kako sa druge strane reaguje predsednik opštine sa svojim partijskim drugovima? Ne znamo još uvek, ali reakcija Elektrodistribucije Srbije je zanimljiva. Smene koje su izvršene i krivične prijave koje su podnete (ili će biti podnete) jasno ukazuju na to da se ide na sankcionisanje ljudi na terenu, kako bi se ostvario privid da je nešto učinjeno. Oni će rado biti žrtvovani za „višu stvar“, opstanak lokalne vlasti makar do narednih izbora. Isto se desilo i u mnogim drugim aferama vlasti – setite se helikoptera, kada je svu krivicu „preuzeo“ stradali pilot, ili kako je na kraju „razrešen“ slučaj noćnog rušenja u Hercegovačkoj. Nedodirljivi ostaju nedodirljivi. A čak i da se negde na vrhu partijske hijerarhije odluči da je dobro izaći narodu u susret i žrtvovati i samog predsednika opštine, kako bi se pokazalo da nema zaštićenih od ruke zakona, to opet neće značiti gotovo ništa. Možda bude značilo nešto porodici stradalih, ali ne dalje od toga. Jer se maskiranjem i simulacijom neke pravde, zapravo sklanja fokus sa realnih problema. Oni su sada vidljivi u Bačkoj Palanci, ali mogu lako da izađu na videlo u bilo kojem gradu u Srbiji.

Najpre, EDS očigledno nema dovoljno ljudi, čak ni u redovnim okolnostima, da bi sistem funkcionisao kako treba. Pitanje je da li ih i druge komunalne službe imaju. Ovo nadležni očigledno nisu smatrali važnim, dok se nisu desile vanredne okolnosti. Da li su svi radili svoje poslove u javnom interesu, da li je pomoć građanima stigla na vreme, i šta je to „na vreme“ ako posle 12 dana imamo kablove pod naponom (pa neka su i na napuštenom objektu)? Drugo, kakvi su to prioriteti u saniranju posledica nevremena? Odavno smo, još pre nekoliko godina, zatvorili krug pogrešnih odluka, i došli u situaciju da imamo faktički jednopartijsko društvo, koje ne poznaje nikakve druge interese osim partijskih i ličnih. Lični interesi da se javnim sredstvima najpre interveniše na privatnoj imovini supruge predsednika opštine, dok deca ginu, deluju krajnje nenormalno iz naše perspektive. I krajnje logično iz perspektive uzurpatora države, jer takvih primera ima mnogo. Ne treba ni otići iz Bačke Palanke da bi naišli na sledeći. Pomenuti direktor javnog preduzeća koji je na banalan način otpustio radnika, vlasnik je privatne firme. Nakon što je preuzeo javnu funkciju direktora javnog preduzeća, povukao se sa mesta direktora svoje firme, u skladu sa zakonom. Ali je za direktora privatne firme postavio – pomoćnicu direktora javnog preduzeća u kojem je on direktor (to je inače gospođa koja je obavila inicijalni „otkazni razgovor“ sa otpuštenim radnikom)! Formalno je to možda dozvoljeno, ali bi u nekim državama bilo jasan signal za javno tužilaštvo da se pozabavi poslovanjem javnog preduzeća i odnosima sa privatnom firmom, eventualno i sa drugim povezanim firmama.

Analogija iz naslova ovog teksta sa Balaševićevom pesmom nije potpuna – Bane je kod Balaševića simbol aparatčika koji ne mašta, nema svoje mišljenje i koji ne talasa, on je „pouzdan, usmeren i proveren“ ali je istovremeno i „tih i miran, fin, vredan i koristan“. Današnji Bane iz pesme bio bi međutim bahat i vulgaran, i dalje sklon da bude pouzdan partiji ali odmah nakon toga bi gledao da namiri svoje lične interese o trošku javnih sredstava, i bio bi u tom smislu koristan samo sebi i partijskim interesima. Bio bi naravno siledžija prema svakome ko mu se suprotstavi, osim naravno ako nije hijerarhijski više postavljen u partiji. Srbija je tokom vremena zapatila mnogo različitih Baneta. (Bane) Šušnica i njegovi drugari iz Bačke Palanke možda ukazuju na neki osnovni tip Baneta protiv kojeg bi trebalo da se borimo. Da vratimo državu građanima, da je otmemo od Baneta koji su je uzurpirali i sa punim pravom je smatraju svojim partijskim, a onda i ličnim plenom.

Peščanik.net, 05.08.2023.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)