Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Oni koji ne mare za svoja sećanja, možda će biti začuđeni pred saznanjem da Vučić nije prvi predsednik nečega koga posluga spasava peticijom. Retko se događa, skoro nigde, da vlast traži izbavljenje sabirajući potpise, kako bi vladar bio amnestiran od jasne veze sa zločinom. Obično se zlodela zataškavaju još većim zločinima, znamo kako to ide. Kad javno pitanje krvi i ljudskog mesa postane vladajuća politika, onda kraja nema.

U svoje vreme Koštunica je bio podvrgnut sabiranju važnih parafa takozvane intelektualne desnice, kako bi bio odbranjen od sumnjivih veza sa ubistvom Đinđića. Vredelo je, nije čak bio pozvan ni za saslušanje. Bećković, Ćosić, Amfilohije, Smajlović i Kusturica su, ako se dobro sećam, bili njegov poligraf.

Danas taj čovek živi sa svojim tajnama koje su promenile istoriju Srbije. Da je Đinđić ostao živ, današnji vladalac bi svakako bio ono što je inače njegov vrhunski domet: niko i ništa.

Razvojni putevi nekakvih lidera u prvoj i drugoj dekadi ovoga veka, možda nas upućuju na razumevanje istorijske kauzalnosti između atentata i zločina koji ne prestaje.

Peticija za odbranu Vučića sasvim je novi oblik pokušaja da se nedostojno lice povrati iz političke agonije. Potpuno je nemoguće bilo čiji ugled spasavati takvom infuzijom, naročito ako ugleda nema. Ili potpisima uglednika (Lukas, Vacić, Kija Kockar) izvući gazdu iz močvare u koju je tamo zaglibljen sa svim restlovima raštimovane države.

To zapetljavanje prestaje da bude samo horor sa osakaćenim telima. Ovdašnja publika je postala otporna na razaranje ljudi i njihovih života. Navika ubija i žive. To je, u stvari, jedini posao koju vlast obavlja. Svako od njih nosi nekakav disk sa mlevenim ljudskim mesom, i to pokazuje kao trofej: evo šta rade! Imamo mi toga još, najgore stvari tek dolaze, polako, vrhunske izvedbe čuvamo za kraj. Država neće dozvoliti da bilo ko bude jači od nje.

Predsednik negira da poznaje bilo koga od onih koje je stvorio. Nabavio je novi poligraf, postavljaće sebi pitanja. Pokušaće da se uhvati u istini, ali to nije moguće. Sve što je proizveo lično, ispostavlja kao prilog kolektivnom osećanju krivice.

Dokazaće svoju nevinost koju je davno izgubio u mračnim orgijama sa ljudima koji su ga čuvali od straha.

Ali, kako je uopšte predsednik nekakve države prestao da bude virgo, ko sumnja u njega, ako je već sve manje onih koji mu veruju. Posebno u njegovom leglu gde je postao predmet sprdnje.

Čitav dramolet oko porekla zločina u Srbiji doveo je do neobjašnjivih zapleta, a vladalac je u svakome od njih. Nikako ne uspeva da objasni kako se tamo našao i šta ga je vodilo u neosporne veze sa zločinačkim klanovima. Zbog toga se od nečega brani svake večeri, zakazujući termine za nove dokaze koji ne postoje.

Kad se potpuno nasukao, krem naprednjačke inteligencije odlučio je da ga brani labavom peticijom.

Ali, čak i takva zaumna ideja nije lako ostvariva. Ili nije ostvariva uopšte. Odjednom su i naprednjački fanatici počeli da čuvaju skršene komadiće svojih biografija. Šef je na zalasku, badava traćiš ime, ili bar ono neznatno što je od njega ostalo. Da u toj kreaturi ima bar nešto ugleda, hiljade pismenih naprednjaka bi se utrkivalo ko će prvi da bude na stubu srama i ponosa.

Za nekoliko dana, izgleda da ima svega nekoliko stotina potpisa, što peticiju o zaštiti Vučića svodi na parodiju. Estradni pisac Vanja Bulić je ipak pokazao nešto stida, pa je svoj paraf povukao, tvrdeći da nije ni potpisao. Možda stvarno nije, on ionako ne zna gde sve udara tastaturom. Čuvanje ugleda peticijom nije moguće ni ako ugleda ima. Ako takvo nešto nikada nije postojalo, onda se naša božanstvena komedija okončava preobražajem krivotvorenog boga u protuvu, koja se lažno predstavlja kao Mesija.

Zašto se stidi da kaže kako je bio Belivukov ortak? Čovek koji se sa nestišljivom frustracijom redovno vraća u svoju huligansku inferiornost, i konačno želi da bude jednak sa pravim momcima. Ali, nije uspeo. Otkazali su poslušnost kad su videli s kim imaju posla, dakle kad su postali jači od države i nedostojnog predsednika.

Peticija ga ne može odbraniti od zločina, nego od kukavičluka. Uskoro će ostati potpuno sam. Ubiće ga svakodnevne javne tirade i neostvarena čežnja da ga bilo ko voli. Strah da ne bude uhvaćen kad svi počnu da ga jure.

Posle svega što se izlilo, red je da Zagorka Dolovac stisne muda ili šta već ima, i pozove najsumnjivijeg među svima da progovori o onome šta je učinio, i o svemu što zna. Ne može taj više da bude kandidat ni za šta.

Verujem da se Dolovac, za koju je Marinika Tepić utvrdila da postoji, može razbuditi i uloviti najveći trofej u karijeri. Hajdemo Zagorka, možete vi to. Spasite svoju zarobljenu dušu. Zreo je. Gotov je!

Peščanik.net, 27.07.2021.

Srodni link: Sofija Mandić – Da li su adbicirali?


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)